Nešto malo o traču: Sarajlije, kao grupni naziv za građane glavnog grada jedne napušene zemlje, nikada nisu bili jedinstvena kategorija, ni u socijalnom, ni u kulturološkom, ni u staleškom smislu. Naravno, ni u ideološkom; sto ljudi, sto ideologija. A danas to nisu ni u geografskom: već godinama žive rasuti po Zagrebu, Londonu, New Yorku, Beogradu, Washingtonu, Sydneyu, Oslu, čak i u Sarajevu… Taj je grad silom prilika, tj. kombinacijom povijesne ironije i Mladićevih minobacača, umjesto da izraste u ozbiljnu i kompaktnu urbanu cjelinu, postao razuđeno selo na više kontinenata. I sve oblike nedozvoljenog ponašanja koje sankcionira trač – znači: preljub, krađu, svađu, podmetanja, konflikte, neprijateljstva – svi saznaju ne probijajući zadate vremenske okvire. Sarajlije u Münchenu istog dana znaju sve o tenderima ili krađi humanitarne. Ovdje nikakav tabloid informerovske provenijencije nije potreban jer oni u Washingtonu za manje od 24 sata saznaju koga je ko od supružnika prevario preko vikenda u općini Centar. Nijedna tuča nije omrkla a da za nju prije toga vascijeli sarajevski Chicago nije saznao.
Trač je najvitalnija aktivnost ljudskog duha zahvaljujući ogromnoj strasti koju ulažemo u njega, plus armiji uvijek spremnih operativaca. I svi smo, da prostite, dio te armije.
Objektivno govoreći: Objektivno govoreći, naša draga domovina i dalje nepopravljivo luta devetnaestim stoljećem i niko ne zna hoćemo li ikada otamo izaći. Svi imamo pametne telefone, svi su na društvenim mrežama, ali kolektivna svijest nam ne prati tehnološka dostignuća. Mi smo zaglavili tamo. Naša je povijesna nesreća što precjenjujemo sopstveno postojanje: ne možeš nam na tacni prinijeti, kako imamo visoko mišljenje o sebi. Pep Guardiola i Zinedine Zidane ima da stoje mirno i od navale srama se crvene dok mi objašnjavamo s kojom su postavom trebali izaći na teren i koga zamijeniti na poluvremenu. Karl Marx i Max Weber u zemlju od stida propadaju dok u kafani obrazlažemo klasno pitanje. Eto, jedini nam je hendikep što imamo lošu politiku, ali da su nas zapali Angela ili Barack, vidio bi ti, buraz, šta je progres. I kako onda ljude ubijediti da bi Angela, da je rođena ovdje, radila na kasi u Bingu, a Barack bi u najboljem slučaju bio privatnik. Dva naša najveća civilizacijska dometa desila su se u februaru 1984., kada smo Kirku Douglasu triput naplatili jedan te isti ručak, te novembra 2020., kad je došlo do predsjedničke smjene u Bijeloj kući i kad je – posljedično – nastala bosanska testamentarna prijetnja: “Vidjet ćeš ti kad Biden dođe na vlast.”
Obijesna filipika protiv mladosti: A ovo vam je obijesna filipika usmjerena protiv mladosti uopće. Pretpostavljate da je ovaj koji zapisuje i filipira već dobrano star. Dobro pretpostavljate, odmah da vam kažemo. Nekad sam i sâm drvio o tome kako stari neće da ustupe fotelje mladima. Ali tek sad vidim kakva je to strahobalna greška bila. Šta zapravo hoće ti mladi? Da im prepustimo svoja mjesta i na tanjuru serviramo ono što nama niko servirati nije htio, nego smo se za to krvavo i dugo borili?
E pa, mlada gospodo, izvolite se i sami malo boriti. Ali samo da znate, naići ćete, što bi se ono reklo, na tvrd orah. Mi smo se ukopali u rovove, zauzeli sve prohodne tranšeje i branit ćemo svoje stečevine, kako kaže naš dobri i pošteni narod, do posljednje kapi krvi. Po mogućnosti, vaše. Pa ima li išta bolje od izborenih pozicija? Pretpostavljate, nekad sam, u nezreloj mladosti, tvrdio da su društvene vrijednosti trule i da tu samo revolucija pomaže. Ali danas, dragi naši mladi i drage naše mlade, danas znam istinu: ako je i trulo, zato je čvrsto, stabilno, toplo i predvidljivo. Revolucije samo kvare uhodani red stvari. Dok sam nekad urlikao: “dole poredak!”, sada kličem: “dole revolucija!”. Ko god ruši red i sistem, taj je neprijatelj. Čega? Svega.
Tiranija mladosti, protiv nje je uzaludno se boriti. Niti ima smisla kukati. Ali je registrirati, o, to itekako ima smisla. Tiranija mladosti – to vam je ono kada kremu za utvrđivanje kože, na licu i bokovima, proizvod smišljen radi žena starijih od pet desetljeća, reklamiraju curice od, aproksimativno rečeno, 18 godinica. Šta onda da se radi? Ništa posebno. Pustiti mlade nek jurišaju na zidove i gajiti segregacijski prezir prema ranim fazama života. Ljudi bi trebali dobiti pravo glasa tek u pedesetoj. Dok sazriju i nakupe bar malo životnog iskustva. Svi vi mladi koji s negodovanjem čitate ove redove, ništa ne brinite, samo malo sabura uložite u ovu problematiku, sačekajte kojih dvadeset-trideset godina i sve će vam se samo kazati. A do tada, živjele kadrovska i svaka druga stagnacija.
Život mačaka: Prvo materijalna baza, pa tek onda duhovna nadgradnja. Ono što su ljudima novac, status vlast, naslade i opačine, to su mačkama teritorija, stabilan i redovan obrok, plus spavanje, nepregledni sati spavanja. Ali teritorij prije i iznad svega drugog. Kod kućnih mačaka to izgleda ovako: jedini prostor na koji nemaju pretenzije i koji ne spada u njihove interesne zone i vojna pomjeranja jeste banja. Jer tamo ima vode mnogo. Svi ostali kvadrati su im predmet najdubljih geostrateških interesa. I ima tu još jedan fenomen o kojem svjetska javnost slabo ili nikako ne razmišlja: uzmimo sad kao primjer neki prosječan stan, troje ukućana i dvije mačke. Dok su domaćini, recimo, u kuhinji i pripremaju kahvu, mačke će ih opkoliti i otpočeti višesatni, naučno fundirani opit spavanja. Ako se ljudi, eksperimenta i ničeg drugog radi, s džezvama i fildžanima prebace u primaću sobu (je l’ se još koristi taj oficijelni izraz iz samoupravne teorije i praskse?), mačke će također promijeniti prostoriju i sad nastaviti da sistematski knjavaju tamo gdje se konzumira kofein. Inače ljude ne fermaju mnogo, nisu ovisne kao psi, ne treba im čovjekova bliskost, ali im treba njegova blizina. Vole da se motaju oko čudnih dvonožnih bića zaduženih za hranu, povremeno češkanje i redovnu promjenu pijeska. Njihova socijalizacija sadržana je u blizini i prisutnosti, ne u komunikaciji.
Ti samo budi dovoljno blizu i to je to.
