Napisao Emir Imamović
Te davne hiljadu devetsto pedeset i osme godine prošlog vijeka osnovana je Evropska ekonomska zajednica iz koje će nastati Evropska unija; književniku Borisu Pasternaku dodijeljena je Nobelova nagrada za književnost koju nikada nije primio; Sputnjik 1 se vratio, pao na zemlju, da budemo precizniji, iz njene orbite; Gerald Holtom dizajnirao je znak mira, čuveni krug…, znate već, nešto kao obilježje Mercedesa, ali s jednom linijom više; u Iraku je, za promjenu, bio rat; četrnaestogodišnji dječak Bobby Fisher postao je prvak SAD-a u šahu; u Finskoj (halo – onakvoj Finskoj!), zemlji koju znamo po Nokiji i koja se, inače, zove Suomi, bila je ekonomska kriza; na odsluženje vojnog roka otišao je Elvis Presley; Brazil je pobijedio Švedsku u finalu Svjetskog prvenstva i to sa pet naprema dva; rodili su se Boris Tadić, predsjednik Srbije i Mehmet Ali Agca, atentator i budala, Madonna i Tim Burton…
Hrvatski filmski kritičar Nenad Polimac izvještavao je s posljednjeg Sarajevo Film Festivala i, pišući o filmu Jasmina, njegovog reditelja Nedžada Begovića opisao kao umjetnika koji se, pored ostalog, bavi i filmom. E, kada taj Nedžad Begović bude pisao ličnu historiju svijeta – neće biti čudo ako to, ali stvarno, napravi, jer on je od vlastitog života napravio scenarij i po njemu film, Sasvim lično – u toj kratkoj povijesti po Neletu možda će pisati da je te pedeset i osme onog vijeka osnovana Evropska ekonomska zajednica; Borisu Pasternaku dodijeljena Nobelova nagrada za književnost; da je Gerald Holtom dizajnirao znak mira dok je, za promjenu, u Iraku bio rat; pa da je Finska bila kokuzna; Elvis u vojsci i da je Brazil namlatio Šveđane… No, ono što neće biti izostavljeno jeste podatak da je te, pravo davne, 1958. godine, u Sarajevo iz Skoplja stigla šestogodišnja djevojčica Nada Đurevska, ista ona što će nekih milion i po godina kasnije odigrati Safu, Jasmininu nanu, i pomoći da priča o bosanskim izbjeglicama na moru i u nevakat – dobro, ne postoji dobro vrijeme za biti izbjeglica, ali je ljeti, nekako, lakše – bude dobar film s upečatljivim likovima, bez obzira koliko scena imali. Jasminu je Begović napisao davno, čekajući neko dobro doba za snimanje – ono, naravno, nije došlo, jer je lakše naći zlato u Miljacki nego u Bosni pare za film – i znajući da sve, ali sve što je napisano, bude i snimljeno. Je li već tada imao gotovu glumačku podjelu, teško je reći, ali ako je planirao nekoga drugog za ulogu nane, onda nije mogao napraviti ništa bolje nego, ipak, promijeniti odluku i pozvati prvakinju Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, glumicu koja sebi može dopustiti i da, recimo, igra u lošim TV serijama, jer zna da se one neće pamtiti. A da se Safa i likovi poput nje pamte.
Nada Đurevska rođena je u Skoplju početkom 1952., ali je ona prvo bosanskohercegovačka, pa tek onda i makedonska glumica. Tačnije, svačija. Roditelji, nacionalnost i mjesto rođenja ono su na što čovjek ne može utjecati, kao što ni roditelji niti mjesto rođenja ne moraju nekoga odrediti ili definirati. S nacionalnošću je priča malo drugačija, teža i, nakon milion šugavih godina, zamarajuća. Dakle, Nada je Sarajka, makar tu nije rođena, i sve je njeno, da parafraziramo Andrića, iz Bosne. I školska sjećanja, i prve uloge, i adresa na koju se vraćala sa snimanja filmova, od Igmanskog marša do, evo, Jasmine. Drugačije kazano, a da isto znači: Nada je makedonska glumica onoliko koliko je Karl Malden iliti Mladen Sekulović hercegovački, srpski i češki glumac. Malden je hercegovačke, srpske i češke korijene dobio onako, da nije mogao birati, kao što je i Nada Đurevska rođena u Makedoniji jer je, eto, tako trebalo biti. S druge strane, ona je makedonska glumica koliko i svačija druga, jer dobri glumci (pisci, slikari, kompozitori…) pripadaju svima, dok loši, rekli smo ovdje već bezbroj puta, ne trebaju nikome.
Lik Varje u Višnjiku Antuna Pavloviča Čehova prva je pozorišna uloga Nade Đurevske. Ima s tom dramom nešto što, gledano s druge strane ogledala, veoma liči na Đurevsku. Čehov je, naime, svoj posljednji tekst smatrao komedijom, ali su ga reditelji drugačije iščitali, insistirajući na tragičnoj dimenziji priče o ekonomskom i svakom drugom slomu jedne ruske obitelji prinuđene prodati svoj višnjik kako bi se izmirila dugovanja. Nada Đurevska ima nevjerovatno tužan pogled, oči koje kao da same govore tugu. No, kao što niko ne vidi tužno lice klovna, tako je i mnogo onih što misle da lica koja se čine tužnima ne pripadaju duhovitim ljudima. “Ti si u horoskopu Jarac, a u životu koza”, jednom je neko rekao Nadi Đurevskoj, komentirajući njene prehrambene sklonosti, a ona tu rečenicu ponavlja, jer zna – a to se zna ili ne zna i ne može se naučiti – kako se duhovitost mjeri, pored ostaloga, spremnošću na smijanje sebi koliko i drugima.
Nada Đurevska okrenuta je duhovnosti, bavi se pedagoškim radom, vjeruje u homeopatiju, jede sirovu hranu, ne odmara se k’o ostali svijet, voli muziku kakva se baš ne može čuti na radiju… Samo što je ona odlučila prema svom zanatu imati odnos kakav obućar ima prema svom. Kada, je l’, čovjek kupi cipele koje mu se sviđaju i ne žuljaju ga, nije ga briga ni šta je ručao, ni u šta vjeruje, niti šta je zadnje pročitao obućar. Nada niti vanjštinom, niti unutarnjim nije nikada mahala kao zastavom, skrivajući za ovih tri i po decenije rada od javnosti sve što nije njen posao. Ona, zapravo, na sceni i pred kamerama i nije bila Nada Đurevska, nego sve one žene od Varje do Safe; žene koje nije glumila nego bila – one. A to je vrhunac glume: da se ne vidi!
Davno je, eto, bila ta pedeset i osma. I tada je u velikom svijetu osnovana Evropska ekonomska zajednica; Borisu Pasternaku dodijeljena je Nobelova nagrada za književnost; Gerald Holtom dizajnirao je znak mira dok je, za promjenu, u Iraku bio rat; Elvis je bio u vojsci, a Brazil namlatio Šveđane… I te 1958. je u Sarajevo, nakon velikog puta, došla žena za koju ima mjesta u sasvim ličnoj historiji Neleta Begovića i mnogih drugih.
Gracija 139, 6.8.2010.
