Napisala Sanja Hajdukov
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Voljeti Irmu Bejdić nije teško, jer tamo gdje se dobra energija stvara, i herojski život se rađa. Novi, život u novom sloju, koji prekriva i ostavlja iza sebe onaj stari. Ako Irmu bojažljivo pitate kako je, naslućujući našom prostom, ljudskom, a samim tim i prostodušnom logikom, da se možda ne osjeća dobro, ona vam na to na klaviru odsvira Chopinovu Revolucionarnu etidu. Neupućen slušalac možda ne bi u tome vidio neko ogromno postignuće. Ali ako ste u prilici da gledate kako ona svira, onda možete vidjeti da to čini samo jednom rukom, i to lijevom. I vi tada shvatite da se ona u svojoj koži osjeća sasvim dobro. Malo je moje znanje, ali mi je velika želja da podsjetim da ljubav i snaga nisu slučajno ženskog roda.
Na granici dvaju svjetova
Kada napuštamo ovaj svijet, zauvijek ostaju iza nas tragovi koje smo ostavili na druge ljude. I niko neće otići dok svoju misiju ovdje ne ispuni. Irma je bila prerano krenula i onda je odlučila da se vrati, jer je na granici između dva svijeta shvatila da njena misija počinje snagom volje koja može i brda da pomjera. I vratila se na divljenje svima koji su je čekali, ali je njen povratak značio preživjeti 30 ozbiljnih hirurških zahvata pod totalnom anestezijom.
Mnogo ljudi sam slušala kad pričaju da su preživjeli jednu operaciju i da se godinama kasnije sjećaju oporavka od anestezije kao izuzetno traumatičnog iskustva. Od Irme sam naučila da se i patnja s blagoslovom podnosi. Nije hroptala dok je neslućene bolove podnosila, nego je pravila planove za veće poduhvate i odlučila da bolove ostavi iza sebe. Izdržala, ostavila iza sebe sve, kako realne, tako i one čovjekovoj duši teže – fantomske.
A teški susret sa granicom ovog i onog svijeta desio se prije deset godina, kada je imala samo 22 i kada je mlada ekonomistkinja Irma, studentica master studija, teniserka i pijanistkinja, krenula, kao član odbora međunarodne studentske organizacije AIESEC za Bosnu i Hercegovinu, da predstavljala našu zemlju na Kongresu u Keniji. Tokom studijskog putovanja dogodila se kobna saobraćajna nesreća autobusa koji je prevozio učesnike, koju je Irma, na iznenađenje svih, preživjela. U teškom stanju, nakon što je izgubila desnu ruku i zadobila ozbiljne ozljede lica i glave, hitno je evakuisana u Gradsku bolnicu u Münchenu, gdje su stručnjaci uspjeli spasiti i rekonstruisati Irmino lice.
Oporavak je trajao nekoliko godina i zahtijevao je 30 velikih operacija.
Pobjednički stav
Kako je odlučila da sva iskušenja koja je život pred nju postavljao pretvara u uspjehe, tako je Irma postala omiljena osoba da odjelu minhenske bolnice u kojoj je provela zapravo nekoliko godina. No Irma sebi nije dozvolila da pati, da joj mišići i moždane ćelije atrofiraju od dugotrajnog ležanja, već je dala puno povjerenje svojoj lijevoj ruci i rekla joj: “Slušaj, sad sve od tebe zavisi.” Išla je do te mjere da je u zavojima i pod teškim bolovima učila gradivo master studija, bila u kontaktu sa profesorima sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, polagala ispite putem Skypea, a potom definisala, uradila i jednom rukom otipkala svoj magistarski rad. Prilikom prvog povratka u Sarajevo, odbranila je tezu i nedugo zatim, upisala još jedan master.
Profesor dr. Milomir Ninković, dugogodišnji hirurg rekonstruktivne i plastične hirurgije Minhenske gradske bolnice, ponosan na rezultate liječenja, gostovao je prošle godine dana na međunarodnoj zdravstvenoj konferenciji u Sarajevu, gdje je govorio o Irmi, teškom stanju njenih povreda i njenom nevjerovatnom pobjedničkom stavu. Irma je bila njegova gošća na konferenciji i njihov susret izazvao je ovacije i poplavu emocija u dvorani. Govorio je profesor Ninković prisutnim kolegama i gostima da je heroina među njima i da nikada ne može zaboraviti koliko je hrabrosti imala i kakve je tegobe podnijela.
Irma se sa zahvalnošću sjeća da je profesor Ninković nalazio vremena da razgovara s njom, uključivao je u proces liječenja i time ulivao povjerenje. Zahvalna je i drugom osoblju klinike u Münchenu, gdje je dolazila na operativne zahvate u periodu od sedam dugih godina, koji su s njom razgovarali na njemačkom jeziku kako bi ga ona bolje savladala. Rekonstruktivne operacije koje su izvršene na Irminom licu i tijelu spadaju u vrhunska svjetska postignuća.
Danas je Irma studentica doktorskog studija u Austriji. Već godinama je zaposlena i svoja ekspertska znanja nesebično dijeli. Proteklih godina imala je u više navrata priliku biti govornik na konferencijama svjetskog ranga. Dvije od njih desile su se u Beču i Istanbulu na kojima je govorila kako su granice samo imaginarni horizonti koje sami kreiramo. Da je sve moguće i da, ako ste otvorenog uma, možete shvatiti i da se nesreća koja vam presiječe put, možda desila s nekim većim ciljem i razlogom i da nema mjesta samosažaljenju ukoliko je vaša životna misija da budete primjer, uzor i motivator milionima mladih. Sa kolegama is AIESEC-a održava dugogodišnja snažna prijateljstva. Dok razgovarate s Irmom svi vaši tereti djeluju kao sitničava briga i svaka sujeta vaša ravna je mišijoj. Ona će reći da je razumjela da je njena misija da osnaži druge, i da podstrek onima kojima je motivacija potrebna.
Šta znači ravnopravnost
Ova od neba otrgnuta djevojka danas skija, ponovo igra tenis, vozi bicikl i svira klavir. I sve to radi tiho, nenaglašeno, s lakoćom kao da baš tako treba i kao da je baš tako jedino moguće.
Pitam je kako je provela pandemijsku izolaciju i reče mi da je naučila francuski jezik i upisala doktorski studij.
Intenzivna liječenja i rekonstruktivne operacije trajale su dvije i po godine u kontinuitetu u Münchenu, ali je sam proces trajao ukupno sedam godina, koliko je po nekoliko puta godišnje išla na nove etapne zahvate. Taj košmar u koji je upala pomogao joj je da hrabro ostvaruje svoje snove.
Svugdje je omiljena, svugdje drag gost, predavač, slušalac, prijatelj. Lako je voljeti Irmu Bejdić jer je potpuno oslobođena svih sujeta, naprosto je djevojka koja je spoznala četvrtu dimenziju, vidjela nevidljivo, osjetila molekularni bol kada sve ovozemaljsko nestaje, doživjela nedoživljeno i naprosto doživjela univerzalnu moć ljubavi. Nakon toga je nastavila da se ponaša baš kao metafora ljubavi u najmoćnijoj biblijskoj pjesmi: strpljiva, dobrostiva, ne zavidi, ne oholi se.
Veli mi da joj je ponekad smetalo kad ljudi ovozemaljski, grešni i prostodušni, želeći da postave neko susretljivo pitanje o njenom zdravlju, zapravo to učine nespretno, plitko, kako Irma kaže, pa pitaju: “A kad ćeš opet u Njemačku?”, ili prosto pretpostave da ona nije dobro ili da nije logično da jeste dobro. “Onda im pokušam objasniti šta znači ravnopravnost, jednakost”, kaže.
I to je ono što uvijek želi da znamo – da postoji let s jednim krilom, i to maestralan let. Let koji vas ostavlja bez daha, jer dok Irma svojom lijevom, preostalom rukom svira Revolucionarnu etidu i čini to virtuozno, vjerujem da bi se i sam Chopin radovao riječima koje je i za sebe rekao: “Gdje ima duše, tu je i srce moje.”
Otkud Irmi sva ta snaga i volja za životom? Otud valjda što je to njena misija zbog koje je za dlaku ostala na zemlji, da donese vrlinu, koja se samo iz patnje tako veličanstvena rađa.
Nekom cijeli život prođe a ne osjeti njegovu punoću. Nekome je samo iskra života dovoljna da od nje napravi moćni oganj. Nije do života, do nas je. Ovo je moj pokušaj da opišem Irmu Bejdić, samozatajnu djevojku sitnu rastom ali gorostasnu duhom!
