Tri halala za Miroslava Blaževića

Autor: Amer Obradović

Ako je fudbal religija, onda ima sura, zapovijedi i zapovesti koje se moraju znati napamet, pa tako, recimo, oni učeniji fanatici znaju kultni sastav Prištine kojim je osamdesetih dirigirao Miroslav Blažević. Pa kaže: Šujica, Shenguli, Sinani, Faruk Domi, Cana, Mehinović, Faton Domi, Muriqi, Vokri, Nexipi i Batrović. FK Priština je bila uvijek na rubu, a u Prvu saveznu ligu ih je nakon dvadesetak godina, 1983., uveo vojvođanski Mađar, Palfi, kojeg će na klupi naslijediti Fuad Muzurović Dajdža. Osamdesetih, tu je stvaran mit domaćeg stadiona, na kojem bi redovno bilo 30.000 ljudi. Pod Dajdžom u čitavoj sezoni nisu izgubili nijednu utakmicu, samo su Hajduk, Željo i C. Zvezda izvukli neriješeno. Ali, već sljedeće sezone nije išlo sjajno, pa je opet bio u pitanju opstanak. Opet rub. Prištini je trebao šok. Došao je čovjek koji je, umjesto crnog Batmanovog plašta, ili onog velikog Supermanovog ”S” na grudima, oko vrata imao bijeli šal. Sa tim totemom pobjednika, s kojim je vodio Dinamo do čuvene titule prvaka bivše Jugoslavije, Priština je Blaževića dočekala kao superheroja. Ali po terenu nije letio on, nego njegova ekipa s početka teksta, a on bi poput Franka Sinatre, s podigutim rukama, publiku bacao u trans, u nebesa. Kada je znao da je Priština izborila opstanak, na teren je doveo Terezu Kesoviju da izvede početni udarac prije jedne od domaćih tekmi. Ta priča sa Ćirom i Prištinom jeste jedna oda istinskoj borbi za opstanak, ne samo jednog kluba – voljeli su ih mnogi jer su bili klasični underdog, ali uvijek srčani i borbeni do kraja. Mene je, opet, tih osamdesetih zanimao Velež koji se tih godina borio za vrh, i iako je dva puta uzeo Kup maršala Tita, nikada nije postao prvak Jugoslavije.

Devedesete su donijele pakao. Ćiro je upao u hrvatski nacionalni mainstream, i njegova epizoda poklonstva prema Franji Tuđmanu ostaje kao prljav trag, kojeg čovjek, htio ili ne, ponekad ostavi. Blažević je bio laufer, čovjek kojem je pragmatizam tabao profesionalne i životne staze, pa se možda i zbog toga nikada nije odrekao Tuđmana i njegovog naslijeđa. Mrlja nekad izblijedi, ali je mrlja koja je vječno uprljala onaj njegov bijeli šal. Došla je tako 1998. S bijelim šalom bio mi je simpatičan, a s kapom francuske policije – odvratan. Priznajem, to su bile teške poslijeratne godine i emocije su bile jače od pameti. Fudbalska reprezentacija Hrvatske je igrala sjajno, ali (razumjet će me više moji Hercegovci nego Bosanci) i to me je strašno živciralo. Bilo je užasno vruće tog ljeta. Osmog jula igrao se polufinale između Francuske i Hrvatske. Nekoliko dana ranije, Hrvatska je uništila veliku Njemačku 3:0, a u Mostaru, za vrijeme proslave i pucnjave iz zapadnog dijela grada, ubijena je 25-godišnja Emina Ćatić, a teško ranjen 67-godišnji Husejin Đelilović, koji je nakon nekoliko dana preminuo. Samo tri mjeseca ranije, početkom aprila, političko-vojni ostaci Herceg-Bosne minirali su našu porodičnu kuću u koju smo se trebali vratiti. Da, 1998., dvije i po godine nakon završetka rata. Nervirao me i Ćiro i ta njegova Hrvatska, kao i mog oca koji je bio zatočen pet mjeseci u logoru HB. Utakmicu smo gledali u Blagaju, u izbjegličkim kontejnerima. Za razliku od mene, moj Stari je te noći bio miran. Čak i kada je Šuker zabio za 0:1. Rekao je: ”Ne sekiraj se. Zidan će to riješiti”. Nije on, ali jest Lilian Thuram. Dao je jedina dva gola i Francuska je izbacila Hrvatsku.

Treća priča vodi u Genk, u Belgiju. Jedanaest godina nakon Francuske, Ćiro je već bio selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine i igrale su se kvalifikacije za Mundijal u Južnoj Africi. Ima tih utakmica i golova koje i one ”manje” fudbalske nacije slave kao osvajanje neke titule, poput gola kojeg je Škot Archie Gemmill dao Holanđanima na SP-u u Argentini. O tom golu, ima genijalna replika glavnog lika iz kultnog filma Trainspotting, koji, nakon iznenadnog i urnebesnog seksa, svoju ogromnu sreću poredi sa tim golom: ”Ovako se nisam osjećao otkad je Gemmil 78′ zabio Nizozemcima”. Što je za Škote taj Gemmillov gol, za nas su oni Izeta Hajrovića u Žilini, Vedada Ibiševića u Kaunasu i Edina Džeke u Genku. Tog 28. marta, Ćiro je poput Prištine osamdesetih i Hrvatske devedesetih, nabrijao našu repku i Belgiju smo bukvalno pregazili. Sve je počelo majstorijom Edina Džeke, a Marjan Mijajlović je zauralao: ”Dijamantu, dijamantu, dijamantuuu….” Džeko je te noći postao Dijamant, a nama je ta pobjeda pokazala da možemo igrati sa renomiranim reprezentacijama, da možemo otići na neko veliko natjecanje, što će se i desiti u narednom ciklusu pod Safetom Sušićem. Ćiro Blažević je bio taj čovjek koji je uspio našem nacionalnom timu dati ”soli”, njegove čuvene galvanizacije, začina koji je trebao da izađemo iz ispodprosječnosti koja nam je sudbinski propisana, tu na procjepu svjetova. Nije lako nekom čovjeku oprostiti Tuđmana, to što ga je podržavao i slijedio. Ali Ćiri se nekako treba halaliti. Tri puta, kakav je običaj na našim dženazama. Jer, kako njegov sugrađanin, Ivo Andrić, piše u Travničkoj hronici, treba razumjeti šta znači roditi se na ivici između dva svijeta… Ćiro je to znao. I zato:

Hoćemo li mu halaliti? Halal olsun!
Hoćemo li mu halaliti? Halal olsun!
Hoćemo li mu halaliti? Halal olsun!