Piše Kristina Ljevak Bajramović
Nikada se, zahvaljujući tekućim problemima, na svojim psihoterapijskim seansama nisam dotakla straha od smrti.
Ponekad pomislim kako bi me, nakon iscrpljujućih razgovora koje bi kreirao moj algoritam, možda i sam psihoterapeut poslao dođavola da sam mu tu temu delegirala.
U meni su uvijek dvije. Jedna se poziva na teoriju, iskustvo, znanje i učenje, i na osnovu toga formira stav o konačnom preseljenju. Ova druga, krajičkom vlastite nestašnosti, uvijek računa na mogućnost nesavršenosti nauke, i postojanja drugih svjetova, u kojima ne bih jednog dana vječno zaspala, nego se probudila u nekom novom životu. Od tog novog svijeta ne bih očekivala prilike za korekciju propuštenog u ovom matičnom, ovozemaljskom. Dovoljna bi mi bila spoznaja da jednog dana, kada zaspim, to neće biti zauvijek.
Teme neumitnosti okončanja ovog opipljivog života sjetila sam se zbog vlastite ljubavi prema njemu – životu, koju smatram jednim od najvećih talenata ljudskog postojanja.
Postoji književnik koji se danas ne citira i za čije knjige se pravimo da nikada nisu postojale jer se odao, zarad ličnog komfora, jednoj pogrešnoj ideji, ali imamo pravo da pamtimo. On je napisao kako pouzdano zna da je cijeloga života uvijek crtao i pušio. Kada to nije radio po papiru, crtao je šibicom po pepeljarama, olovkom po restoranskim salvetama, prstom po zamagljenim staklima objekata u kojima se nalazio… Kada bih i ja trebala svoditi takvu vrstu računa, osim pušenja, po čemu smo isti i na šta nisam ponosna, dodala bih ljubav prema životu i vjeru u njega.
Nikada nisam posumnjala da je život odustao od jedne među njegovim najvjernijim sljedbenicama. Očekivala sam od njega čudo i kada nisam mogla dovoljno udahnuti, i kada sam mislila da mi se neka osoba nalazi između dijafragme i grkljana, i kada sam bila uvjerena da će me prekriti mahovina s kućne vlage a na njoj bubašvabe pokušati plesati posmrtni marš. Vjerovala sam i onda kada nije bilo baš nikakvog razloga za vjeru.
Nerado i nerijetko pišem o majčinstvu. Uvijek nastojeći da ga imenujem roditeljstvom. I smatram to svojom malom borbom protiv patrijarhata. Jer je patrijarhat jedino ženama, zahvaljujući biologiji, ostavio taj prostor legitimacije, pa su se one uhvatile toga kao pijan plota, konačno bivajući komforne u jedinom prostoru koji im je sigurna zona, praveći od njega mit.
Za potrebe ilustriranja ispravnosti vjere u život, moraću posegnuti za primjerom iz roditeljskog registra.
Moja starija kćerka ima tri godine, mlađa dvije. Jasno je da sam roditeljka tri godine. Od prvog dana svjesna privilegija roditeljstva, zahvalna univerzumu što ih imam. Ali, neka mi univerzum oprosti, nikada do kraja nisam verbalizovala tu sreću, zbog paralelne nesreće. Do neki dan. Bile smo nas tri na večernjem sokiću u lokalu gdje tolerišu dječije nestašluke, nakon čega smo krenule kući, u koju će doći i On, nakon druženja sa kumom. Išle smo preko mosta Festina lente. Poskakivale su i smijale se. Smiješne i preslatke kakva djeca u tom uzrastu najčešće budu, i kad nisu vlastita. I pomislila sam – koji je ovo blagoslov. Zahvalna i Njemu i životu što su mi omogućili da spoznam domete vlastite sreće, što sa najvećom ljubavi u glasu nerijetko, nakon što je cijeli dan posvetio njima, kaže – to nisu djeca, to su monstrumi. Nakon čega se dugo smijemo, dok mu se one vješaju o vrat i ljube ga tako da odzvoni do susjedne ulice.
Strah od smrti istovremeno može biti i strah od života. I sasvim je legitimno plašiti se. I onda kada su ti strahovi paralizirajući, treba potražiti pomoć. Uz malo vjere u život, pomoć može doći i iz neprofesionalnih izvora. Vlastita ruka u ruci druge osobe, čvrst dodir i osjećaj da postoji podrška jednako su ljekoviti kao i psihoterapija. Lažem, ljekovitiji su. Jer ne postoji ništa važnije od ljubavi i vlastitog osjećaja smislenosti koju ljubav definiše. A smrt, neka se tjera da ne kažem gdje, sad stvarno imam pravo da ne mislim o njoj.
