Napisao Mirza Skenderagić
Snimci AG
Prvo izdanje Sarajevo Film Festivala, koji će nekoliko godina kasnije postati najvažniji regionalni filmski festival, organizovao je, pod granatama u opkoljenom Sarajevu, Obala Art Centar daleke 1995. Festival je trajao punih 12 dana, što zvuči zaista nevjerovatno, s obzirom na okolnosti u kojima je organizovan i činjenicu da i najveći svjetski festivali vremenski traju manje. Prikazano je 37 filmova iz 15 zemalja, a stručne nagrade nisu dodjeljivane. Sve projekcije su bile popunjene do posljednjeg mjesta, a 15.000 Sarajlija je na smrt i razaranje odgovorilo umjetnošću i životom.
Još od prvog izdanja, prvog filma, crvenog tepiha, prve VHS projekcije u BKC-u, SFF posebnu pažnju posvećuje rediteljicama i umjetnicama. Tako je prve godine festivala obilježila američka publicistkinja Susan Sontag, njegov identitet – Srce Sarajeva – uskoro je kreirala francuska dizajnerica i rediteljica Agnès b., koje je toliko godina poslije osvojila holivudska glumica Angelina Jolie.
DENIZ GAMZE ERGÜVEN
Mustang
Da gotovo svake godine u glavnim i pratećim programima SFF-a svoje filmove predstavljaju i žene, dokazuje i njegovo prošlogodišnje izdanje, kada je glavnu nagradu – Srce Sarajeva za najbolji film – osvojila turska rediteljica Deniz Gamze Ergüven (38) za debitantsko ostvarenje Mustang. Prva turska rediteljica nominovana za Oscara, Deniz nastavlja tradiciju kreativnosti, originalnosti, stilske sličnosti i uspješnosti Novog turskog filma. Junakinje Mustanga su djevojke i djevojčice (pet sestara), koje, zarobljene u kolotečini patrijarhalne sredine jednog turskog sela pored Crnog mora, daleko od Istanbula, čekaju svoj red na bračnu “razmjenu” između dviju porodica. Osnovni smisao njihovog postojanja jeste da se dobro prodaju/udaju i da postanu vjerne i poslušne bračne služavke svojim novim “gospodarima”. Kao turska verzija Nevinih samoubistava (Virgin Suicides, 1999.) Sofije Coppole, Mustang predstavlja brutalnu sliku današnjeg položaja žene u ruralnim sredinama, u kojima je ženska priroda razapeta između nametnute potrebe da ugodi muškarcu (seksualno) i straha od kršenja zapisanih vjerskih pravila i osude društva (susjedstva). Također, donosi i djelomično istu spoznaju kao i Nevina samoubistva: “(…) da su djevojke zapravo prerušene žene, i da shvataju ljubav, pa čak i smrt”.
MINA ĐUKIĆ
Neposlušni
Ostvarenje Neposlušni (2014), s kojim u svijet “odraslih” filmskih autora ulazi srbijanska rediteljica Mina Đukić (34), otvorio je program “U fokusu” 20. SFF-a. Film je svjetsku premijeru imao na Sundanceu, a uspješno je prikazan na festivalima u Rotterdamu i Karlovim Varyma. Neposlušni su ljubavna priča o ponovnom odrastanju, o potrazi za srodnom dušom i pobuni protiv pravila koja nam nameće društvo. Najbolji prijatelji iz ranog djetinjstva, Leni i Lazar, nakon tri godine razdvojenosti odluče da sjednu na bicikla i napuste dosadno ljeto u mjestu u kom su odrasli, sa željom da ponovo ožive djetinjstvo i otkriju novo značenje njihovog odnosa. Žanrovski određen kao “road movie”, Neposlušni predstavljaju pobunu izgubljene generacije kojoj društvo u tranziciji ne može da pomogne i koja, umorna od beskonačnog čekanja, pokušava da stvori svijet po svojoj mjeri. Film Mine Đukić predstavlja važnost prava na slobodu i potrebu za lutanjem u potrazi za identitetom. Uz pomoć prikaza života jedne iskrene ljubavi, koja se rađa, odrasta, umire i ponovo rađa u prelijepim, suncem ogrijanim predjelima, ovaj film nas upoznaje sa propuštenim i nudi nam novu šansu. On nas, jezikom nedoličnog ponašanja, nagovara da postanemo “neposlušni”. Makar se morali vratiti u prošlost. Makar morali i sanjati, jer važno je samo očuvati sretno djetinjstvo.
UNA GUNJAK
Kokoška
Uz nagradu Evropske filmske akademije za najbolji kratkometražni film, Kokoška, bh. rediteljice Une Gunjak (30), proglašena je i najboljim filmom na 20. SFF-u. Kokoška je smještena u 1993. godinu u opkoljeno Sarajevo, a njegova glavna protagonistkinja je šestogodišnja djevojčica kojoj otac za rođendan pokloni živu kokoš, namijenjenu za večeru. Zahvaljujući vrhunskoj produkciji koja je omogućila autentično “oživljavanje” ratnog Sarajeva, film ne samo da precizno prikazuje realnost života i svu njegovu ironičnost već i vješto istražuje odnos života i smrti kroz pogled jedne djevojčice.
TIHA K. GUDAC
Goli
Goli je prvijenac hrvatske rediteljice Tihe K. Gudac (34) koji je 2014. osvojio Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film. U njemu se autorica hrabro suočava s porodičnom tragičnom prošlošću, čiji neodvojiv dio predstavlja boravak njenog djeda na Golom otoku. Tiha je ideju da snimi film o Golom otoku dobila kada je vidjela fotografiju porodičnih prijatelja s potpisom Golootočani. Nakon toga je uslijedio intenzivan rad na njemu, koji je trajao čitavih sedam godina. Osim na SFF-u, film je uspješno prikazan na još nekoliko festivala i osvojio je nekoliko nagrada.
MAJA MILOŠ
Klip
Osamnaesto izdanje SFF-a i programa “U fokusu” svakako je obilježilo ostvarenje Klip (2012) rediteljice iz Srbije Maje Miloš (33), već nagrađeno na festivalu u Rotterdamu. Klip je popularna riječ za snimak, a predstavlja kratki videouradak, i vrlo je pogodan za uploadovanje na Facebook, zbog čega je posebno popularan među mlađom populacijom, srednjoškolcima. Glavna junakinja Klipa je 16-godišnja Jasna koja živi u Beogradu s porodicom – majkom, koja jedino stiže da njeguje muža na samrti, mlađim sestrama, koje samo vrebaju priliku da krenu stopama bolesne generacije, te kasnije bakom i djedom koji su stigli da se oproste od sina koji umire. Osamnaestogodišnji Đole u kojeg je Jasna zaljubljena je predstavnik agresivnih mačo frajera koji se “lože” na nacionalizam, a koji su rođeni godinama poslije posljednjeg rata. U takvom svijetu potraga za ljubavlju i nježnošću svedena je na Đoletovo iživljavanje i pokazivanje seksualne nadmoći te Jasnino neumorno prihvaćanje ponižavanja samo kako bi osjetila i djelić ljubavi za kojom žudi.
Za razliku od besmislene i samoj sebi dovoljne pornografije u Srpskom filmu (2010.), pornografija u Klipu je u funkciji ideje filma, dok hiperrealistične, eksplicitne scene analnog i oralnog seksa tinejdžera, njihovog opijanja i drogiranja zapravo predstavljaju najdirektniji “poziv u pomoć” generacije koja ne poznaje drugačiji vokabular od onog koji koristi dok ispisuje SMS poruke. Nikoga ne štedeći, ali ni ne moralizirajući, scenaristica i rediteljica Maja Miloš neprestano insistira na dokumentarnosti prikaza, koristeći scene snimljene mobilnim telefonom, te u konačnici “dokumentuje” i priču o ljubavi i nježnosti koje izuzetno okrutno okruženje nikada do kraja ne može uništiti.
AIDA BEGIĆ
Djeca
Godinu 2012. i 18. SFF obilježila je i jedna domaća rediteljica, Aida Begić (40), čije je ostvarenje Djeca prikazano u glavnom Takmičarskom programu. Aida pripada novoj generaciji režisera koja na najbolji način koristi teren koji su joj pripremile starije kolege, a koja itekako ima šta da kaže i čiji filmovi slute jednu svijetlu budućnost bh. kinematografije. Njen drugi dugometražni film, Djeca su premijerno prikazana na Filmskom festivalu u Cannesu u programu “Poseban pogled”, koji predstavlja filmove koji donose nešto novo u evropsku i svjetsku kinematografiju. Za razliku od svijetle budućnosti bh. filma, budućnost generacije rođene u ratu ili netom prije je maglovita i neizvjesna. Upravo tako završava posljednji kadar filma, koji podsjeća na onaj iz Casablance u kojem glavni lik izgovara jednu od najpoznatijih rečenica u filmskoj historiji: “Louis, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.” Rahima, glavna junakinja, i njen mlađi brat Nedim prolaze ispod nadvožnjaka i s osmijehom na licu i mrvicama sreće u plućima ulaze u mračan i maglovit prostor.
Kroz sugestivnu fotografiju (Erol Zubčević), film nas uvlači u ulice mračnog Sarajeva u kojem sunce nevoljko izlazi i čiji stanovnici rijetko kada osjete toplinu njegovog odsjaja. Da je sadašnji život djece u Sarajevu gori od onoga u ratu, potvrđuju i dokumentaristički snimci iz opkoljenog grada, u kojem ta ista djeca, uprkos krvoproliću, uspijevaju pobjeći u svoj svijet izgrađen od pjesme i smijeha. Za ulogu u ovome filmu, mlada glumica Marija Pikić, rođena u Trebinju, osvojila je Srce Sarajeva.
IVONA JUKA
Što sa sobom preko dana
Film hrvatske rediteljice Ivone Juke Što sa sobom preko dana najnagrađivaniji je hrvatski dokumentarac svih vremena. Osvojio je Grand Prix na Danima hrvatskog filma, Oktavijan na DHF-u, te Srce Sarajeva na 12. SFF-u, a prikazan je i na festivalima u Montrealu, Sao Paolu, Prizrenu, Ljubljani… Riječ je o krajnje iskrenoj i emotivnoj dokumentarnoj priči o trojici lepoglavskih osuđenika – Zanetu, Tulji i Makiju, koji “ubijajanje” sumornih dana zamijene probama za teatarsku izvedbu Shakespeareovog teksta. Postajući barem na trenutak neko drugi, oni skidaju svoje maske opasnih zatvorenika i otvaraju vrata publici u svoje unutrašnje svjetove u kojima postoje kao ljudi. Godine 2015., Ivona se ponovo vratila na SFF, s igranim filmom Ti mene nosiš.
ANDREA ŠTAKA
Gospođica
Godinu 2006. i 12. izdanje SFF-a su apsolutno obilježile žene. Srce Sarajeva otišlo je u ruke rediteljice Andree Štake (43) za ostvarenje Gospođica, Marija Škaričić je proglašena najboljom glumicom za ulogu “gospođice”, a obje nagrade im je uručila Jasmila Žbanić kao predsjednica žirija te godine i aktuelna dobitnica Zlatnog medvjeda za Grbavicu. Dugometražni prvijenac švicarske rediteljice bosanskog porijekla donosi priču o tri “zemljakinje”, koje sudbina spaja u sumornoj radničkoj kantini u Zürichu. Najdojmljiviji elemenat ovoga ostvarenja jeste gluma, ponajprije Mirjane Karanović i Marije Škaričić, koje su uvjerljivo oživjele ponosnu vlasnicu ciriške radničke kantine, Beograđanku Ružu, odnosno Sarajku Anu koja, bolujući od teške bolesti, živi samo za danas. Treća žena u filmu je Hrvatica Mila (Ljubica Jović), koja, kao i svi gastarbajteri, jedva čeka povratak rodnoj grudi. Postepeno, Ana ulazi u Ružin život i u konačnici, u njenu sumornu svakodnevnicu unosi tračak vedrine i nade, produžujući tako i vlastiti život. Film je, osim na SFF-u, nagrađen i Zlatnim leopardom za najbolji film na festivalu u Locarnu.
JASMILA ŽBANIĆ
Grbavica
Nakon 2001. i Oscara za Ničiju zemlju Danisa Tanovića, zasigurno najslavnija godina postratne bh. kinematografije jeste 2006., kada je Jasmila Žbanić (41) u stranice njene historije ženskim rukopisom upisala nove zlatne redove. Grbavica, koja je, dakle, osvojila tri nagrade na Berlinskom filmskom festivalu, uključujući i onu za najbolji film, prikazana je u programu “Regional off” SFF-a, koji će nešto poslije biti preimenovan u “U fokusu”. Kada je u pitanju odnos forma (režija, montaža, fotografija, gluma…) – narativ (filmska priča organizovana prema hronološkom redoslijedu), Grbavica je najkompatibilniji postratni bh. film, te svakako jedno od najuspješnijih regionalnih ostvarenja prikazanih na SFF-u.
Nakon dva otvoreno politička filma (Na putu i Za one koji ne mogu da govore), Jasmila je uradila jedinu logičnu stvar – spakovala kofere i 2014. otišla na Otok ljubavi. Duboko zaronivši u jadransko more, ona će, između ostalog, pronaći i nešto što je bilo i ostalo duboko zakopano u postratnim filmovima regionalne kinematografije – ljubav. Možda i samo možda je ovakav izlet potreban i gledateljima s prostora bivše Jugoslavije naviknutim na nešto teže priče.
