Napisala Mersiha Drinjaković
Snimci GSS Novi Grad Sarajevo
Februar bi trebao biti mjesec obećanja, najave skorog buđenja prirode, dolaska proljeća nakon zimskog sivila… Ali, dva zadnja februara su nas udarila neočekivanom silinom. U onom lanjskom krenula je agresija na Ukrajinu koja sad broji 8.000 poginulih civila te milione raseljenih. Prizori stradanja bude nam vlastite ratne traume, iako smo mislili da nikad više i nikome više ne može da se dogodi ono što se nama dogodilo devedesetih.
Ovog februara, zemljotres u Turskoj i Siriji kataklizmičnih razmjera ostavio je iza sebe više od 50.000 stradalih. Užasne scene, prizori smrti i očajnički pokušaji spašavanja zaledili su nam krv u žilama i ponukali na brzo djelovanje. BH spasioci, oni iz institucija, kao i iz volonterskih udruženja, pripadnici gorskih službi spašavanja iz oba entiteta, članovi Specijalizirane jedinice za spašavanje (USAR tim) pri Federalnoj upravi civilne zaštite (FUCZ), Specijalizovani tim Republičke uprave civilne zaštite iz RS, svi oni pohrlili su u Tursku pridružiti se kolegama iz cijelog svijeta. Trinaest timova za potragu i spašavanje iz BiH – konkretnije: 234 spasioca – stiglo je u Tursku odmah nakon zemljotresa, davši se u potragu za unesrećenim u Hatayu, Adiyamanu i Kahramanmarasu. Do 12. februara, iz ruševina su spasili 26 ljudi.
Otac i kći u istom timu
Tragedije iz većine nas izvlače ono najbolje. Zna to dobro i mlada Sarajka Neira Mulić, 22-godišnja snouborderka, reprezentativka ženske hokejaške reprezentacije BiH i studentica prve godine Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, koja je godinama članica Gorske službe spašavanja Novi Grad Sarajevo. Zemljotres se desio u noći s nedjelje na ponedjeljak 6. februara, a Neira je već u srijedu, 8. februara, s kolegama iz GSS-a otputovala u regiju Hatay, u grad Antakya u Turskoj. U područje koje je najgore prošlo u potresu. “Ono čemu sam svjedočila ne može se opisati riječima. Neke stvari koje sam vidjela u Turskoj sam nekad gledala samo u filmovima. Bili smo podijeljeni u dva tima, koja idu na teren po pozivu o potencijalno živoj osobi. Izvlačenje žrtava znalo bi trajati i po 24 sata…”, priča nam Neira, koja je u Turskoj bila sa dvadeset pripadnica i pripadnika GSS-a Novi Grad. “Ti ljudi su moja porodica. Bili smo sedam dana 24 sata zajedno, u svako doba dana i noći na raspolaganju jedni drugima. Otišli smo kao porodica, vratili smo se kao još veća.”
A i jedan član Neirine prave obitelji je bio s njom: u Tursku je stigla sa ocem Eldinom, koji je također dugogodišnji član GSS-a Novi Grad. U istom timu su godinama, uvježbani su i oboje su se bez ikakve dileme prijavili na dobrovoljni odlazak u misiju. Zajedno su davali sve od sebe. Neirin otac se spuštao u ruševine, a ona bila na terenu s medicinskom opremom i brinula o spasiocima. Ali, zapravo svi su radili sve što je bilo potrebno.
Još nešto nam ubacuje u razgovor: da nije bilo razornog potresa, Neira bi u prvoj polovini februara otputovala u Mađarsku na planiranu utakmicu protiv hokejaške ekipe te države, ali je odlučila ići tamo gdje je najpotrebnija. “Teško mi je palo što neću biti sa timom, ali ljudski životi i pomoć drugima ispred su toga”, kaže nam djevojka kojoj je ovo bilo prvo iskustvo spašavanja ovako velikih razmjera, i prošla ga je na najčasniji i najhrabriji mogući način.
Priča nam kako ju je iskustvo u Gorskoj službi spašavanja naučilo da se nosi sa raznim teškim situacijama, ali ništa je nije moglo pripremiti za ono što je vidjela u Turskoj. “Dobro sam psihički. Tamo se nisam mogla navići na prizore stradanja, sve je bilo toliko šokantno, ali jednostavno – došla sam s namjerom da pomognem i znala sam da, ako me se sve ovo bude previše doticalo na najličnijem emotivnom nivou, neću moći pomoći nikome, jer onda će meni trebati pomoć”, racionalno nam obrazlaže svoje osjećaje.
Životna lekcija
Dojmovi joj se još nisu slegli, ali kaže nam da iz dana u dan postaje svjesnija gdje je bila i šta se ustvari desilo. “Kada sam krenula u Tursku, u avion sam ušla hladne glave, sa jednom misli: idem da radim ono što najviše volim, idem pomoći ljudima. Nekoliko dana od povratka dopustila sam sebi da razmišljam o svemu i da pustim emocije da prorade. Mnogo tužnih i strašnih scena i situacija sam doživjela, ali sam ih prihvatila tek kada sam se vratila. Najteže su mi padale priče porodica pogođenih zemljotresom, kao i onih koji su došli iz drugih gradova Turske u nadi da je neko od njihovih članova porodice preživio.”
Kada govori o svemu što je vidjela i doživjela, shvata koliko scene koje prepričava zvuče nerealno onima koji nisu doživjeli niti vidjeli posljedice zemljotresa. “Ovo je za mene bila jedna velika životna lekcija. Ljudi ponekad zaborave cijeniti ono što imaju. Turska me je naučila šta znači ostati bez ikoga, bez ičega, u samo jednom trenu, te koliko trebamo voljeti i poštovati one koje imamo i ono što nam čini život.”
Neira i njene kolege imali su komplikacije u ta dva dana prije odlaska u Tursku jer u našoj zemlji ne postoji zakon o gorskoj službi spašavanja. “Uspjeli smo se uputiti u misiju zahvaljujući turskim organizacijama TIKA i IHH, a prije odlaska smo morali potpisati izjavu u kojoj stoji da u Tursku odlazimo dobrovoljno. Naravno da idemo, svi smo u GSS-u volonteri, svi ovo radimo srcem, jer želimo pomoći! Žao mi je što država, odnosno naša vlast, nije odmah prepoznala potencijal koji moj tim ima, te što im je reakcija slanja ljudi u misiju bila jako loša. U ovakvim okolnostima i uslovima, ne treba da se gleda ko je ko, nego da se reaguje brzo i efikasno. Ljudski život nema cijenu”, govori Neira.
Vratila se iz Turske s novom perspektivom i voljela bi da te njezine spoznaje prenese i onima koji kroje zakone o vanrednim situacijama i brzom djelovanju spasilačkih ekipa. Važnost sistemskog i zakonskog rješavanja potreba gorskih službi spašavanja jasnija je nego ikad. “Nadam se da će se političke tenzije u budućnosti zanemariti u vanrednim okolnostima. Pričam o vlasti na višem nivou, jer ne mogu reći da niko nije stao iza nas te pomogao. Opština Novi Grad je velika podrška GSS-u NG, od osnivanja stanice do dana današnjeg. Stajali su uz nas i pružali podršku shodno mogućnostima. Hvala načelniku i hvala Civilnoj zaštiti Novi Grad.”
Slike iz Turske ostat će joj, kaže, urezane u pamćenje do kraja života. Nema snage prepričavati nam sve ono što je iskusila, još se nosi u sebi sa svim doživljenim… U mislima je uz ljude koje je upoznala, uz one koji su ostali bez svojih bližnjih i bez svog doma. I zna kako Turskoj tek slijedi duga borba s posljedicama katastrofe. “Mnogo je porodica koje su izgubile sve. Mnogo je djece koja su ostala bez roditelja i krova nad glavom. Svako može pomoći ako želi, a trenutna najbolja pomoć koju možemo pružiti je finansijska. Postoje turske organizacije koje su jako dobro organizovane, sredstva koja se doniraju odlaze tačno gdje vi želite. Prije povratka iz Turske, ja sam dio finansija usmjerila direktno na školovanje djece. Pokušala sam da učinim sve što sam mogla tokom boravka u pogođenom području. Iako je sve ovo velika tragedija, vratila sam se kući punog srca jer znam da sam učinila dobro i da sam dala sve od sebe. Nastavit ću pomagati i Turskoj i bilo kome kome je pomoć potrebna.”
