Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Haris Adžem / Spektroom
Glumica Jasna Žalica, profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti, igra u dva domaća filma koja će na 28. SFF-u imati svjetsku premijeru: Balada Aide Begić, koji se takmiči za Srce Sarajeva, i Praznik rada Pjera Žalice, kojim se Festival zatvara. Jasna je svojim dosadašnjim ulogama pokazala svu raskoš talenta, bilo da se radilo o sjajnom kratkom filmu 10 minuta Ahmeda Imamovića, dobitniku evropskog Oscara 2003., ili Gori vatra i Kod amidže Idriza njenog supruga Pjera Žalice, Grbavici i Na putu Jasmile Žbanić, Teško je biti fin Srđana Vuletića, hrvatskim filmovima Sve džaba, Kino Lika i Takva su pravila. Potonji joj je 2014. donio nagradu za najbolju glumicu na Međunarodnom filmskom festivalu u Stockholmu. Na pandemijskom SFF-u 2020., koji je održan u online formatu, briljirala je u ulozi Kike Koncentriši se, baba. I nastavila snimati, uz sva ograničenja koja nam je donio koronavirus. Rezultate njenog rada gledamo na ovogodišnjem SFF, ali se i prisjećamo samih početaka ovog festivala.
Možete li s nama podijeliti sjećanje na svoj prvi SFF?
– Rasla sam uz SFF i kao osoba i kao glumica. Pamtim i onaj prvi “Poslije kraja svijeta” u opkoljenom Sarajevu 1993. godine. O tom entuzijazmu i iskonskoj potrebi za umjetničkim sadržajima još nisu ispričane sve priče. Za vrijeme prvog zvaničnog SFF-a, u oktobru 1995., ležala sam u bolnici u pokušaju da sačuvam trudnoću i mislila kako ću znati da je došao mir kada sa svojim sinom odem na Metalac gledati film… Kao što obično biva, nakon mnogo vremena, ostanu sjećanja ne na same događaje, nego na to kako ste se osjećali. A Sarajevo Film Festival je od samih dramatičnih početaka pa sve do danas uvijek budio osjećanje pripadnosti filmu, gradu, svijetu… Postavljao nam je mjeru stvari i svake godine bio dokaz da smo dobri, svježi i novi. Budio u nama svečano ushićenje, ponos i davao smisao svemu što radimo.
Ove godine igrate u dva domaća filma koji će biti prikazani na Festivalu.
– Radujem se, jer se, eto, desilo da ću imati dva filma i da će oba imati svjetsku premijeru. Film Aide Begić, Baladu, još nisam pogledala. Reakcije onih koji su ga vidjeli su stvarno fantastične. Kažu da je to “nova Aida”, uzbudljiva i svježa, a opet sa svim onim svojim senzibilitetom, silnim talentom i vještinom koju smo gledali ranije. Ipak, činjenica da ću prvi put gledati film zajedno sa publikom pravi mi malu tremu. Pjerov Praznik rada sam vidjela zajedno sa ekipom i veoma smo ponosni. Film je katarzičan i jedva čekamo da to osjećanje podijelimo sa publikom, sa ljudima zbog kojih je i napravljen.
“Što se mene tiče, kao i davne 1995., projekcije filmova na Metalcu sa tri hiljade ljudi, kao i širom Sarajeva, bit će znak da se može i mora živjeti drugačije i bolje”
Kakve uloge nam donosite u ovim filmovima?
– U Baladi igram Zafiru, vrijednu i poduzetnu ženu koja je podredila svoj život da obezbijedi kćerku i sina i omogući im dobar život, ili bar ono što ona misli da je dobro za njih. U Prazniku rada sam Munevera – Muma. Ona ima informacije i mišljenje o svemu, a ako i nema, iskopat će ih začas. Zanimljivo za obje uloge je to da igram žene koje imaju podtekst. Znači, nijedna nije ono što se na prvi pogled čini. I bez obzira što se zaista radi o potpuno različitim karakterima, negdje duboko unutra obje su ranjiva bića koja se svojom pojavnošću i stavom brane od svijeta koji ih je ranio.
Kako je bilo raditi sa Aidom Begić? Uopće sa rediteljicom, koliko su to drugačija iskustva – ili nema razlike?
– Sa Aidom sam radila njen diplomski film. Bila je to jedna scena u kojoj smo uživale i koja nas je jako zabavila. Očigledno, dovoljno da poželimo sarađivati ponovo. Bilo je nešto nestašno u njenom poimanju likova u ovom filmu i to mi je jako prijalo. Jako sam uživala i u samoj priči koja na često duhovit način istražuje granice ženske slobode. Interesantno, radila sam do sada sa tri rediteljice: sa Jasmilom Žbanić, Aidom Begić i Sabrinom Begović. Profesionalno, produkciono i organizaciono nema nikakve razlike od njihovih muških kolega. Ali: svaki od filmova koje smo radile, tematizirali su unutarnje ženske intime u muški krojenom svijetu. Nijedna priča nije bila jednostavna i laka, ali smo se razumijevale na jednom duboko intimnom ženskom planu. Ja rad na svakom filmu doživljavam kao neki pakt: ekipa filma protiv svijeta, ali sa njima trima svako snimanje je bilo kao neka mala ženska revolucija, a svaki film pobjeda. Ne samo filmska.
Sa suprugom Pjerom Žalicom radite već dugo, kako funkcionira vaš odnos na setu?
– Pjer piše kao “obične”, ali čudesne priče koje svaki član filmske ekipe doživljava lično svojima. Glumci jako vole raditi sa njim jer im njegovi scenariji daju poligon za igranje i nadigravanje, a na samom snimanju radna i prijateljska atmosfera otvara put do potpune glumačke slobode i prostor za kreaciju. Zbog svega toga i ja sam privilegovana kada radim sa njim. Sa Pjerom je svaki film praznik rada.
Napokon se vraćamo filmovima uživo u punom sjaju. Koliko vam je to nedostajalo?
– Trenutak u kojem se nalazimo je zaista izazovan u svakom pogledu. Bolesti, izolacija, politička i politikantska previranja i manipulacije… Ljudi se straše jedni drugima, prijeti se njihovoj slobodi, razvlači im se pamet, a sve za tuđi račun i tuđu korist. Što se mene tiče, kao i davne 1995., projekcije filmova na Metalcu sa tri hiljade ljudi, kao i širom Sarajeva, bit će znak da se može i mora živjeti drugačije i bolje.
