Sasvim običan vikend. Tačno mogu zamisliti kako je negdje isto tako bio običan dan i vikend i svih onih naših jutara i večeri ’92, ’93, ’94… kad su nas obasipale granate a mi, djeca tad, gutali knedle, tresli se od straha i razvijali traume koje će nas udariti tek kasnije, u poznijim godinama.
Osjećaj bespomoćnosti tad kao i sad, danas nakon Kristalne noći u Gazi. Nekako mi je kosmički pravedno nazvati noć se petka na subotu kao onu koju je historija zapamtila kao početak nacističkog pogroma i progona Jevreja jedne novembarske noći 1938. Ne znam da li današnji izraelski potomci onih koji su trpjeli najgore užase koje ljudski rod može zamisliti i izmisliti razmišljaju o tome da nije pravedno, nije ljudski, nije nikako normalno da nad jednim narodom rade ono što su nekad radili njima i da smo se svi, u jednom trenutku, složili kako se takve stvari ne mogu i ne smiju ponoviti. A jesu, uz veliku pomoć prijatelja koje najčvršće povezuje interes.
Ja ću danas živjeti svoj obični život, ići u prodavnicu, oprati zavjese, sutra spremati novinu za štampu, praviti pripremu za novu sedmicu, jer sam tako u mogućnosti i jer je jedan sasvim običan vikend u svijetu punom laži, nasilja, nepravde, licemjerja i smrti.
P.S. Nemam disclaimera, računam da ne trebam ovdje pojašnjavati kako nisam za terorizam ni Hamas – valjda se neke stvari podrazumijevaju. Trebalo bi.
