Napisala Mersiha Drinjaković
Ako je ovo igrica – prekucala sam. U nešto više od dvije sedmice juna uspjela sam ugurati sljedeće: tri dana (od)mora, 24 sata Beograda, tri dana Tuzle, jedan dan s mamom, vikend u Mostaru, kratku posjetu Metkoviću. Nemam pojma kako. U međuvremenu sam radila (laptop ide sa mnom), imala i privatne obaveze (nekako), vodila beskrajne telefonske razgovore i dogovore (jer posao, ali i život generalno) i nastojala (barem se nadam da je djelovalo tako) da ljudima oko sebe djelujem funkcionalno i sabrano. E sad, koliko sam uspjela, pitajte njih.
Zašto je ovo ispalo tako? Računam da je bilo kao u onom filmu Yes Man kad glavni lik (Jim Carrey) svemu i svima u životu govori “da”. E, tako i ja: reci “da” pa kud puklo da puklo. Na društvenim mrežama je izgledalo baš lijepo i avanturistički: malo-malo pa drugi grad, druga država, a u realnosti sam radila kasno navečer ili rano ujutro, kako bih sve stigla. I kad sam se napokon usidrila kući, poraspakivala kofere i prala veš koji se zbog kiše sušio, čini mi se, vječnost, vrijeme je bilo za “me time” i oporavak. Prvo da kažem kako sam u maju imala dvije upale, pod stavkom razno, i obje su morale uključivati antibiotike, a sa nešto slabijim želucem poput mog, to nije baš dobra vijest.
Kako iskoristiti vrijeme
U teoriji sam odličan praktičar, sve znam šta i kako treba: paziti na sebe, manje se izlagati stresu, zdravo jesti, vježbati, spavati u normalno vrijeme. A u praksi… e, za to mi treba VREMENA.
Stoga je druga polovina juna počela kafom i dugim razgovorom sa samom sobom tokom kojeg sam teoretičarku u sebi nastojala motivisati da postane praktičarka. Za početak, otići kod oftalmologa jer mi je dioptrija poludjela. Za onaj drugi pregled trebalo je više ubjeđivanja: mamografija je za nas preko četrdesete obavezna jednom godišnje, pa iako je dosad sve bilo u redu, nekoliko dana prije odlaska na sistematski iz mene izroni hipohondrija i traje sve dok se ne nađem pred onom čudnom mašinom koja nekako zna da li je sa mojim dojkama sve u redu. “Gospođo, vi jednostavno morate naći vremena, jer sad će početi frka pred festival, a imate bogzna šta sve ne u rasporedu do septembra” – motivišem se i to s manirima, pa samu sebe persiram.
Sjetim se utom kako je Grand kafa svoj slogan “Hajde da imamo vremena” – fokusirajući se na onaj period rezervisan za kafu i druženje, podigla na viši nivo pa poručila: “Hajde da imamo vremena za pregled.” Eto, to je to, mislim se. Treba mi vremena za sebe, a kako ga bolje iskoristiti nego otići i pregledati se i onda mirno spavati, ne misleći kako je ono što me trenutno “žiga” išta fatalno. Vrijeme nam svima jeste najveći luksuz, al’ bogme ću se naučiti da uživam u tom luksuzu.
