Piše Kristina Ljevak Bajramović
Ne znam pričati viceve, još manje ih ispisivati, obično kažem poentu, a jedna podrazumijeva da je feng shui ono kad ti je položaj kauča kriv za sve probleme u životu.
Ali ima nekog vraga u tim metodama slaganja i preslagivanja. U odlaganju nepotrebnih stvari. O rješavanju starog da bi se ustupilo mjesto novome. U izbjegavanju nagomilavanja suvišnih predmeta. Treba stati ukraj sakupljačkom maniru koji nas lako može pretvoriti u osobe koje se pojavljuju u dokumentarnom serijalu koji tematizira proces raščišćavanja brloga koje su neki ljudi napravili od svog života i životnog prostora. Onda dođu neke dvije tete i naprave im red. Bilo bi zanimljivo vidjeti šta se dogodilo poslije. Koliko ljudi generalno imaju kapaciteta za sklad. Jer je pogrešnim životnim stilovima i pogrešnim ličnim algoritmima, najudobnije i najsigurnije kad je haos. Postoje ljudi koji su u stanju sebi toliko nagomilati problema, jednako koliko i bespotrebne odjeće koju više ne mogu pretvoriti ni u tarače, ali ih obleka podsjeća na malu maturu 1958. pa se ne znaju snaći u okolnostima kada se taj džumbus, što bi moja pokojna baka rekla, razmiti. Odnosno, bez problema ne znaju funkcionisati, jer je njihov mozak podešen samo da reaguje na katastrofu. Kada je dobro, zbune se, kao u onom drugom vicu kad neka dobra duša Jehovine svjedoke ipak pusti kroz vrata, a oni, nenaviknuti na stizanje u hodnik, ne znaju kako dalje.
Po feng shui metodologiji, a nije da sam neka stručnjakinja na tu temu, o čemu bi itekako mogao posvjedočiti nered koji godinama uzgajam, trebalo bi graditi, slagati i preslagivati međuljudske odnose. Kada odmaknemo kauč od zida, iza njega se svašta nađe. Jednako je i prilikom odmicanja od vlastite projekcije o nekome i spoznaje kakva ta osoba jeste, onda kada nemamo ružičaste naočale. Lakše je, naravno, sa odvoženjem kabastog otpada nego sa odlascima ljudi iz našeg života, ali je manje teško kada prihvatimo da su to sve životni i procesi odrastanja. Najvažnije je kada nema lične gorčine. I kad je savjest mirna. I kada znamo da nam ljudi uistinu ne mogu ni dati ono što ne posjeduju. Nekada je to manjak kapaciteta za sreću. Vlastitu i tuđu.
I odlasci, za šta nam nije potrebna velika pamet da zaključimo, neumitno podrazumijevaju dolaske. Poput kruženja vode u prirodi, kruženje ljudi u našim životima takođe je neizbježno. I velika je radost kada postoje oni i one koje ama baš ničim nismo zadužili, a koji su tu. I koji reaguju kao da smo u njih ukucali željeni program prijateljskog ponašanja.
Možda je najbolji test za preispitivanje vlastite pozicije unutar lične socijalne mreže odluka da se iznese neka ideja, poslovna želja, plan drugačiji od prethodnih životnih realizacija.
Pod uslovom da istovremeno imate dovoljno iskustva za procjenu da tapšanje po ramenu nije posljedica potrebe da vas neko skine s dnevnog reda ili zato što misle da ste mahniti, nego je rezultat iskrene vjere u vaše sposobnosti. Čemu, u konkretnom primjeru, svjedoči njihova spremnost da sami učestvuju u nečemu što je u datom momentu samo želja u glavi predlagačice. I da kažu idemo s tobom, na neviđeno, zbog autentičnosti i iskrenosti.
Lijepo je kada neki brodolomi na površinu izbace (poput onog Japanca i Crnogorca koji su preživjeli jedan, a Japanac pitao šta ćemo sad raditi na šta je Crnogorac odgovorio – joj, vi Japanci biste samo nešto radili) i ljude koje ne poznajemo. Koje nismo sreli ni u prolazu. Zbog takvih ljudi, njihovih postupaka i svjetonazora, i u trenucima kada se sve ruši, ne smije se gubiti nada u graditelje smisla.
