Napisala Lejla Kajić
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Nekoliko godina prije njegovog tragičnog odlaska, glumac Dragan Jovičić i autorica ovih redaka su se sasvim slučajno prvi i posljednji put sreli na jednom od njenih novinarskih zadataka. Tokom razgovora koji je trajao nekoliko minuta, posebno sam zapamtila nježan stisak ruke na ramenu, nekoliko njegovih pitanja i kratke, jasne i vrlo korisne savjete. Kasnije ću sresti desetine ljudi koji ga pamte po sličnim detaljima, a onaj koji će me najviše osvojiti ispričat će njegova dugogodišnja partnerica u predstavi Ay, Carmela. Selma Alispahić otkrit će da joj je prije svake izvedbe u garderobi ostavljao bombonjere i cvijeće.
Poseban društveni pokret
Selma me dočekuje u praznoj sali Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), gdje je noć prije odigrala premijeru nove predstave. Iako vrlo svjesna važnosti novog projekta, razgovor započinjem spominjanjem tridesete godišnjice SARTR-a, koju će obilježiti prisjećanja, okupljanja i poseban program. “Zbog trenutnih okolnosti, još uvijek nećemo objaviti konkretan plan obilježavanja, ali sigurna sam da je ispred nas vrlo interesantna godina”, govori nam.
“Ja znam na čemu ću sigurno raditi”, nastavlja, referišući se na ranije najavljeni dokumentarac o jednoj od najvažnijih bosanskohercegovačkih predstava: Ay, Carmeli.
Nakon smrti Dragana Jovičića, koji je u novembru 2020. preminuo u 66. godini od komplikacija izazvanih koronavirusom, priča koja je slovila više za društveni pokret nego za obični pozorišni komad dobit će svoj dokumentarni film. Potpisat će ga preostala dva člana njenog glumačkog ansambla – Selma Alispahić i Jasenko Pašić. Ay, Carmela je, kako smo već jednom napisali, slavila magičnost teatra, glumačko umijeće Selme i Dragana, odnosno Carmele i Paulina, posvećenost reditelja Roberta Raponje te časno i dostojno pronosila ime SARTR-a preko granica naše zemlje.
Draganov odlazak Selma opisuje kao veliki šok i trenutak kada je izgubila tlo pod nogama: “Osjećala sam se kao da moram ponovo ustati i učiti hodati. Draganu i meni je ta predstava davala i vraćala smisao u posao kojim se bavimo, bez obzira na sve poteškoće sa strane. Bio je to naš svojevrsni lifeline. On je stalno govorio da mu je u životu i poslu sve lakše jer ima Ay, Carmelu. I onda kada sam izgubila najboljeg prijatelja i nešto što mi je u poslu značilo najviše, trebalo mi je vremena da se saberem i prikupim snagu da nastavim dalje.”
S posebnom nježnošću se prisjeća svog drugovanja sa glumcem koji je za Graciju, na 20. godišnjicu predstave, osvrćući se na njenu dugovječnost, kazao: “Tajna je u ljubavi, poštovanju i posvećenosti glumačkoj igri Carmele i Paulina.” Njih dvoje, Selma i Dragan, dijelili su jednako drugarstvo i mimo scene. Prijateljstvo koje nadilazi sve prepreke. “Dragan je čovjek kojeg sam mogla nazvati u bilo koja doba i reći: ‘Dođi, trebaš mi za pet minuta’, i on bi se odmah stvorio. Isto tako je i on mogao računati na mene”, govori, ne susprežući suze: “Moram plakati, rekla sam sebi, inače neću preživjeti.”
Priča koja slavi život
Opisuje nam kako dokumentarac o Ay, Carmeli vidi kao priliku da zaokruži priču koja traje nešto više od dvije decenije: “Ovakva predstava ne može otići u zaborav. Izvođena je širom svijeta i imamo puno fotografija i snimaka koje bismo voljeli objediniti. Također bih voljela saznati šta je Ay, Carmela značila ljudima i pokloniti im film koji će im pružiti nadu, kao što je i predstava donedavno pružala.”
