Piše: Emir Imamović
– Ko, Amela? Tetka, bola…
I tako hiljadu puta. Evo, ako se kome da, neka proba. Treba otići do Mostara, sjesti kod, recimo, Tite i pitati onoga za stolom kod vrata zna li Amelu Rebac. Ulažem sve što imam – bez brige, nije puno – da će odgovor biti, uz razvlačenje vokala i gutanje glasova: “Tetka, bola!” Dobro, znam, slučajnost… Mostar je mali grad. On je, što bi u trenutku nadahnuća rekao rođeni Jablaničanin i bivši fudbaler Rođenih Vahid Halilhodžić, bacajući kutiju Marlbora na sto, za Pariz jedno veliko selo. Ustvari, znam i ko bi mogao biti za stolom: glumac Saša Oručević Braca.
Ako ste već u Mostaru, a niste od velika šetanja, niti ste gladni pa sjedite nad Neretvom i žvaćete, uživajte kod Tite i pitajte slobodno. Možda se – rekosmo li da se i čuda događaju – nađe neko ko će na upit o Ameli Rebac zavrtiti malo glavom, slegnuti ramenima i otići il‘ preko Mosta il’ kontra od njega. Ne bih da vrijeđam, ali taj vam je Mostarac od prekjučer. U Mostaru živi jedna Amela Rebac, novinarka, kćerka oca najboljeg Veleža, rahmetli Sulejmana Sule Rebca, i – Tetka.
Amela je, bukvalno, jedna velika gospođa. I to ona što se kao takva rodila i veze nema sa onima što su ih promijenile pare i vrijeme u kojem Velež igra u Vrapčićima, a Hercegovci idu u wellness centre.
Priča o rođenoj gospođi, inače, ide ovako: šetaju Mostarom Amela Rebac, direktorica Studija 88, i vlasnica istog radija Amna Popovac i spopadne ih mala, musava Romkinja tražeći nešto sitno, uza sav prosjački repertoar: da te služi zdravlje, dobiješ sina, proradi veš-mašina, postaneš predsjednica kućnog savjeta, otplatiš kredit i ne digneš novi… Amna baš tada zaneseno pogleda u nebo, jer je harač već dala nekoj drugoj maloj, musavoj prosjakinji, a Amela zastane, iz torbe izvadi novčanik u kojem se kočoperi njena posljednja marka i elegantno je spusti na mali dlan. Jednako elegantno vrati novčanik, taman kada djevojčica vadi bunt maraka iz džepa… “Eto koja si ti budala!”, kaže Amna roditeljski. Amela skloni guste šiške s očiju, pogleda je i u svoj svojoj veličini nastavi hodati.
Tetka je, kako se to kaže, pravo dijete svoga oca. Rođena je četvrtog oktobra 1961., da bude s ljudima. Sulina mala vjeruje, recimo, da plata ne služi da se plati struja i kupi Vanish, već da se, što je moguće brže i ljepše, potroši u kafani. Također, njeno je pravilo da vrijeme ne služi da se zaradi nova lova, već da se pomogne – ljudima. Tek što je krajem 1998. pokrenut Studio 88, Amela je na njegovoj adresi registrirala i Udruženje Roma “Neretva”. Nije se obazirala na prigovore i opaki mostarski humor: “Čuj, Neretva a niko plivat ne zna”, ali jeste dobila novo, naravno, volontersko zanimanje – direktorica oaze beznadežnih slučajeva. Povratnici u mostarska sela kojima samo sedam godina kasni obećana donacija u crijepu i cimentu, majke što ih sinovi ne slušaju, kćerke koje očevi sputavaju, Izo Lampa iz Mostar Sevdah Reuniona, izdavači najnovije knjige pjesama rahmetli Mehe Đegera… ko ima kakav problem, udari na Amelu. I onda ona zove ovog-onog, priča, sluša, obećava i ispunjava i još vodi program, vazda traži sagovornike, organizira vinske puteve, novinarske balove, osniva “Urbani pokret Mostar”, radi u Helsinškom komitetu, Međunarodnom forumu Bosna, okuplja novinare… Dok ne pođe na sastanak, na koji svaki put zakasni makar bio na 15 metara od radija.
Nema, zapravo, objašnjenja za činjenicu da je Amela do sada uspjela u toliko stvari, a tek je u ludim četrdesetim. U Mostaru je završila gimnaziju i pravo na Univerzitetu Džemal Bijedić, u Norveškoj, kako bi Mostarci rekli, naku humanističku akademiju, u Sarajevu je studirala žurnalistiku i doktorirala kafanu kao socijalno-stambenu ustanovu tako što je u njoj provela više vremena nego u kući i opčinila svakoga ko ju je upoznao. “Ja nisam vidio veće a seksepilnije žene”, rekao je za nju glumac Admir Glamočak.
Sa novinarskom karijerom kakvu je imala, mogla je do sada hiljadu puta otići živjeti u neko manje lijepo i manje problematično mjesto od Mostara. Radila je kao novinarka za Radio Mostar i tamošnji Ratni studio, pa se javljala za B 92 i pisala za Reuters, bila glasnogovornica Muzičkog centra Pavarotti, podigla programsku shemu Studija 88… No, ona je zaražena Mostarom, kao i Mostar njome: bila je, uostalom, u Norveškoj, naučila jezik, napravila snješka i ostavila drugima da mu mijenjaju mrkvu svake godine. Mjera Amelinog rahatluka je kafa u Starom gradu, Oslobođenje na stolu, cigara u ruci i šlauf pod nogama, dok sunce svim raspoloživim snagama bije o suncobran. Ako je malo hladnije, može i bez šlaufa, a umjesto novina može i knjiga njenog omiljenog pisca Borisa Dežulovića: “Kad god se vratim iz Mostara u Split, ljudi me pitaju kako je, ima li onoga starog Mostara. Moj odgovor je da prvo odu, prošetaju Starim gradom, pređu Most, sjednu u kafanu i zovnu Amelu Rebac. Kada ona dođe – e, to je onaj stari Mostar.”
Leteće Tetke i Leptirice, kako je još zovu zbog vožnje biciklom i tetovaže na lijevoj strani dekoltea, ovih dana nema u Mostaru. Ako je ne možete pričekati, pustite na CD playeru Arethu Franklin ili Raya Charlesa, pa će biti ko da zajedno putujete. Ona vam to jako voli. To, mislim, Arethu, Charlesa i putovanja nakratko. I Velež – najviše. Sulina mala, šta da se kaže…
