Razgovarala Mersiha Drinjaković
Nova knjiga kolumniste i novinara Dragana Bursaća, Čekajući Dylana Doga u Srebrenici je ugledala svjetlo dana. Autor će knjigu promovisati 19. aprila u Centru za kulturu u Sarajevu, a potom s njom kreće na put po BiH i svijetu. Bursać piše kolumne i objavljuje u domaćim i regionalnim medijima, dobitnik je niza nagrada među kojima je i i prestižno priznanje European Press Prize, živi i radi u Banjaluci, a 2019. objavio je i svoju prvu knjigu – PTSP spomenar. I, evo prilike za razgovor s njim, pred sarajevsku promociju nove knjige.
Književnik i kolumnista Andrej Nikolaidis piše kako je ovo zbirka je eseja o zlu i dobru – kako vi vidite svoju knjigu?
– Ne znam kako bih je definisao. Zbirka kolumni. Priče o dobru i zlu. Imenovanje ljudi i prozivanje zločinaca. Sve je to, a opet mislim da je na nekoj ravni moje lično suočavanje sa stvarnošću, sa nedavnom istorijom. Toliko puno je podataka, a tako malo priče o ljudima koji su bili živi, koji su stvarali oko nas, a koji su danas zaboravljeni ili su samo brojevi, kojih se sjetimo za kakvu obljetnicu masakra ili genocida. Sa druge strane, zločinci su podignuti na nivo nekakvih selebritija. Zvuči perverzno, ali je tako. Moj posao, zadatak, kako hoćete je bio upoznati ljude koji su postali brojevi i demistifikovati zločince da nikad ne postanu heroji.
Kako od zajednice krvi do zajednice vrijednosti, do etičke a ne etničke zajednice – jesmo li predaleko odmakli – generacijski – u otuđivanju?
– Nikad nije kasno za suočavanje sa prošlošću. A to je suočavanje sa samim sobom. Onog trenutka kad kažemo – ne u moje ime, ne zločin, ne genocid, ne etničko čišćenje, na putu smo katarze. To se naprosto mora desiti. Mišljenja sam da je bolje danas, nego za deset, dvadeset godina. Ne samo zbog onih mrtvih, nego zbog nas samih, zbog našeg potmostva. A to jeste preduslov da stupimo u visokoetično društvo. Znate, ne može se zaborav podrazumijevati. I ne može se od zaborava očekivati da briše prošlost. To je infantilno, nezrelo na toliko nivoa da je neopisivo.
Koliko dugo je nastajala knjiga?
–Pet, šest, sedam godina. To je period u kome su obuhvaćene izabrane kolumne. A mogao bih reći nastaja je cijeli život. Ili epohu. Moju. Epohu ljudi kojih više nema. Epohu heroja sa jedne strane i kukavica sa druge. Ona je neka vrsta emotivnog kataloga našeg vremena.
Ko ju je prvi pročitao?
–Moja supruga.
Čijem sudu najviše vjerujete kad je pisanje u pitanju?
– Hmm, najviše vjerujem nekom unutrašnjem instinktu. Nekom udarcu u pleksus koji se pojavi kod pisanja. To se desi li ne desi. Ili ga ima ili ne i nije domen neke svjesne, intencionalne aktivnosti. Naravno, tu su svi dragi ljudi koji me okružuju, tu su akademski autoriteti, moj saznajni sistem..ali opet najviše vjerujem onom pleksusu.
Ko je, najprije, treba pročitati? I izvući pouku?
– Oni koji je ne žele i neće čitati. Tako ja to vidim, nažalost. Kažem, knjiga je katalog dobra i katalog zla. Morate proći kroz nju kao ljudsko biće oslobođeni sujete, mržnje ili nacionalizma. A oni koji bi se trebali liječiti od ta tri zla, ne čitaju. Pogotovo ne ovo. Ima li smisla onda pisati ovakve stvari? Pa ima. Knjiga će živjeti mimo mene, vas, mimo onih koji indukuju zlo i sigurno će činiti više dobra od njihovog zla.
Stižete na promociju u Sarajevo – ali živite u Banja Luci – koliko su ova dva grada danas blizu odnosno daleko?
– Kako kada i kako u čemu. Kad bi došli vanzemaljci, koji proučavaju antroplogiju, jezik, ponašanje ljudske vrste, koji se bave geologijom ili prosto kartografijom ne bi vidjeli razliku. Sve bi im bilo identično. A opet, kad čovjek gleda na svoj habitus, vidi mnogo razlika. Sarajevo je daleko od sjajnog grada, ali je za Banjaluku megalopolis i metropola. I tu najmanje mislim na veličinu i arhitekturu grada. Banjaluka je pristala da od grada postane palanka. I to i dalje čini. Ali opet, znate kako se kaže, najmračnije je pred svitanje. Nepopravljivi sam optimista i hoću da vjerujem kako će Banjaluka postati grad-ono što je i bila.
Kakav plan promocije očekuje Dylana Doga? Ide li knjiga u Srebrenicu, kad je već ima u naslovu?
– Ide sigurno! Prije toga Sarajevo, pa Beč, Graz, onda Skandinavija, Amerika možda, pa povratak u BiH i put mene i knjige. Naravno Srebrenica, kao obavezan, prije svega emotivni i ljudski toponim. Knjiga je dobrano vezana za Srebrnicu. Naravno, ne smijem zaboraviti Kozarac…biće puno, puno promocija i radujem se tome.
