Napisao: Emir Imamović
Gimnazijskom ulicom korača učenik prvog razreda Osnovne škole “Safvet-beg Bašagić”. Proljepotalo je i dječak umjesto hlača, ima bermude. Gleda ispred sebe, ali pred noge, kao da će se asfalt svakog trena rastvoriti, pa mora biti oprezan ako neće da ga ambis proguta. Ručicama čvrsto steže kaiševe đačke torbe. Iza njega, pravilno, podignute glave, sportski elegantan, hoda otac u društvu prijatelja. Sjedokosom muškarcu koji je malo prije sačekao sina ispred škole ime je Mirza Tanović, a prijatelju Almir Kurt Kugla. Svako ko o Sarajevu zna nešto više od toga da je riječ o administrativnoj i kulturnoj prijestolnici države Bosne i Hercegovine, vjeruje, i u pravu je, da se priča neće nastaviti ozbiljno kao što je počela. Mirza malo skuplja kapke kao da oštri pogled, ovlaš zagrli Kuglu i, pokazujući ka sinu, kaže: “Vidiš, uz ovu majicu, koja inače košta samo 75 eura, nismo mogli naći odgovarajuće čarape. Dva mjeseca smo ih tražili…” Neko neupućen – ako bi Mirza takvog uopće zagrlio – u tom bi trenutku pomislio da šeta sa snobom od velikog formata ili sa osobom sumnjive pameti. “I gdje ste ih našli? Iza kauča”, uzvratio je Kugla, a ulicom (koja izgledom podsjeća na buvlju pijacu), razlegao se grleni smijeh glumca. Edi, kako se zove mlađi Mirzin sin, okrenuo se, zavrtio glavom i nastavio put kuće.
Uspjeh je kao vino. Nema to poređenje veze s onom pričom o povećanju kvaliteta s godinama. Kao što teško da postoje dvije osobe koje će vino doživjeti jednako, tako nema ni dvoje onih što uspjeh mjere istim parametrima. Mirza Tanović od svoje višedecenijske glume nije stekao materijalno bogatstvo, niti je ikada tvrdio da je postigao manje nego zaslužuje, zbog zavjere regionalnih lobija koji nemaju druga posla nego da smetaju sarajevskim glumcima. On, također, nikada nije odigrao glavnu ulogu u nekom domaćem igranom filmu, niti je oko svojih angažmana pravio skandale. No, šale jeste. I pravio i smijao se njima. Onoj, recimo, kada su mu, nakon što je u montaži iz Go Westa izbačena jedina scena u kojoj se pojavljuje, rekli da je od cijelog filma – najbolje ispao.
Mirza je, međutim, zadovoljan čovjek: on spada u manjinsku grupu umjetnika koji se osjećaju uspješno zbog onoga što su napravili od života, a ne od karijere.
Sarajevo je veliki grad i nema toga čiji će se odlazak osjetiti fizički. Sarajevo je, istovremeno, ozbiljan grad, a ozbiljnost gradova ne mjeri se ni količinom betona ni brojem stanovnika u zgradama. Ta se ozbiljnost mjeri ljudima koji definiraju i nose određene dimenzije komunikacije, ponašanja, humora i šarma. E, u takvom okviru, Sarajevo bi bez Mirze Tanovića bilo – drugačije. Možda gore, ali nikako bolje.
Zanimljivo je da se o čovjeku kojeg, valjda, svi na neki način znaju (kao glumca Pozorišta mladih, TV voditelja, oficira bosanske vojske iz Ničije zemlje, prijatelja) zapravo jako malo zna. U posljednjih petnaestak godina objavljen je samo jedan ozbiljan novinski portret Mirze Tanovića s biografskim podacima i fotografijom snimljenom na Baščaršiji, na kojoj glumcu oči pokrivaju Ray Ban naočare. Bezbroj je, međutim, pokušaja da se, manje ili više ozbiljno, po abecednom redu sortiraju važni ljudi i pojave u posljednjih pola vijeka i u svim takvim se pojavljuje Mirzino ime. No, nigdje nema podataka. I, što je već fenomen, ne čini se da fali objašnjenja: kad se kaže Mirza Tanović onda je, nekim čudom, sve jasno.
Tako, recimo, u novinskom feljtonu, podsjećajući na jedan od najboljih projekata nekadašnje TV Sarajevo, Teversenove bajke, današnji direktor Federalne radio-televizije Jasmin Duraković, piše: “Humorističko-muzička serija TV Sarajevo. Producirana je i emitirana polovinom 70-ih godina; zapravo, bio je to pionirski projekat koji je umnogome utjecao na kulturnu scenu Sarajeva tih godina. Promovirao je specifično sarajevski humor i odnos naspram života, te kasniji ‘new primitives pokret’ možemo shvatiti kao prirodni nastavak ove serije. Ideolog ove serije bio je, naravno, Mirza Tanović…”
Na jednak način, učesnik nekog od internet portala sortira svoja sjećanja na bitna gradska mjesta i važne ljude u njima, pa o Olomanki, služeći se već postojećim novinskim tekstovima, kaže: “Slastičarna u Titovoj ulici, značajna uglavnom po tome što su mjesto u izlogu držali ‘najveći’ gradski šminkeri toga doba. Najduže se u njemu zadržao John Cleese sarajevskih ulica, glumac Mirza Tanović.” Još je jedno sjećanje vrijedno za ovu priču. Raspravlja se, na netu a gdje bi drugo, o fotografijama grada i neko kaže: “Kad se već hvatamo familijarnih slika, ja imam monografiju Sarajeva u kojoj je najveća fotografija mladih Sarajeva na kojoj Mirza Tanović munta moju tetku!”
Bez obzira na sve pozorišne, filmske i TV uloge, Mirza Tanović je prvak najveće pozornice, one od centralnih gradskih ulica na kojima su mu prijatelji – a druži se s nevjerovatno različitim ljudima, ne mareći za njihov socijalni status, što je skoro izumrla vrlina – i partneri i publika istovremeno. Tu je Mirza izveo bezbroj, kako se to već zove, performansa: od vađenja pepeljare iz džepa sakoa i njene upotrebe da pepeo ne bi padao na trotoar (o čemu je pisao Miljenko Jergović), preko upozoravanja danas starijeg sina, a tada malog dječaka Omara, da je vrijeme za čitanje Kanta (o tome je, pored ostalih, pisao Semezdin Mehmedinović), do donošenja antene čuvenom novinaru u znak protesta zbog neuspjelog nastupa u nekakvoj TV debati.
“Osjećam se veoma nelagodno kada dajem komplimente ljudima koje volim”, kazao je jednom i savršeno opisao svoj odnos prema dragim ljudima. Teško se sjetiti kada je nekome do koga drži rekao nešto kurtoazno lijepo. On dragim ljudima emocije pokazuje tako što ih nasmije do suza, ali baš onako britanski, montypaytonovskom “uvredom”: “Znaš, ja se družim s različitim ljudima, moji prijatelji su smetljari i intelektualci, pa, eto, čak i s tobom uljudno razgovaram…”
Ni u ovom tekstu ne piše, niti će pisati, kada je, kako i zašto rođen Mirza Tanović. On je, kako je već rečeno, John Cleese sarajevskih ulica. Čovjek čija je filmsko-novinska smrt uzbunila Ferhadiju i ostatak svijeta. Sniman je, da pojasnimo na kraju, dokumentarno-igrani film o Sarajevskom atentatu, a prestolonasljednika je – zbog aristokratskog istočnohercegovačkog backgrounda, pored ostalog – igrao Mirza Tanović. Naravno, Ferdinand je ubijen, a na naslovnici Dana je izašlo: Ubijen Mirza Tanović! Sedmicama poslije, Mirza je i glasom i likom i djelom morao dokazivati da je živ i da nije izgubio glavu samo da bi napravio dobar fol.
