Napisala Mersiha Drinjaković
Selektorici Takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala i scenaristici Elmi Tataragić (44) jako je nedostajalo prikazivanje filmova uživo. Lani je, kao i ostatak planete, živjela i radila online, pa su i filmovi SFF-a gledani u kućnoj atmosferi. Kad smo razgovarali s njom posljednjih dana jula, kazala nam je da s nestrpljenjem broji dane do početka Festivala. “Jako sam uzbuđena kao i cijeli tim. Jedva čekamo Festival. No svjesni smo također da svi moramo biti jako oprezni.”
Ponosno najavljuje ovogodišnjih deset ostvarenja u svojoj selekciji: osam debitantskih i isto toliko filmova koje potpisuju rediteljice. Svjetske premijere će imati Elegija lovora reditelja Dušana Kasalice, u koprodukciji Crne Gore i Srbije, te Stvari vrijedne suza mađarske rediteljice Cristine Grosan. Regionalne premijere u Takmičarskom programu su rezervisane za filmove: Bebia, jedina čežnja moje duše Gruzijke Juje Dobrachkous, u koprodukciji s Velikom Britanijom, Kelti, srbijanske rediteljice Milice Tomović, Mjesec, 66 pitanja, u grčko-francuskoj produkciji rediteljice Jacqueline Lentzou, hrvatsko-brazilski film Murina rediteljice Antonete Alamat Kusijanović, Tražeći Veneru, kosovske rediteljice Norike Sefa, kosovsko-francuska koprodukcija Brdo na kojem riču lavice Luàne Bajrami te austrijsko-njemački Velika sloboda Sebastiana Meisea. U selekciju je uvršten i bugarski film Žene plaču Vesele Kazakova i Mine Mileva, koji je svjetsku premijeru imao na nedavno održanom filmskom festivalu u Cannesu.
“Selekcija je kao i za prošlu godinu uglavnom rađena online, što sada nije neki veliki problem ni poteškoća”, kaže Elma Tataragić. Kao i većina filmskih radnika, i ona je imala bojazan da neće biti dovoljno filmova jer je produkcija prošle godine bila poprilično desetkovana u zemljama regije. “No, dosta filmova je završeno i zaista je godina bila fenomenalna tako da je sama selekcija bila čisti užitak.”
U Cannesu nakon lockdowna
Sredinom jula Elma se prvi put nakon proglašenja pandemije našla na jednoj filmskoj smotri – na festivalu u Cannesu, te je, kako kaže, bila čista radost vidjeti se s kolegama nakon 17 mjeseci pauze. “Sve je bilo jako dobro organizovano i nije bilo gužve. Uživala sam u susretima, sastancima, filmovima. Sjediti na svjetskoj premijeri filma nakon toliko vremena je divan osjećaj. Sigurna sam da će se tako svi osjećati u Sarajevu. Naš posao jesu filmovi, ali naš posao su prije svega susreti sa ljudima. To je svima jako nedostajalo.”
Odlazak u Cannes ne smatra povratkom uobičajenim ritualima, već izletom koji pokazuje kako se još dugo nećemo vratiti starom životu. “Ako mu se uopšte i vratimo”, kaže. “Živimo u vremenu promjena i sve će se mijenjati pa i sam stil života. Nadam se da ćemo kao čovječanstvo nešto naučiti iz ove pandemije.”
“Sjediti na svjetskoj premijeri filma nakon toliko vremena je divan osjećaj. Sigurna sam da će se tako svi osjećati u Sarajevu. Naš posao jesu filmovi, ali naš posao su prije svega susreti sa ljudima”
Kao i svake godine, izazovno je bilo baciti se na posao odabira filmova, a još zahtjevniji zadatak iziskivalo je zaključivanje liste. “Dosta je dobrih filmova. Sama činjenica da su čak dva regionalna filma bila nominirana za Oskara – Quo Vadis, Aida? i rumunski Kolektiv – pokazuje da je godina iznimna. Oduševljena sam nekim od filmova koje sam vidjela, njihovom energijom, svježinom, hrabrošću. I ponosna sam na ovogodišnju selekciju koja je prije svega selekcija debitanata: čak osam filmova je debitantskih, a dva su drugi igrani filmovi autora. Da, desilo se i to da su većinu filmova režirale žene, što je neobično čak i za zapadnoevropske standarde. Sve u svemu, vrlo interesantna godina.”
Većina filmova koje je izabrala pripremana je prije pandemije tako da ne postoje neka tematska odstupanja od ranijih godina. “Pandemijske filmske godine su tek ispred nas i to ćemo tek da vidimo u narednim godinama Sarajevo Film Festivala.”
Na kraju valja kazati i kako je Elma, poput većine nas, iza sebe ostavila tešku i izazovnu godinu: preboljela je koronavirus s upalom pluća, a nekoliko mjeseci kasnije i njen suprug, koji je imao težu kliničku sliku. “To su bili trenuci koje ne bih nikome poželjela.”
