Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Od trenutka kad se u Beogradu desila nezapamćena tragedija – pucnjava u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u kojoj je 13-godišnjak ubio osmero vršnjaka i čuvara, mi pokušavamo naći načina da temu eskalacije nasilja među djecom sa fatalnim posljedicama osvijetlimo na pravi način. U međuvremenu se desio novi napad u školi, ovaj put kod nas, u Lukavcu, gdje je u svog bivšeg nastavnika pucao maloljetnik, teško ga ranivši.
Šta se to dešava s djecom!? Zašto su nasilna? Zbog čega postaju ubice?
Kao idealna sugovornica za ovu priču učinila nam se 23-godišnja forenzička psihologinja Ena Bajić (23) iz Sarajeva, koja je akademsko i praktično iskustvo sticala na prestižnim obrazovnim institucijama u Velikoj Britaniji, a svoj fokus usmjerila na istraživanje novih tehnologija za prevenciju kriminala, kao i procjene rizika i prijetnji. “Oduvijek me je interesovalo koji to psihički faktori stoje iza nasilnog ponašanja i šta to navodi čovjeka da počini teško krivično djelo”, kaže. Osnovne studije kliničke psihologije i mentalnog zdravlja završila je na Royal Holloway University of London, nakon čega upisuje master studij iz oblasti forenzičke psihologije, koji je završila lani. Paralelno s tim upisala je i drugi master studij iz oblasti sigurnosnih nauka sa poddisciplinom antiterorizam i borba protiv organizovanog kriminala na prestižnom UCL-u (University College London), te trenutno radi na svojoj magistarskoj tezi koja glasi “Razotkrivanje mračnih pomagača: razumijevanje mehanizma mučenja u bosanskim logorima kroz organizacijsku dinamiku, ideologiju, sociopolitički kontekst i odgovornost za kršenje ljudskih prava”. Istovremeno je aktivno uključena u istraživanje metoda prevencije pucnjava u školama, u fazi je završnih razgovora za posao u Odjelu za antiterorizam u Metropolitan Police u Londonu, a radi i kao mentor u Crimson Educationu za upis srednjoškolskih učenika na programe psihologije na Russell Group i Ivy League univerzitetima.
Za početak, šta je to forenzička psihologija?
– Forenzička psihologija je sinergija psihologije i prava kao discipline koja izučava ljudsko ponašanje koje se implementira na kriminološkim i pravnim slučajevima. Istraživanje, procjene rizika i procjena psihičkog stanja osumnjičenog lica i počinioca zločina su sastavni dio ove discipline.
Kakva profesionalna iskustva možete podijeliti sa nama?
– Tokom akademske karijere bila sam uključena u mnogobrojna stažiranja. Ono što bih izdvojila kao neprocjenjivo iskustvo jeste stažiranje u svojstvu asistenta glavnog psihologa u Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM) u Privremenom prihvatnom centru Ušivak, gdje sam dublje razvila strast pružanja pomoći i podrške ljudima koji su na margini društva. Također, tokom studija forenzičke psihologije radila sam kao asistent forenzičkog psihologa u zatvorskoj bolnici i rehabilitacijskom centru za šizofreniju u Cygnet Lodge Lewisham. Oba iskustva su bila vrlo teška, ali i neprocjenjiva za nekoga ko se tek počinjao baviti psihologijom u praksi. Nažalost, etika mi ne dozovoljava da podijelim detalje vezane za moja iskustva sa pacijentima.
Kako ste vi osobno vidjeli i doživjeli tragediju koja se desila u beogradskoj osnovnoj školi?
– Prvenstveno sam bila zaprepaštena činjenicom da je već dugoročni problem iz Amerike došao i u našu regiju. Međutim, s obzirom na učestalost nasilne ideologije koja se vuče iz prošlosti, kao i nasilnih društvenih normi koje su u mnogim sredinama prisutne, nisam bila iznenađena što je naš sistem zakazao i nije uspio identificirati i spriječiti takvu tragediju.
Šta nam s profesionalne strane možete reći o ovom slučaju, koji, nažalost, nije jedini?
– U slučajevima pucnjava u školama bitno je naglasiti da su porodična, društvena i školska dinamika te osobnost počinitelja najbitniji faktori koji utječu na ovakve događaje. Također, pristup oružju, izloženost nasilnim medijskim informacijama, programima i igricama u ranoj životnoj dobi koje predstavljaju počinioce kao heroje mogu dovesti do iskrivljene percepcije i copycat efekta. U određenim situacijama, počinitelji mogu tražiti pažnju ili “slavu”, želeći ostaviti trajni utisak na društvo. Oni sebe mogu doživljavati kao pojedince koji su marginalizirani, loše tretirani ili su doživjeli značajne nepravde. Njihovi postupci mogu biti motivirani željom za osvetom ili rješavanjem percipirane nepravde. Emocionalna stanja u kojima se počinitelj nalazi su nerazriješeni bijes, nezadovoljstvo ili osjećaj izolacije.
Reakcije poslije ovog događaja u Beogradu bile su različite, a one koje su nas šokirale su podrška dječaku ubici putem društvenih mreža. Kako to objašnjavate?
– Koliko god šokantno to bilo, u većini slučajeva, oni koji podržavaju ovakvu vrstu nasilja su vršnjaci počinitelja. Neki od razloga takve podrške uključuju identifikaciju s nasiljem, potragu za pažnjom i priznanjem te ideologiju ekstremizma. Identifikacija s napadačem može proizaći iz osjećaja nepravde ili bijesa koje sami doživljavaju. Potpora nasilju može biti način privlačenja pažnje ili način sticanja važnosti. Ideologija ekstremizma također može privući neke mlade ljude kao sredstvo za postizanje ciljeva ili izražavanje nezadovoljstva prema društvu.
Imali smo sada slučaj da je učenik pucao u nastavnika u Lukavcu – znači da ovi scenariji nisu “tamo negdje”, već se dešavaju i kod nas.
– Smatram da je slučaj u Beogradu također nešto što se desilo i nama, jer nam je taj slučaj pokazao da je i u najboljim školama sistem zakazao. Slučaj u Lukavcu je tipičan primjer domino-efekta, a poražavajuća činjenica jeste da je profesor kojem je zaprijećeno kontaktirao policiju, i ništa se nije poduzelo. Ovo samo naglašava koliko je naš sistem loš i da je promjena neophodna da bismo osigurali sigurnost djece i svih nas. FBI trenutno razrađuje procjenu opasnosti i rizika koja se implementira u školama u Americi, međutim, ne bih voljela da se dovedemo u situaciju gdje ćemo morati imati metalne detektore i neprobojna vrata u učionicama, već da ćemo moći uočiti znakove i spriječiti ih dok situacija ne eskalira. Ključ je u prilagođavanju sistema vremenu u kom živimo te zapošljavanju kvalifikovanih psihologa u školama koji će biti obučeni za uočavanje i intervenciju devijantnog ponašanja.
Na kakvim pretpostavkama trebamo graditi priču o porastu nasilja među maloljetnicima? Kako liječiti uzroke, a ne posljedicu?
– Bitno je osvijestiti da je nasilje prisutno u svim uzrastima, a glavni faktor su društvo i društvene norme koje okružuju čovjeka. Nasilje je naučeno ponašanje. Niko nije rođen sa nasilnom predispozicijom, ona se razvija kroz lična iskustva i kroz percepciju onoga što je “prihvaćeno”. Ono što je bitno za prevenciju i disrupciju nasilja jeste da se izgradi kvalitetan i efikasan sistem koji će da identificira potencijalne počinitelje nasilja i spriječi štetu kroz određene psihološke ili psihijatrijske intervencije.
Nekad mi se čini da što smo glasniji u borbi protiv nasilja svake vrste, kao da ga ima sve više. Kako vi gledate na ovo?
– U velikom broju slučajeva nastane domino-efekt koji sugerira da jedan incident može potaknuti ili utjecati na druge da se upuste u slična nasilna djela. Iako je teško uspostaviti izravnu uzročno-posljedičnu vezu između određenih incidenata, postoje slučajevi u kojima su prethodne školske pucnjave privukle medijsku pažnju i pokrenule rasprave koje su nenamjerno mogle utjecati na pojedince sa sličnim namjerama. Izvještavanje medija i javne rasprave o školskim pucnjavama ponekad mogu senzacionalizirati počinitelje ili se intenzivno usredotočiti na njihove motive, što im može donijeti “slavu” ili nenamjerno inspirirati druge koji traže pažnju ili validaciju. Da bi se spriječio potencijalni domino-efekt, važno je odgovorno pristupiti medijskom izvještavanju, izbjegavati glorifikaciju ili senzacionalizaciju počinitelja. Umjesto toga, mediji se trebaju usredotočiti na odgovorno izvještavanje koje prioritet daje žrtvama, preventivnim strategijama i širim društvenim pitanjima koja osuđuju takva nasilna djela.
“Nasilje je naučeno ponašanje. Niko nije rođen sa nasilnom predispozicijom, ona se razvija kroz lična iskustva i kroz percepciju onoga što je ‘prihvaćeno’”
Ko su najpozvaniji stručnjaci koji se bave ovim, kakva im podrška treba, koga slušati?
– Stručnjaci koji bi trebali aktivno sudjelovati u prevenciji kao i razradi novih sistema uključuju prvenstveno forenzičke psihologe, koji su educirani za izradu alata za procjenu rizika i strategiju prevencije. Također, vrlo je bitno prisustvo kvalifikovanih kliničkih psihologa i odgovornog školskog osoblja koje je prošlo kroz određenu vrstu treninga identifikacije alarmantnih znakova. U našoj zemlji imamo izvrsne psihologe, poput prof. dr. Jasne Bajraktarević i moje drage profesorice Sandre Muratović, koje, sasvim sam sigurna, svojim iskustvom, radom i djelovanjem mogu mnogo doprinijeti u razradi kvalitetne strategije za prevenciju maloljetničke delikvencije. A koga slušati? Moramo slušati djecu, jer i kada šute, mnogo nam govore.
Kako smo došli u situaciju da djeca tako lako uzimaju oružje u ruke i pucaju?
– Kao što sam navela ranije, za dostupnost oružja djeci, učestalost nasilne ideologije i naučenog nasilnog ponašanja su prvenstveno krivi roditelji, loše okruženje i cjelokupni sistem koji ne uspijeva da identifikuje i interveniše na vrijeme.
Kako da prepoznamo devijantna ponašanja prije nego što ona rezultiraju tragedijom?
– Prepoznavanje devijantnog ponašanja je vrlo izazovno, jer nekada ono proizilazi i od osoba od kojih se to ne očekuje. Bitno je obratiti pažnju na faktore i ponašanja poput naglih promjena raspoloženja, društvene izolacije i odbačenosti, ekstremnog izražavanja bijesa ili nasilja, te izražavanja suicidalnih ili nasilnih misli.
Kako da se suzdržimo od upiranja prstom u krivce, odnosno one za koje mislimo da su krivi, a možda ipak nisu?
– Sve treba uzeti “sa zrnom soli”, jer upiranje prstom u potencijalne krivce može dovesti do većeg zla i većeg nasilja. Počinioci zločina su jedini pravi krivci za svoja djela, kada se to i dokaže.
Praksa Evropske unije
Tretman djece u sudskom postupku su UN propisale u Povelji o pravima djeteta (CRC), koju su sve članice EU-a države ratificirale. EU dalje pokazuje svoju predanost ovom pitanju promoviranjem smjernica Vijeća Evrope (CoE) iz 2010. o prilagođenosti pravsudnih postupaka maloljetnim licima, te pomaže državama članicama u poboljšanju zaštite prava djeteta u pravosudnim sistemima. Istovremeno, EU je prije nekoliko godina objavila istraživanje “Kako spriječiti i riješiti se zlostavljanja i nasilja u školama: Dokazi i prakse za strategije za inkluzivne i sigurne škole” koje su napisali Paul Downes, Dublin City University, Irska i Carmel Cefai, Centar za otpornost i psiho-socijalno zdravlje na Univerzitetu Malta. Istraživanje sadrži i preporuke na nivou EU-a, država, regionalnih i lokalnih nivoa o tome kako se zlostavljanje i nasilje mogu spriječiti u školama i uključuje okvir koji škole mogu prilagoditi kako bi se organizirale kao inkluzivne, sigurne zajednice za svu djecu.
Primjer Hrvatske – odgovor cijele škole
U akcijskom planu za prevenciju nasilja u školama 2020./2024. koji je sačinilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Hrvatske navode se smjernice o usklađivanju zakonodavnog okvira za prevenciju nasilja. U planu se između ostalog navodi kako komparativne studije (Rigby, 2006.) i metaevaluacije (Park-Higgerson i sur., 2008.) iz drugih zemalja pokazuju da je smanjenje nasilja u školama uspješnije i učinkovitije ako ga provodi cijela škola i to kontinuirano (pristup poznat pod nazivom ‘odgovor cijele škole’). Nadalje je utvrđeno da je za uspješno suočavanje s problemom nasilja u školama potrebna intervencija na više razina (djeca pojedinačno, razredni odjel, škola, roditelji i obitelj, društvena zajednica), kao i da se bez planirane i sustavne intervencije stanje pogoršava. Učinkoviti programi prevencije nasilja u školama uključuju: svijest i znanje o postojanju problema, razvijanje jasnih razrednih i školskih vrijednosti, pravila, posljedice nasilja, praćenje učenika za vrijeme odmora, osiguravanje veće potpore djeci žrtvama i počiniteljima nasilja, edukacije roditelja/skrbnika, učenika i učitelja za provedbu programa, odgovorno školsko osoblje. U svijetu postoji nekoliko programa koji su osmišljeni prema tim načelima.
