Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Muhamed Osmanagić
Dokumentarni film Tijelo/Body, slovenske redateljice i scenaristice Petre Seliškar, svjetsku premijeru imao je na 29. Sarajevo Film Festivalu. Tijelo je rezultat tridesetogodišnjeg prijateljstva autorice Petre Seliškar i protagonistice Urške Ristić te donosi delikatno i intimno istraživanje nesvakidašnjeg života i slojevitog unutrašnjeg svijeta žene koja se neukrotivim duhom bori protiv niza rijetkih autoimunih bolesti.
U filmu upoznajemo Uršku, školovanu pijanisticu i bivšu manekenku, ženu kojoj sve polazi za rukom i koja je, kako kaže, “uživala u životnoj igri i testirala svijet” sve do svoje 28. godine. Tada je napada encefalitis, autoimuna bolest centralnog nervnog sistema. Oporavljajući se od nje, Urška je morala ispočetka učiti govoriti, hodati, upoznavati sebe, prepoznavati okolinu i porodicu, prihvatiti, razumjeti i ponovno voljeti svoje tijelo, za koje joj se činilo kao da je želi uništiti. Taman kada se život napokon činio onakvim kakav treba biti, Uršku je zadesila nova bolest, mnogo tajanstvenija i podmuklija. Uz podršku kćerki Mije i Zoje te supruga Bojana, Urška se bori s tjelesnim i emocionalnim usponima i padovima, ali ne odustaje. Njena ljubav prema životu je neukrotiva i nadahnjujuća: Urška napokon prihvata sebe.
Petra, koliko je teško bilo napraviti film sa osobom koja vam je jako bliska?
– Izazovno je prema svojim protagonistima 20 godina održati privatno i profesionalno poštovanje, jer cijelo vrijeme nekako šećeš po tankoj granici. Želiš da napraviš film kojem se radujemo, želiš da se osjeti da je vrijedio napor koji smo uložili u njega, da se svi slojevi filma poslože. Film je film, a život je nešto što uz pomoć naših tijela produžava svoje trajanje i nakon što je završilo snimanje i prikazivanje. Lično mi je bitno da protagonisti nastave živjeti, da žive život koji su imali i da ih film ne izmjesti iz njihovog životnog toka, već upravo suprotno – da ga poboljša. Želja mi je uvijek boljitak.
Koliko je trajalo snimanje i kakva iskustva nosite iz tog perioda?
– U filmu koristimo arhivske snimke, čak iz 1995., kada smo se snimale iz zabave, naša druženja i slično. Teško je reći kad smo počeli da snimamo film o Urški, pratili smo je kad se razboljela. U filmu su snimke nastale tokom 28 godina našeg života. Tražili smo jezik filma koji bi gledatelju fizički približio procese koji se događaju unutar tijela, ali i podsvijesti osobe koja je oboljela. Urška i ja se, kako sam već rekla, poznajemo dugo. Tokom 28 godina našeg poznanstva svašta se u našim životima promijenilo – naša tijela, naši pogledi na svijet, a naše prijateljstvo postalo je intimnije.
Čemu vas je naučilo Tijelo?
– Tijelo smo mi. Dok smo mladi dajemo mu jako puno zadataka. Možemo ne spavati nekoliko noći, kako kaže pjesma – “Mi menjamo noć za dan…”, možemo mu raditi sve šta nam padne na pamet. Sa godinama se taj dijapazon fleksibilnosti tijela smanjuje, tijelo ima svoje limite. Ali i bolesti naglo tijelu naprave limite na neki način te se ono mijenja u tijelo starog čovjeka. Bolest je alarm, da nismo na pravom putu, da trebamo nešto promijeniti. Bolesnom tijelu treba vrijeme i promjena u načinu života da bi se iscijelilo. Naučila sam da koliko god je tijelo naš vjeran vojnik, koji će se uvijek boriti za tebe, ne trebamo mu neodgovornim ponašanjem otežavati posao. Naučila sam da trebamo biti pažljiviji i odgovorniji prema njemu. Naučila sam i ne mrziti bolest; kao što Urška kaže u filmu: “Bolest se desi, ne treba razmišljati zašto se baš meni dogodila. Ali treba razmišljati šta možemo sa tim napraviti.” Nije dobro da si samo bolestan i prepustiti se stanju bolesti.
Na koji način bolest utiče na Uršku, kako joj mijenja tok života, svakodnevnicu?
– Urška se razboljela od dvije autoimune bolesti: encefalitis centralnog nervnog sistema i vaskulitis na mozgu; obje bolesti su jako rijetke i nisu međusobno povezane. Urškin život se potpuno promijenio. Iz mlade egocentrične pijanistice-manekenke transformirala se u osobu sa puno većim poznavanjem života. Bolest ju je naučila da bude iskrena.
Koliko uopšte svi mi znamo o ovom spektru oboljenja?
– Zapravo, autoimune bolesti su najčešće ženske bolesti koje se pojavljuju od 35. do 45. godine života, ali njihov uzrok nije nikad jasan. Često ih povezuju sa stresom, ali činjenica je da su nedovoljno istražene. Doktori se najčešće služe lijekovima koji su strašno agresivni za naše tijelo, jer je sistem tijela u autoimunom stanju bolesti sposoban uništiti samog sebe. Jako malo znamo o liječenju, mogućnostima hipnoze i alternativnih pristupa. Urška je bila dosta otvorena za alternativne načine liječenja. Nakon pojave encefalitisa bila je u komi, u kliničkom centru je oko 40 doktora mislilo da neće preživjeti. Samo je jedan doktor vidio nešto živo u njenim očima, a Mitko koji se bavi hipnozom i bioenergijom joj je pomagao. Nakon nekoliko dana se probudila.
Zašto je bilo važno ispričati njezinu priču?
– Da bi gledateljima omogućili samoprocjenu njihovih stanja tijela. Važno je razumjeti Urškinu volju za životom. Kad je Urška s encefalitisom dotaknula dno, isplivala je, ali kasnije se razboljela od vaskulitisa. Tad je shvatila da dno ima još i podrum. Uspjela je isplivati i iz podruma. To nije film samo o njenoj snazi i volji za životom, nego o razumijevanju sebe i prihvaćanju bolesti. Liječenje je razumijevanje borbe tijela sa sobom i prihvaćanje bolesti.
Kako je Urška reagirala kad je pogledala film?
– Jako ju je dirnulo, ali nije plakala. Gledala ga je cijela njena obitelj – muž Bojan i kćerke Mija i Zoja. Kćerke su plakale, a Urška se smijala. Bojan je bio jako potresen, ali se poslije filma još više zaljubio u nju. To mi je važno, da film ne slomi gledatelje, nego im da snagu za život. Dok smo snimale voiceover sa tekstom iz njenog dnevnika, pokazala sam joj dio filma koji joj je bio težak za suočavanje, samo taj dio ju je rasplakao. Zapravo mislim da se ona bojala da će film biti prepun suza, ali govorila mi je: “Ja ti vjerujem, to je tvoj film, ne miješam se”, ali mi je uvijek pomagala naći odgovore koje nisam znala.
Šta radi danas, kako je?
– Urška radi u muzičkoj školi i predaje klavir. Zavidim njenim studentima: često ih pozove ispod klavira da čuju zvuk iz centra izvora. Ona je jedna od dvije osobe u Sloveniji koje su iz invalidske penzije ponovo otišle raditi. Na festivalu je u Sarajevu bila s nama, uživa s familijom. Zdravstveno je dobro, ima još nekoliko problema zbog nuspojava lijekova. Ali dobro je, jako je sretna da je film prikazan na Sarajevo Film Festivalu i njen humor koji možemo vidjeti u filmu nikad nije presušio.
Koliko vam znači to što je sarajevska publika vidjela ovaj film?
– Mnogo! Volim Sarajevo, mnogo mi znači, imam “sestre i braću” ovdje, volim sarajevski humor i dosta stvari me veže za ovaj grad. Cijenim iskrenost publike, jer ovaj film je potpuno iskren.
