Napisao: Dinko Omeragić
Snimci: Nedim Trtak, arhiva Dinke Omeragića i AG
Kada god gospođa Josipa Seka Dragun dodirne strune svoje životne harfe, njen zagrebački stan ispune isprepleteni tonovi. Sjetne note podsjete na 17-godišnjeg Joška i dva ljeta starijeg Antu, dva brata otrgnuta u Drugom svjetskom ratu, a u srcu ožive plemeniti i čestiti roditelji Katica Kata i Mato Blažević.
Naviru i sjećanja na Travnik, gdje je izrastala i odrastala. Učini joj se da dopiru glasovi iz prohujalog doba i da upravo aplaudiraju svojoj Seki – klizačici, skijašici, glumici i poetesi. Zvali su je Sonja Henie, po čuvenoj Norvežanki, svjetskoj i olimpijskoj šampionki u umjetničkom klizanju.
Samo malo je trebalo da osvoji profesionalno glumište. Naširoko se pričalo o njenom svestranom talentu. Mladost su joj ispunjavali mnogi snovi, a album uspomena ispunila uzbuđenja. Ostala je njena poezija, svjedok njenih osjećanja.
S ushićenjem govori o bratu Miroslavu, Ćiri. Uvijek je sestrinski doživljavala svaki njegov korak. Isto je i u dušama sestara Jelene i Dragice. “Veoma smo ponosne na njegovu ljudskost i prema nama i prema onima kojima treba pomoći. Uvijek je brižan i riješio nam je niz egzistencijalnih problema”, kaže Seka. “Samo neka ga zdravlje posluži. I, naravno, navijamo za našu Bosnu i Hercegovinu.”
Zauvijek zajedno
Seka je lijepa, mila, društvena, načitana, a njen suprug Franjo Dragun privržen porodici i drag u društvu. Sudbina ih je spojila prije 55 godina u lijepom Travniku. Osvojili su je šarm, šlageri i njegova gitara. U to romantično doba Franjo je sa svojim orkestrom svirao širom Jugoslavije.
Ona je završila Srednju ekonomsku školu, a on stekao diplomu građevinskog tehničara. Odavno su penzioneri slovenačke Tovarne tobakov i sarajevske Vranice. Seka se sada posvetila suprugovom zdravlju.
Uzdanica im je kćerka Maja, referentica u zagrebačkoj Ini. Odselili su u Zagreb 1968. godine. Prije toga su radili u novotravničkom vojnom preduzeću Bratstvo. “Eh, samo da smo dobili stan, nikada ne bismo otišli! Ostao nam je u duši grad širokih, dobrih ljudi”, kažu Draguni. “Nikada, ama baš nikada nećemo zaboraviti onaj Travnik!”
Sve najljepše o Blaževićima i Dragunima govore stari Travničani poput hroničara Mustafe Gafića i Ćirinog suigrača i prijatelja Izeta Nanića Švalje. Kućno vaspitanje bilo je svetinja, a ljudi su se grijali na ognjištima širom otvorenih kuća. Niko nije ništa zaključavao jer je poštenje dodirivalo Sunce.
“Živeći skromno, pošteno i druželjubivo, naši roditelji nikada nisu bili osamljeni”, priča Seka. “Svako je bio dobrodošao. Naša majka, blaga, predobra, inteligentna žena, usadila je u nas plemenitost, poštenje, odgovornost i ljubav prema drugima. Nema te prilike koja bi mogla ove vrline dovesti u iskušenje. Nama je uspomena na majku nešto najsvetije. I zato me zaboli kada netko o mome bratu govori bilo kakve izmišljotine.”
Velika, prava gospođa Kata, rođena Brođanka, podarila je životu šestero djece. Imala je solidno obrazovanje i perfektno je govorila njemački. S Matom se vjenčala 1920. godine i odvažno ponijela porodični teret od kućnog reda do kućnog odgoja. Stalno je ohrabrivala školovanje djece vjerno slijedeći muža u njegovom poslu.
Majka hrabrost
Umrla je 1961. godine, kada je mnogo svijeta došlo na posljednji ispraćaj. Oglasile su se i vatrogasne sirene, odajući počast heroini iz februara 1954. godine. Seka se sjeća: “Tokom velikog požara u vojnom skladištu u Travniku, a to je bilo blizu naše kuće, vatrogascima smo ustupili našu kuću i dali im najviše što smo mogli: toplinu, čajeve, piće i jelo. Čitavu noć smo svi bili budni i pomagali koliko smo mogli. Mama je dobila zvaničnu Pohvalu Sreskog saveza Dobrovoljnih vatrogasnih društava, a tata je bio član DVD-a.”
Mato Blažević je ostao bez majke u desetoj godini života. Obućarski zanat izučio je kod svog oca Ante Blaževića, travničkog gazde s kraja 19. i početkom 20. vijeka. On je bio ugledni domaćin, prepoznatljiv po staroj bosanskoj nošnji. U Donjoj čaršiji blizu Šarene džamije imao je obućarsku radnju s nekoliko šegrta. Mato je naslijedio oca, a kada je čuvena Bata otvorila dućan u Travniku, mali obrtnici su poklekli.
“Naš tata je bio prisiljen zatvoriti radnju i tada se počeo baviti ugostiteljstvom”, priča Seka. “Domišljat i uspješan, zakupio je veliku baštu u tri kilometra udaljenom Docu na Lašvi i otvorio lokal. Subotom i nedjeljom u toj velikoj bašti svirala je glazba i bilo vrlo posjećeno. Nakon toga je preuzeo Oficirski dom i vojnu kantinu. Oficirski dom je imao i kuhinju i tu su se mama i baka dobro naradile. Nedugo poslije, otac je preuzeo i Hrvatski dom.”
Seka se rado prisjeća svog malenog brata Miroslava, vragolana i nestaška. Kada su izlazili u šetnju, svi su se njemu obraćali. On je trčkarao naokolo i svugdje radoznalo zavirivao. Kako je mali Miro postao omiljeni Ćiro?
ŠAMPION U KOŠULJI Ćiro je na Jahorini postao juniorski šampion Jugoslavije u trčanju na šest kilometara. Samo što je radio objavio vijest, Travničani su ispunili ulice slaveći istorijsku titulu. Sutradan je njihov šampion dobio upalu pluća jer je pobijedio u flanelskoj košulji. Gradski oci bolesniku su donijeli narandže, a Đuro Pucar Stari iz Sarajeva poslao lijepi džemper
“Tata je, 1940. godine, povodom dočeka Nove godine, organizirao veliku zabavu u Hrvatskom domu i tada je nastupio i trbuhozborac s lutkom koja se zvala Ćiro. Nakon programa, moj petogodišnji brat prošao je između stolova gostiju, a netko je doviknuo: ‘Evo malog Ćire!’ Tada mu je moj brat svojim reckavim riječima nešto odgovorio, što je oduševilo publiku, tako da su ga sa svih strana zazivali da im nešto kaže. Mama je zbog ovog nadimka bila očajna i ljuta, nadajući se da će to proći, ali je naš Miro za čitav život ostao – Ćiro, pripovijeda najmlađa sestra.
Onda je došao Veliki rat. Zamrla su djetinjstva, ušutjela mladost, roditelji obukli crninu. Odjednom su se Seka i Miroslav našli u vrtlogu obiteljskih nedaća i tragedija, izgubljeni, ugroženi, preplašeni.
Aleja uspomena
Seka se 1944. godine nekako probila do sestre Jelene u Zagrebu, a Miroslav ostao u Travniku s mamom i bakom. Odasvud je pucalo i ona nije mogla da se vrati sve do 1945. godine. “Sjećam se da je moj 10-godišnji brat u dvorištu cijepao drva i usput mi pričao o strahotama koje je preživio s mamom i bakom. Njegova priča bila je potresna i, premda sam imala samo 12 godina, obuzeo me osjećaj da to više nije onaj razigrani dječak kojeg sam ostavila prije više od godinu, već da je to čovjek – osoba odrasla u nevoljama i stradanjima”, zauvijek pamti Ćirina sestra. .
Uslijedila je poratna obnova i stiglo vrijeme kada su se siromašni obogaćivali prijateljstvima. “Morali smo se odseliti u travničko naselje Pirotu pored nogometnog igrališta. Naša kuća bila je tik do rijeke Lašve i do nje se dolazilo malim mostom. Upravo su Lašva i taj most bili blještavi dragulji našeg odrastanja. Tu smo se sastajali, kupali i do kasno navečer sjedili na ogradi mosta šaleći se i razgovarajući o svemu i svačemu”, s radošću se sjeća Seka.
Ondašnja djeca su zimske radosti ispunjavala grudvanjem i sankanjem, a Seka i Ćiro izvodili su bravure na klizaljkama, izazivajući aplauze pod svjetiljkom ispred travničkog kina. “Klizanje sam naučila u Zagrebu, a kako smo koješta izvodili, tadašnji poznati frizer Rešad prozvao me Sonja Heni, po čuvenoj šampionki. Tri godine poslije rata u Travniku je osnovano Planinarsko smučarsko društvo Vlašić. Subotom smo planinarili s prekrasnim ljudima. Sjećam se braće Dautović, Saliha Šokana i Mehmeda Meke, Saliha Hopića Hope, Hajrudina Samakovlića, njegove supruge, Zvonka Vujčića, njegove sestre Reze i mnogih drugih. Odlazili smo u dom na Galićima”, priča Seka, dobitnica priznanja PD Vlašić.
Čim je Vlašić zabijelio, svi su s improvizovanim skijama hitali na snijeg. Najviše se isticao vragolasti i neustrašivi Ćiro, školski i travnički šampion. Uskoro su naišla državna prvenstva. Nastupili su Josipa i Miroslav Blažević.
“Što se sportova tiče, znam da Ćiri ništa nije bilo nedostupno. Kako sam i ja išla s njim, odabrana sam za republičko prvenstvo na Jahorini. Stigla sam kao jedina žena iz provincije, a sarajevske takmičarke su došle s priprema na Šar-planini. Pošto sam tada nedovoljno znala o skijanju, nisam mogla nastupiti u alpskim disciplinama već samo u skijaškom trčanju. Bez pravih skija i opreme, i kako nisam imala žensku konkurenciju, trčala sam s muškarcima, a neke i pretekla. Na Jahorini smo odabrani za državno prvenstvo i tako sam 1951. godine postala članica prve ženske reprezentacije BiH. Stekla sam iskustvo i prijateljstvo cijele ekipe, a posebice trajno Ojle Pavlić, Olje Mantule, Nede Grujić i Jelene Kapor. Smučari za trčanje otišli su na Pohorje, a za alpske discipline u Kranjsku Goru. Prije odlaska pozvana sam u Smučarski savez BiH. Uvjeravali su me da mogu mnogo, budući sam imala izvrsna vremena. Ali sve je palo u vodu jer sam zalutala na mušku stazu. Ćiro je bio toliko ljut da sam se uplašila”, sjeća se Seka.
Sljedeće godine Ćiro je na Jahorini postao juniorski šampion Jugoslavije u trčanju na šest kilometara. Samo što je Radio-Sarajevo objavilo vijest, Travničani su ispunili ulice slaveći istorijsku prvu državnu titulu. Sutradan je njihov šampion dobio upalu pluća jer je na Jahorini pobijedio u flanelskoj košulji. Gradski oci su bolesniku donijeli narandže, a državni funkcioner Đuro Pucar Stari iz Sarajeva poslao lijepi džemper i drugu opremu.
Svestrana i talentovana Seka bila je i među prvim igračicama ženskog velikog rukometa u BiH, kada je 1950. godine Travničanke okupio i trenirao reprezentativac, Sarajlija Boro Spasojević, kasnije poznati arhitekt.
U timu su nastupale: Devleta Dautović, Josipa Seka Blažević, Nada Tvrtković, Verica Filipović, Ankica Topalović, Terezija Vujčić, Zdravka Eržen, Bisera Šišić, Majda Bašić, Munira Varešanović i djevojka kojoj se Josipa ne može sjetiti imena a misli da je bila medicinska sestra. Igrale su u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru.
Sanjala je i da postane glumica. Zato je položila prijemni u Srednjoj dramskoj školi u Sarajevu, ali je otac bio protiv njenog odlaska. Satisfakciju je dobila u Amaterskom pozorištu Travnik i zaigrala u prvoj predstavi gradskog teatra. Ostvarila je lijepe glavne uloge u dramskim i komičnim komadima i od travničkog teatra dobila priznanja i pohvale.
Ogledala se i u poeziji, bila član Kluba mladih pisaca, pisala u književnim prilozima. U njenoj uspomeni živi Stipe Lozić, veliki travnički kulturnjak, zaštitnik kulturno-istorijskih spomenika, osnivač Amaterskog pozorišta i pokretač plemenitih poduhvata.
Život je sjećanje. I zato Seka u sjećanje udjene svoju poeziju. Snagom lične volje i voljom sudbine, njen brat je otišao stazom slave, a ona zastala u aleji spomenara.
Vjetrovi sa Vlašića
Povodom 25. rođendana Amaterskog pozorišta Travnik, Josipa Blažević Dragun dobila je priznanje najtoplijeg sadržaja: “Kada Vam se vjetrovi sa Vlašića zapletu i smire u jesenjim krošnjama Vašeg života, neka Vam ova ZAHVALNOST kao kap radosti zablista u umornim očima i neka Vam u grudima olistaju sva ona proljeća čijim pupoljcima okitiste scenu na kojoj zavjesa pada tek posljednjim treptajem obrve.”
Bremenita sjećanja
Noćas sam plela
vijenac od sjećanja
i htjela spremiti
u koš uspomena
ali nisam mogla
bio je pretežak
od kajanja.
Josipa Dragun, maj 2009.
