Piše: Vedrana Božinović
Onomad davno, prije stotinu i više godina, dok sam živjela u Londonu, prvi put sam se zaista susrela sa ogromnim problemom – šta jesti. Ne samo zbog toga što u samoposluzi nemaš pojma gdje prestaje hrana a počinju kupke za čišćenje tepiha i dezinfekciju pasa, nego i zbog toga što stvarno, ali stvarno, nemaš pojma šta je od te hrane jestivo, a šta napravljeno od plastičnih materijala i pušteno u proizvodnju da se sirotinja, ona na Zapadu, najede. Jer koliko god to nama nevjerovatno zvučalo, koliko god rušilo našu sliku Zapada kao obećane destinacije na kojoj teku med, mlijeko, poslovi i bezbrižno se motaju džointi – Zapad ima sirotinju.
U Americi, sjećam se, rekli su mi da se sirotinja zove white trash – iliti bijelo smeće. To su ljudi, rekli su mi, koji žive u prikolicama, svi odreda imaju pokvarene zube, kupuju u K-Martu (u kojem se apsolutno sve kupuje na bale, vreće, galone – pa tako ne možeš kupiti normalan sok, nego kanister soka od pet litara, ili normalan čips, nego kesu od smeća od 35 litara ispunjenu mašćobom najgore vrste). Oni debeli ljudi, rekli su mi. Uopšte se ne zezam: upravo tako su mi Amerikanci koji su me dočekali na mom studijskom putovanju objasnili šta je bijelo smeće i koga treba da se čuvam. Jer će mi sigurno, ako im se pruži prilika, ukrasti automobil, novčanik ili bilo šta drugo. I da se čuvam i njihovih prodavnica, jer je u njima sve jeftino i sve odreda genetski modificirano.
Sa ovakvim iskustvom stigla sam u Englesku. Među lude krave. Mislim, Englezi su krasni, i Engleskinje također, volim i Škote i Irce i Velšane i ostale – ali su im goveda, bar u tom periodu, bila flipnula. Mediji su nas, jadne Bosance i Hercegovce, bombardovali zaraženim luckastim mesom engleskih krava koje se šnjira u konzervama ili zaleđeno stiže i do naših trpeza, pa sam još i kod kuće postala poznata po tome što sam u mesari za svaki komad mesa zahtijevala lične podatke, matični broj, ime oca i opštinu iz koje dolazi. I sad u Engleskoj – valja jesti. Normalno, odrekneš se mesa u startu. Da nekog ne uvrijedim, jer šta ja znam; mi smo osjetljivi na janjetinu (koju lično ne volim uopšte i od mirisa se sva narogušim) pa su možda i oni osjetljivi ako im spomeneš ludilo krava. Zato sam ja lijepo rekla svojim engleskim prijateljima da sam vegetarijanac. I tako se ogradila od ludila. Što, normalno, nije kraj priče. Jer goveđe meso ludih krava može, kažu novine koje se bave hranom i teorijama zavjere, dospjeti i u hljeb, špinat, sladoled ili kupinu. Zato treba znati šta jedeš uvijek i u svakom trenutku. Što znači: opet bježi ko od đavola od onih prodavnica za sirotinju. Jer ih, nevjerovatno, ima i u Engleskoj. Istina, tamo ih niko nije nazvao white trash, jer su Englezi, valjda, mnogo više polite.
U mom kvartu bile su dvije samoposluge. U jednoj su se nalazili samo i isključivo frižideri i zamrzivači. Sve je bilo zaleđeno ili je moralo stajati na niskoj temperaturi. U toj prodavnici nisi mogao vidjeti britansku gospođu sa onom trokutastom kabanica-maramom za glavu. Ali je zato bilo dosta djevojčica od petnaestak godina koje su jednom rukom gurale kolica a drugom otresale cigaretu. Druga samoposluga bila je samo stepenicu iznad. U njoj si mogao uvijek kupiti jeftine stvari kojima samo što nije istekao rok trajanja. Sniženo sedamdeset posto, ali trebaš brzo jesti jer će sutradan već biti za bacanje. Jednom sam kupila jabuku, dvije banane, krušku i paketić jagoda, i sve je imalo potpuno isti okus. Karbofiksa – onog ljepila iz osnovne škole, sjećate se? Što smo lijepili zadaću iz Poznavanja prirode i društva. Znam da sam gotovo potpuno prestala jesti, uspaničena da svaka ona E oznaka nosi sa sobom dašak smrti. A na svakom proizvodu ih je bilo barem trideset.
Ne znam da li sam ja mahnita, neoprezna, lakovjerna ili šta, ali u svojoj domaćoj samoposluzi nikada ne pregledam namirnice. Uvijek, zapravo, kupujem iste. Pritom me nerviraju oni koji mi počnu pričati šta se sve stavlja u viršle ili kako nikad ne bih pojela paštetu da znam šta u nju ide. Mislim, ni jaje ne dolazi sa sjajnog mjesta pa ipak jako volim kajganu. Nemam ništa protiv onih koji to prakticiraju nako, zato jer im se hoće, ali se oduševljavam ovima koji su spremni da se iz čista mira prešaltaju na bezglutensku ishranu, recimo, i pitam se koliko bi jedna moja draga prijateljica bila sretna da njeno dijete ne mora, jer je životno ugroženo, jesti namirnice bez glutena koje koštaju i po pet puta više od normalnih. Ne tražim ličnu kartu svakom komadiću mesa koje kupim, mada, istini za volju, rijetko kupujem meso. Niti istražujem porijeklo hrane koju jedem a dolazi s lokalne pijace na kojoj rade moje tete i čike sa kojima se svakoga dana prvo dobro ispričam, pa onda kupim sir od mlijeka, ne od vode i kreča, povrće od vitamina i minerala, ne plastike, i voće iz kojeg, možda, ne vire crvi, ali koje je siguro zdravo, seljačko. O hrani, dok sam kod kuće, zapravo, uopšte ne razmišljam. Niti o tome da li kupujem hranu u prodavnici u kojoj se hrani bosanski white trash. O hrani razmišljam kada sam, kao sada, negdje gdje su naljepnice na kesama na stranim jezicima, gdje ništa ne izgleda kao kod nas, gdje ništa ne miriše ili ima okus koji poznajem i gdje sam iz vlastite panike i vegetarijanac i vegan i isključivi konzument košera i čitač etiketa i panični glutenfreeičar i sasvim uvjerena u sve teorije globalnih zavjera kada su u pitanju hrana, voda i zrak. Tražim samo bionamirnice. Ulazim samo u skupe prodavnice, toliko skupe da jedem minimalno. Jer i ovdje gdje sam sada (a gdje bi, izgleda, svi koje poznajem), nevjerovatno, ima sirotinje. I rijeke meda i mlijeka su, čini se, u drugim kvartovima jer ih ja nešto ne vidim. Bar bih malo umočila. Da ne pričam o tome kako svaki put kad neko pored mene kihne imam potrebu da sve dezinfikujem, jer, mislim, kod kuće sam sigurna, a ovdje me nijedna svjetska epidemija garant neće mimoići. Ili neki drugi belaj.
Kažu da treba nekoliko godina da se ispolji ono ludilo od ludih krava. Ne znam ni koliko godina treba da se iščisti sva mučnina koju sam imala prema ljudima koji su mi opisivali šta znači biti bijelo smeće. Još uvijek sam u inkubaciji. Ali znam da može proći i život a da se nikada neću navići na život negdje na ovom obećanom Zapadu. Na njihove samoposluge za siromašne, organsku, bio i još nekakvu hranu, i osjećaj da iza svakog ćoška prijeti ekološka kataklizma. Ja sam valjda toliko Bosnian trash da je to nepopravljivo. Jer valjda stvarno nije najbitnije samo šta ti jedeš, nego i šta jede tebe. A mene ovdje sve jede, toliko da garant svi odmah znaju ko sam i odakle sam. Uzalud vam trud svirači – za drugog je biojogurt.
Gracija 260. mart 2015.
