Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimci Haris Karamehmedović i privatna arhiva
Dvadeset i sedmi Sarajevo Film Festival u naš je glavni grad doveo brojne goste, a među njima i fotografa svjetskog glasa: Jadrana Lazića (69). Ovaj rođeni Splićanin uspješnu fotografsku karijeru počeo je graditi kao gimnazijalac još sedamdesetih godina. Nije trebalo proći puno vremena da granice tadašnje Jugoslavije postanu pretijesne mladom umjetniku željnom novih znanja i profesionalnih iskustava. Životni put najprije će ga odvesti u Pariz, a kasnije će Los Angeles, u kojem je nastao najveći dio njegove osebujne fotografske zbirke, zvati svojim domom.
Pred njegovim fotoobjektivom naći će se najslavnija jugoslovenska, evropska i holivudska imena 20. vijeka. Uskoro će ponijeti i titulu “najpoznatijeg jugoslovenskog paparaca”, iako se, kako kaže, nikada nije smatrao paparacem.
Najznačajnije radove svoje 50-godišnje karijere uvrstio je u monografiju Jadran Lazić: 50 godina fotografije. Upravo su monografija i ovaj značajan jubilej bili razlozi njegove posjete Sarajevu. Na nagovor dugogodišnjeg prijatelja, glumca Emira Hadžihafizbegovića, Jadran je u Kamernom teatru 55 otvorio izložbu i predstavio svoje najpoznatije fotografije te promovirao dva izdanja monografije sa više od 900 stranica.
Ekskluzivni kupci
Lazićeva monografija zapravo je nastavak njegovih knjiga koje je objavljivao tokom osamdesetih. Prvu knjigu napisao je 1980. godine, a tiraž je bio 10.000 primjeraka. Odmah je postala bestseller. Dvije godine poslije, izašlo je nadopunjeno izdanje, a 1985. treće. U to je vrijeme, kako kaže, sa svim izdanjima, prodao oko 25.000 knjiga.
“Nakon 50 godina fotografske karijere došao je i red na monografiju, koju je izdala Hrvatska autorska agencija iz Zagreba i moj prijatelj Silvije Hraste. Jednostavno, nijedan drugi izdavač nema uvjete da izda jednu ovakvo luksuznu knjigu, koja nije klasična komercijalna knjiga nego je piece of art i koja će se sigurno prenositi s koljena na koljeno. Kažu da u Hrvatskoj, pa čak i na prostorima bivše Jugoslavije, ovakva knjiga još nije napravljena. Radio sam je po uzoru na izdanja svjetskog izdavača Taschena. Prostudirao sam njihova izdanja, saznao koji papir koriste i sve uradio u tom stilu. Sve je na najvišem mogućem nivou i najskuplje što je moglo biti. Nije se uopće štedjelo”, govori Lazić, dodajući da se monografija neće moći kupiti u knjižarama i da je namijenjena samo ekskluzivnim kupcima. Ipak, moći će se naručiti putem web-stranice: luksuznije izdanje košta 1.000 KM, a jeftinije 600 KM. No, umjetnost nikada nije bila jeftina.
“Ove fotografije jednostavno ne mogu ići u jeftiniju knjigu. To se ne može povezati jedno s drugim”, kaže Jadran, koji u svojoj arhivi posjeduje na hiljade fotografija i izdvojiti njih 1.000 za monografiju nije bio nimalo jednostavan zadatak. “Sam Bog zna koliko fotografija imam u arhivi. Ali, moja supruga Stephanie radi kao urednik na NBC mreži i njoj je bilo lakše obaviti, ovaj, za mene, nezahvalni dio posla. Ona je napravila prvu selekciju. Meni su, naravno, sve fotografije drage, a ona je samo presjekla i vrlo jednostavno odlučila koje će ići.”
Od Pariza do Los Angelesa
Kao u privatnom životu, tako se i u profesiji nerijetko oslanjao na trenutak iznenađenja, odvažnost, ali i samopouzdanje u pristupu, nikada ne postavljajući sebi pitanje: “A, šta ako ne uspijem?” Za Jadrana takva preispitivanja jednostavno nikada nisu dolazila u obzir. Bez puno promišljanja, uvijek bi dolazio do najboljih fotografija.
“Samo tako možete ostvariti ono što želite. Ja sam, na primjer, u Moskvu krenuo kao grlom u jagode kada je umro sovjetski političar i državnik Leonid Brežnjev 1982. godine. Čuo sam vijest o njegovoj smrti na radiju, odmah kupio avionsku kartu, sjeo na avion i krenuo. Nisam znao ni gdje ću spavati, ni kuda ću, ni šta ću. Ali, otišao sam vjerujući da će se otvoriti neka vrata. Ili ću nešto napraviti ili neću, ali ako ne krenem, sigurno neću napraviti ništa. U avionu srećem suprugu dopisnika Oslobođenja iz Moskve, koja me pita gdje odsjedam. Kažem joj kako nemam pojma i da ništa nisam rezervirao. Kaže mi kako imaju veliki stan u Moskvi i pozovu me da budem njihov gost. A onda je avion umjesto u Moskvu sletio u Kijev jer je bilo neko nevrijeme. Na kraju, kad smo sletjeli u Moskvu, sjećam se da nigdje nikoga nije bilo na aerodromu, čak ni carinika. U Rusiji je tada bio totalni haos. Kasnije sam preko jednog diplomate kojeg sam ranije upoznao u ruskoj ambasadi u Beogradu, a koji je tada bio zaposlen u Ministarstvu za informacije u Moskvi, došao do Brežnjevog odra. Uspio sam napraviti nekoliko fotografija iako je bilo potpuno zabranjeno prisustvovati sahrani, a kamoli slikati. Znate šta, samo treba ići i nikad ne postavljati pitanja.”
Bio je u trećem razredu gimnazije kada počinje raditi za hrvatski Vijesnik. Nakon što je iz Splita pratio tadašnju nogometnu reprezentaciju Jugoslavije na pripremama za Svjetsko prvenstvo, te prisustvovao utakmici protiv Grčke 1973. godine, shvatio je da je došao do najvišeg nivoa fotografije u Jugoslaviji za to vrijeme.
“Na drugoj godini Ekonomskog fakulteta shvatio sam da trebam ići vani i probati nešto novo i drugačije. Volio sam fotografiju i bio sam spreman otići u svijet. Razmišljao sam o tri grada: New York, Pariz i London. New York je odmah ispao iz kombinacije, jer je daleko i nisam znao kako se vratiti kući ako sve propadne. London mi je uvijek bio kišovit i maglovit, tako da je izbor pao na Pariz, u koji sam otišao sa vrlo malo para i bez ikakvog znanja francuskog jezika. Bilo je to u decembru 1974., a naredne godine počinjem raditi kao fotograf.”
Žene kao inspiracija
Ne skrivajući svoju strast prema ženama, Jadran kaže kako su mu muze bile glumice iz serije Baywatch: Traci Bingham i Angelica Bridges. Mnoga fotografisanja slavnih ličnosti nisu završila samo sa završenim poslom, nego i prijateljstvima. Osim Traci i Angelice, u široku listu prijatelja upisao je i Jodie Foster, te glumca Jeana Claudea Van Dammea. U ova prijateljstva svrstava i Sarajku Sanelu Dianu Jenkins, koju je prvi put fotografisao 2014. godine. Jedna od tih fotografija završila je u Jadranovoj monografiji.
Jadran Lazić jedan je od onih rijetkih koji pamte tranzicijski put fotografije od komore i negativa, razvijanja filma, do digitalne fotografije. Smatra da digitalna fotografija ni u kojem slučaju nije uništila fotografiju, samo je pojednostavila način rada.
“Razliku između analogne i digitalne fotografije mogu primijetiti samo vrhunski fotografi. Ovdje, na izložbi, ima slika koje su nastale na dijapozitivu, kao što je fotografija Orsona Wellesa ili Farrah Fawcett; fotografija Raquel Welch je snimljena na negativu, ali opet se sve to moralo digitalizirati da bi stalo u monografiju ili na izložbu. Bitno je šta je na fotografiji, a ne način na koji je snimljena. Ja, na primjer, aparat više ne nosim. Sve slikam mobitelom”, kaže Jadran i priznaje da danas ponajviše slika članove svoje porodice.
U Los Angelesu je imao i fotografsku agenciju, koja je, nažalost, prestala sa radom. Posao nije uništila pandemija COVID-a, ali jesu društvene mreže. “Posljednjih desetak godina sve je manje posla za ovakvu vrstu fotografije kojom se ja bavim. Zvijezde se više ne slikaju za magazine. Zadnju reportažu sam uradio sa glumcem Jamiejem Foxom 2014. godine, za Paris Match. Bilo je to nakon što je dobio Oscara za ulogu Raya Charlesa. Pred sami kraj rada na monografiji, prijatelj mi je pričao o poznatoj svjetskoj pijanistici Loli Astanovi. Pogledao sam njenu fotografiju i odlučio da upravo s njenim fotografijama završim svoju knjigu. Pisao sam njenom menadžeru i objasnio šta želim. Naravno, pristala je, otišao sam u Miami i snimili smo divnu reportažu. I, evo, stavila je i na Instagram nekoliko mojih fotografija. Fotografijom se nikada neću prestati baviti, ali ovo što sam radio do sada, toga više nema.To je gotovo, društvene mreže su sve uništile. Vidite i sami kako magazini teško opstaju, tiraži su mali. Magazini, nažalost, nemaju od čega živjeti.”
