Piše Amer Obradović
Jednom je američki pisac pozorišni kritičar Wolcott Gibbs napisao da je ”pozorište aspirin za srednju klasu…” Ne znam ima li više srednje klase, naročito u razorenim društvima na prostoru nekadašnje Jugoslavije, da li nam više treba apaurin nego aspirin, ali znam da Narodno pozorište u Sarajevu trenutno živi njihovo programsko opredjeljenje – ”pozorište narodu” i nema sumnje da je za od najzaslužnijih ljudi za to pozorišni i filmski režiser i direktor ove institucije, Dino Mustafić. Sjajno je vidjeti da su sarajevska pozorišta puna, a decembar u Narodnom pozorištu je ispunjen je do posljednjeg mjesta. Popunjena svaka stolica na predstavi “Marlene Ditrih”u režiji Harisa Pašovića, kao i na drugim predstavama, na baletu, operi… oslikava atmosferu u i oko Narodnog pozorišta, a večer posvećena ženama Gaze u organizaciji Magazina Gracija i NP-a nešto je što glavni grad ponovo pokazuje u svjetlu metropole slobodnog duha. O tome treba li nam aspirin, ili apaurin, ili oba, kao i o temama koje se tiču Sarajeva kao glavnog grada, Bosne i Hercegovine koja je trajna ideja slobodnih ljudi, je li ovde nacionalizam ustavna kategorija, govorimo i o filmu, o ”Remakeu” i novom ”Paviljonu”, i je li uloga reditelja u savremenom pozorištu – da ima posljednju riječ. S pravom se često govori da u našem društvu oni koji imaju obavezu šta reći, šute, za razliku od Mustafića, intelektualca koji angažirano režira, piše i govori.
Ako već ne može promijeniti svijet, može pozorište promijeniti pojedinca i Mustafić razumije koliko je važna funkcija i koliku moć ima javna riječ. Uporedo sa poslovima vođenja NP-a, kao režiser radi na predstavi “Jedan je Muhamed Ali”, nova drama Almira Imširevića. Ne znam o čemu je tačno tekst, ali ne mogu da se ne sjetim moga rođaka, pisca rahmetli Džafera Obradovića koji je opisivao besasne noći dok je boksovao legendarni Ali: ima u jednom pasusu da su njegovi Hercegovci tokom čuvenih boks mečeva vikali – ”Udri ga, Ali, vjero Muhamedova”. Razgovaramo o MESS-u, Teatru pod opsadom, te o velikim teatarskim piscima i režiserima poput Eugenia Barbe, Davida Grossmana, te ima li smisla vjerovati i istrajavati na tome da kultura može popravljati svijet, okruženje, ljude oko nas… Tema je i Bosna, kao historijski i kulturni fakat, činjenica, utroba partizanskog pokreta i antifašizma u Drugom svjetskom ratu, ali i antifašističkog otpora i tokom agresije na BiH devedesetih, te njena žilavost organizma koji je historijski, tradicijski, kulturni i civilizacijski.
Možda je lako odgovoriti na pitanje, zašto ovdje teško uspostaviti zajedničke vrijednosti, od datuma, historije pa do zakona koji nas vode u društvo naprednih država, i objasniti je površno našim ustavnim uređenjem i nacionalizmom, koji je pojeo već nekolike generacije na ovom prostoru, ali bolna je činjenica pa i civilizacijski sunovrat u kojem se politička elita bosanskohercegovačkih Srba odrekla istorijskih datuma obilježavanja antifašizma slaveći Karadžićevo i Mladićevo nasljeđe zla, kao i to da se u dijelu Hercegovine slave zločinci Herceg-Bosne, te da u Sarajevu imamo ulice i nazive škola koje izazivaju razdor. Mustafić govori i o ulozi i značaju Sarajeva, mogućnosti da bude generator promjena, da ima malo bolji pregled igre i da ne upada u zamku populizma i jeftinog dodvoravanja.
Dino je filmsko dijete, a od oca Mustafe, čuvenog filmskog snimatelja i direktora fotografije, naučio je možda i najvažniju lekciju: da se dobri filmovi ne snimaju niti zbog kakve koristi, već iz unutarnje potrebe, ljubavi spram filma kao umjetnosti i osjećaja odgovornosti spram vlastitih djela. Nakon dosta godina, nakon ”Remakea” ponovo radi igrani film. Scenario je napisao Viktor Ivančić u koautorstvu sa Emirom Imamovićem Pirketom, a radi se o ekranizaciji priče “Paviljon”. Uistinu, čini se da se iz postojećeg poretka, zamrznog u mržnju, strah i izvrnuti sistem vrijednosti može izići jedino pobunom. Za koju, čini se, trenutno nema daha, niti ideje, pa smo svi u matrici samopodrazumijevajućih principa. Pobunom se jedino može izići iz mentalne bodljikave žice kojom smo okruženi, a Dino Mustafić je jedan od ljudi koji je vidi, koji o njoj govori i koji se protiv nje bori filmom, pisanjem i javnim govorom. Bilo je zadovoljstvo razgovarati sa njim u novoj epizodi Mikrofonije sa Amerom.
