Napisala Živana Jovančić
Snimci Irfan Redžović i privatni album
Zlatne godine Bosne, jedinog kluba koji je ponio titulu, ne samo nekadašnjeg republičkog i državnog prvaka, već i evropskog košarkaškog šampiona 1979. godine, ostale su u našem sjećanju. Zlatna Bosnina generacija davno je odletjela. Pamtimo je po najslavnijem bh. igraču, Mirzi Delibašiću, po kome danas nosi ime sportska dvorana Skenderije. I, naravno, po ondašnjem treneru s kojim je Bosna ušla u istoriju naše i evropske košarke. Minulo vrijeme živi i sad u srcu ovog trenera, a kad se prisjeti svega, kaže: “Mi smo to u transu napravili za nekih osam ili devet godina. Bili smo primjer koji je teško naći bilo gdje, kako igrači, tako uprava kluba i ja.”
Bogdan Boša Tanjević danas ima 63 godine. Nekad je bio košarkaš, potom je postao trener KK Bosna, a kasnije asistent i trener košarkaške reprezentacije Jugoslavije. Sportska reputacija odvela ga je na Apeninsko poluostrvo, nizao je pobjede s talijanskim klubovima, ali taj uspjeh zaostaje za onim što je postigao na Bosforu. Pod vodstvom Bogdana Tanjevića, košarkaška reprezentacija Turske postigla je lani nezapamćen uspjeh: osvojila je titulu vicešampiona svijeta, a on, selektor, postao je nacionalni junak.
Ono što je srcu najdraže
Danas je koordinator muških selekcija Turske košarkaške federacije, često putuje, i živi između Istanbula, Trsta i Sarajeva. Stalni dom porodice je u Trstu, gdje se ovih dana bave renoviranjem stana, a kako je Sarajevo magnet za Bošu, što supruga Jasna zna i nikad ne sputava, tako ga je i ovog puta zaštitila od kućnog rada riječima: “Idi gdje ti je srcu najdraže.” Od svih Tanjevića, sarajevsku adresu ima kći Bojana (40), ona se jedina vratila u rodni grad. Zaposlena je u Talijanskoj ambasadi i udata za novinara Edu Avdića, s kojim ima četveroipogodišnjeg sina Rubena. Bošina mlađa kći Mia (36) je komercijalista i zastupnik je kompanije Benetton za istočnoevropske zemlje, a sin Boris (31) je na master studiju u Švicarskoj. “Jedinstveni smo kao familija, velika ljubav nas veže. Kad god sam u Sarajevu, budem kod kćerke i zeta, i jako volim da provodim vrijeme s jedinim unukom”, kaže Bogdan Tanjević, dok naš razgovor u jednom sarajevskom kafeu svaki čas prekida srdačno pozdravljanje s prijateljima. Prilaze mu dugogodišnji poznanici, prijatelji koji znaju da će ga baš tu naći, a jedan od njih poklanja mu CD s obradom starih narodnih pjesama, kakva je Snijeg pade na behar i voće u izvedbi legendarnog indexovca Davorina Popovića. Ne samo u Sarajevu, ovaj ugledni košarkaški trener svuda je sticao prijatelje i vjeruje da je na oca povukao smisao za diplomatsku prefinjenost u odnosu s ljudima.
Odrastao je u partizanskoj porodici, njegov otac bio je prvi komandant oslobođenih Pljevalja 1945. Majka, posvećena kući, cijelog života patila je tiho za petero djece koja su umrla zbog bolesti, i svu nježnost poklonila sinovima koji su ostali, Bogdanu i Rajku. “Sjećam se roditelja i velike nježnosti koju sam primao kao mali, ali i njihovih karaktera. Otac je bio pacifista: iako je bio u borbi, on je čovjek koji je mirio, zbližavao ljude, od njega sam naslijedio talenat za diplomaciju. Moja majka je dobrotom oplemenila sebe, s dobrotom je gledala na sve oko sebe, a to sam shvatio kad sam odrastao. Ako bih došao kući sav nesretan što smo izgubili utakmicu, rekla bi: Pa, šta ćeš. I njih je neka majka rodila.“
I ONI SU NEČIJA DJECA “Moja majka je dobrotom oplemenila sebe, s dobrotom je gledala na sve oko sebe, a to sam shvatio kad sam odrastao. Ako bih došao kući sav nesretan što smo izgubili utakmicu, rekla bi: Pa, šta ćeš. I njih je neka majka rodila“
Poslije Pljevalja, mladi košarkaš Tanjević razvijao je sportski talenat u Sarajevu, ali ne zadugo, “nije bilo prave šanse jer nije bilo prve lige”, pa zbog košarke i studija seli u Beograd. Završio je svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu, a umjesto odbrane diplomskog, stao je pred matičara s Jasnom Selimović, nekad poznatom košarkašicom. Poznanstvo s Jasnom opisuje kao lijepu storiju, ljudsku i ljubavnu, koja traje kroz četiri bračne decenije. “Mi smo bili košarkaši, četiri godine smo se zabavljali, bili smo razdvojeni, ona u Sarajevu, ja u Beogradu. Naša ljubav je dugo pripremana, to je jedna od onih ljubavi koje traju vječno. Jasna je s dvadeset pet godina prekinula blistavu sportsku karijeru i posvetila se djeci i meni. To je nešto fantastično, i danas tako rijetko.” Uslijedio je povratak u grad podno Trebevića, uspon igrača, trenera, te trijumfalne godine s košarkaškim klubom Bosna, koje će Bogdanu Tanjeviću otvoriti kapije svijeta.
Sportska i ljudska drama
U hronologiji života vrsnog trenera Italija će biti zapamćena po uspješnom radu s klubovima, po gostoprimstvu i ljubaznosti naroda, a intimno, po odrastanju djece u miru i dobru. Kad se radi o sportskom dometu, upečatljiv i nenadmašan trag ostavlja, ipak, Turska. Život na Bosforu teče već šest i po godina, to je vrijeme bilo prepuno obrata za Bogdana Tanjevića, i službeno i privatno. Iza srebrene medalje koju je Turska osvojila lani na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u Istanbulu, ostao je mukotrpan rad i velika neizvjesnost. “Kad su me pozvali Turgay Demirel, predsjednik Federacije Turske, koji je renovirao košarkašku reprezentaciju, i Nihad Izić, moj igrač iz KK Bosne, koji je okrenuo tursku košarku u modernom, evropskom smjeru, Demirel je već 2004. napravio program pod nazivom 2010. Svu pažnju i koncentraciju posvetili su Svjetskom prvenstvu, a kad smo 2005. dobili i organizaciju, potpuno smo se usmjerili na taj događaj”, podsjeća se Tanjević, selektor reprezentacije Turske i priča o radu s košarkašima. “Igrači su me znali po sportskoj fami. Bio sam čovjek s ogromnim iskustvom, s kapacitetom za kontakte, za druženje, i tu nije bilo problema. Znao sam da ne mogu računati samo na igrače koje imam 2005., znao sam da moram imati svjež tim. To je uvijek kombinacija iskusnijih i mlađih igrača koji moraju imati toliko energije da u devet utakmica postignu ono što žele, to je maraton u kome moraš prvi proći kroz cilj.” Priprema igrača je dug i spor proces, “slaganje radnih dana u dva mjeseca predviđena za reprezentativce”, veli selektor i pamti da je upregao sve sportsko i ljudsko znanje da podigne samosvijest i moral igrača. A kako ih motiviše da ne klonu duhom, to je tajna koju Tanjević neće otkriti, samo će reći da ne suzbija talenat, da prihvata debatu s igračima, a kad se dogovore, onda se “bez milosti ide do šampionske titule”.
“Imam mentalitet dojučerašnjeg igrača, imam introspekciju njihove igre na terenu, znam u kom trenu mogu dati maksimum. Turci imaju osobinu da se brzo pale, a i gase. Lako je biti napaljen kad stvari idu. Kako ih spasiti od moralnog pada zbog nekog neuspjeha? Samim tim što su sentimentalni, talentovani, lakše ih voditi, dajem šansu da se izraze, time pothranjujem njihov karakter, samopouzdanje, a tada je i rezultat sigurniji. Ništa se u životu ne postiže bez padova, modrica i napora”, tvrdi iskusni selektor kome se, što niko nije očekivao, naglo pogoršalo zdravlje.
Vijest o bolesti Bogdana Tanjevića dramatično je potresala porodicu, ali i Tursku. Iako su mu nudili da se operiše u Americi, on je to odbio jer je vjerovao u tursku medicinu i ljekare. Bio je pod kemoterapijom kad se vratio reprezentaciji i treninzima i, time nanovo iznenadio domaćine. “Turci su veoma senzibilan narod, i to je njih u srce dirnulo. Za vrijeme i poslije svjetskog takmičenja, imao sam petnaestak intervjua na sportskim stranicama koje kod njih izlaze u političkim novinama, a da ne govorim o prvoj strani. Sve je to skrenulo pažnju javnosti s tima na mene, bio je to izraz nježnosti naroda i novinara koji su željeli da mi se time zahvale, jer su moj postupak smatrali žrtvovanjem.”
Kad su košarkaši Turske osvojili svjetsko srebro, državni parlament dodijelio je državljanstvo Bogdanu Tanjeviću, a premijer Recep Tayyip Erdogan priredio je prijem za selektora i reprezentaciju. Obasut je i nagradama za najboljeg trenera, od turskog olimpijskog komiteta preko trenerskih organizacija do priznanja dnevnih novina Zaman i Milliyet. Bili su mu zahvalni i građani, znali su izaći iz auta da ga pozdrave, ili bi ga na ulici zaustavljali uz frazu “ostalo za nama“, što se po turskom običaju izgovora kad neko prebrodi bolest ili kakvu nevolju.
Kućni tip na Bosforu
Koliko je za anonimne građane važio kao poznat lik s malih ekrana, toliko je stekao poznanika i prijatelja širom države s Bosfora. To su mahom ljudi iz sportskog svijeta, većinom oni kojima odgovara dnevna varijanta izlaska i, sve se obično završi ručkom u najboljim restoranima, a samo iznimno druženje potraje u noć. “Čak i kad sam sâm, ne gluvarim napolju. Ja sam kućni čovjek. Imam dnevnik rada i jedva čekam da navučem papuče, da dignem noge na sto i gledam televiziju s Jasnom. Najčešće je ona bila sa mnom u Istanbulu, pogotovo u zadnje vrijeme, zbog moje bolesti. Ona me čupala iz zdravstvenog bezdana”, priča Tanjević dok iz časa u čas pali i gasi toskanske cigare i tvrdi da mu to doktori ne brane, jer znaju kao i on da je za sve kriva košarka. “Taj stres, taj adrenalin, jeo sam kao puter i džem, radovao sam se tome. Mislim da sam zbog naše grozne zbilje 90-ih najviše otpatio. To je ono što u Italiji zovu kad srce krepaje – imunološki sistem pada jer tijelo više ne voli život kao nekad.”
Sadašnja razmišljanja o ličnoj budućnosti “vrte se oko djece i unuka i onoga što se njima dešava“, povjerava košarkaški doajen u čijem se životu štošta promijenilo, samo on ne. “Ostao sam isti onaj čovjek koji je počeo u Sarajevu s 24 godine. Ni u ideji ni u radu, nisam se kao trener ni zeru promijenio za 40 godina”, kaže Tanjević, koji, poput svih trenera, na utakmici doziva igrače, skače, viče, maše rukama i psuje, također. “Mi to između sebe zovemo jezikom Fibe. Bilo je situacija da se u svlačionici posvađam s igračem, ali nikad nisam poslije utakmice, a pogotovo poslije poraza, ulazio u svlačionicu. Želio sam da sve prespava, da nekom ne bih izrekao višak riječi, jer ono što sutradan kažem, ima veći efekat kod igrača.” Između mnogih koje je upoznao, izdvaja Mirzu Delibašića, zbog “altruizma i volje da lično podredi kolektivnom“. Tvrdi da bez tog slavnog košarkaša ne bi bilo ni KK Bosne. Nakon svih proživljenih godina, traumatičnih domaćih i svjetskih takmičenja, utakmica života za Bogdana Tanjevića je majstorica, kojoj pamti i datum kad je odigrana: 28. aprila 1972. “To je utakmica u kojoj se moralo pobijediti da bi se živjelo. Koliko god mi je važno evropsko finale Kupa šampiona, toliko mi je važna majstorica protiv Željezničara radi ulaska u Prvu ligu. Bila je to utakmica za koju sam skinuo dres, poslije godinu dana neigranja, da pomognem na terenu.”
