Razgovarala: Mersiha Drinjaković
Od januara ove godine novinarski bard Goran Milić vratio se na male ekrane: u dokumentarnoj seriji What’s up America krenuo je na virtualno putovanje te saznao detalje o američkom zdravstvu usred borbe protiv koronavirusa, građanskim nemirima i predsjedničkim izborima koji su posvađali Ameriku. To nas je ponukalo da pronađemo intervju koji je Milić dao za Graciju prije tačno deset godina, kad je Sarajevo postalo njegov dom.
U prvih mjesec dana boravka u Sarajevu, gdje je stigao na poziv čelnih ljudi Al Jazeere Balkans, Goran Milić tada 65-godišnjak (jer intervju je nastajao 2011.), nije imao mnogo vremena za susrete sa starim prijateljima, niti za sklapanje novih poznanstava. Dani su mu bili ispunjeni sastancima, intervjuima, obavezama koje mu nisu ostavljale vremena za slobodne aktivnosti. Sin nekadašnjeg jugoslavenskog diplomate, od kojeg je hrvatska javnost očekivala povlačenje u mirovinu, kao da se, uprkos umoru vidljivom na njegovom licu, podmladio zahvaljujući novom angažmanu. Selidba u Sarajevo, grad u kojem je početkom 90-ih već živio, nije mu teško pala. Supruga Ana, kćerka Lana Marija (37) i sin Marko (27) zasad će glavu porodice viđati samo kad on nađe vremena za kratki put prema Zagrebu. Novi početak za direktora Gorana značio je i oproštaj od dugogodišnje matične kuće: njegov posljednji Dnevnik na HRT-u bio je ispunjen emocijama. “Oproštaj na kraju jednog razdoblja na HTV-u od dobrih 12 godina, u kojem sam radio toliko emisija da ih se i ne sjećam, morao je biti emotivan. Kad sam počeo, rejting mi je bio minus deset; na kraju sam otišao s, recimo, osam plus”, prisjeća se Goran Milić.
Kakav je bio oproštaj s kolegama na Hrvatskoj televiziji?
– Imamo jedan restoran pokraj HRT-a, zove se Marijino zvono, u njemu se mnogo emisija uredilo i mnogo kadrovskih križaljki potaknulo: došli su me ispratiti mnogi, od gradonačelnika Milana Bandića, Ljube Ćesića Rojsa i Ante Kovačevića, do Antuna Vujića, Slavena Letice, Hloverke Novak Srzić i Zorana Šprajca. Zapravo, bili su predstavnici svih struja na HRT-u i u političkom životu Hrvatske. Svirali su tamburaši grupe Lira, zapjevali su Kemal Monteno i Ćiro Gašparac, a sevdalinke je poput slavuja pjevala moja supruga Ana.
Jeste li se i definitivno oprostili od kamere?
– Za neko vrijeme jesam. Radit ću u pozadini kao urednik, kao šef programa. A ako baš u Regiju doputuje Sarkozy, pa se ne nađe nitko tko zna francuski, kandidirat ću se za intervju.
Šta je Vaša definicija novinarstva nakon 40 godina življenja tog posla?
– Jedan od najlakših poslova na svijetu, u kojemu se brzo postaje poznat, ali, kako postoji Božja pravda, u kojemu se također lako biva kritiziran. Novinar lako prihvata pohvale čak i kad nisu posebno zaslužene, a za većinu kritika misli da su nepravedne. Baš kao glumci i političari.
Zadnji put kad ste imali angažman u Sarajevu, na Yutelu, ubrzo je počeo rat. Valjda ovog puta neće biti sličan scenarij?
– Niti sam tada ja počeo rat, dapače, urlao sam iz petnih žila da se rat spriječi, niti sada dolazim s takvim mislima. Scenarij ne prave mediji, ali mogu biti u funkciji ratnih huškača. Trebalo bi mnogo drskosti da mi netko pripiše takvu ulogu.
Koliko laka ili teška je bila odluka o prelasku na Al Jazeeru, koliko su trajali pregovori, kako je izgledao “pregovarački proces”?
– Relativno sam se lako odlučio. Al Jazeera je prozvana petim po vrijednosti svjetskim brendom, a prošle je godine taj news program proglašen najboljim, ispred CNN-a, BBC-a itd. Ponuđen mi je najviši položaj koji ima jedan Hrvat u velikim svjetskim TV kućama, razgovarao sam sa šefovima Al Jazeere u Dohi, impresionirali su me profesionalnošću i ambicioznošću, a nadasve entuzijazmom koji je pomalo zamro u našoj regiji. I rekoh sebi, haj’mo probati nešto veliko.
Kako protiču Vaši prvi dani u Sarajevu?
– Intenzivno. Deset dana zaredom, od 9 do 17, ispitivali smo kandidate za urednike, novinare, producente… Od kolega iz Dohe koji su došli u Sarajevo za to vrijeme sam dosta naučio jer su njihovi kadrovski kriteriji posve drukčiji od naših. Najveće zadovoljstvo mi je što u 65. godini spoznajem nove, sasvim opravdane argumente. I što je njihova filozofija kao i moja – novac i tehnika su potrebne ali mrtve stvari, ljudi su sve.
Jeste li već pronašli dom u Sarajevu?
– Tražio sam stan preko agencija, i odmah odabrao prvi koji sam pogledao. Sad sam opet Sarajlija, živim na Grbavici, blizu OHR-a i Wilsonova šetališta.
Šta ste pomislili prvo jutro kad ste se iz Zagreba uputili na posao u Sarajevo?
– Računao sam koliko ću se voziti od Zagreba, hoću li zastati u Slavonskom brodu na pitu kod punice, hoću li odmah prve večeri vidjeti stare sarajevske drugare.
Kako ćete organizirati život između Zagreba i Sarajeva?
– Do početka programa, bit će lufta za odlazak u Zagreb, pa čak i do Jadrana, ali kad se priča zahukta, računam na 150 dana neprekidnog boravka u Sarajevu, bez vikenda i odmora.
Kako je Vaša porodica reagirala na odluku o selidbi u Sarajevo i rad za Al Jazeeru?
– Supruga Ana, sin Marko i kći Lana, normalno, nisu sretni zbog odvajanja, ali znaju da se ja dobro osjećam u Sarajevu, koje nije na kraju svijeta, nego na 40 minuta avionom i pet sati automobilom.
Bili ste u Dohi na treningu s novinarima: kako je to izgledalo u odnosu na Vaš dosadašnji način rada?
– U Dohi sam bio samo dva dana, ali ću uskoro tamo otići da naučim u detalje kako sve funkcionira. Tehnološki, to je 10 godina ispred televizijskih stanica na ovom prostoru, ali sve će opet ovisiti o ljudima.
Kako se privikavate na novi život i šta Vam u ovim prvim sedmicama najviše nedostaje u Sarajevu?
– Ništa mi ne nedostaje, ali baš ništa, osim obitelji. Lakoća sarajevskog življenja je nepobjedivo šarmantna. Možda mi je i previše te lakoće nakon smirenog i suzdržanog Zagreba.
Možemo li se vratiti na početak Vaše ljubavne priče sa suprugom, nekadašnjom novinarkom Radio Sarajeva Anom Lončar, koju ste upoznali baš ovdje? Kako se to desilo?
– Instant ljubav. Držao sam prije rata u Sarajevu jedno predavanje, ona je izvještavala kao radionovinarka. Bila je drska i šarmantna. Otišli smo na večeru u velikom društvu i ostali zajedno do danas.
Kakav ste otac: brižan, strog, drugarski nastrojen…?
– Normalan. Ukazujem djeci da će ih nužno snaći neke situacije u životu, djeca mi to ne vjeruju, a kad im se to dogodi, kao svaki roditelj saniram problem u nadi da su izvukli pouku.
Kakve sklonosti Vaša djeca pokazuju kad je u pitanju kretanje Vašim stopama?
– Vjerojatno će sin biti pravnik, kao i kći. Ona nikako nije htjela novinarstvo, a sin nije konačno rekao da se tim poslom neće baviti.
Vaši TV putopisi imali su poklonike širom bivše države: koja je Vama najbolja emisija, odnosno najljepše TV putovanje?
– Australija je ispala kao velika pouka za ljude s ovih prostora. To je sjajna zemlja koja kombinira život u sređenom društvu, ali daje i mnogo prostora za osobno zadovoljstvo, zabavu i hedonizam. Moja je ljubav, naravno, Latinska Amerika, gdje sam živio kao tinejdžer i često tamo odlazio.
Kako biste sebe opisali u tri riječi?
– Optimist koji voli ekscese, ali nikada ne ulazi u ekstrem. I kao čovjeka koji stalno voli nove početke.
Šta je najneobičnije zanimanje kojim ste se bavili u životu?
– Uh, kad sam bio glasnogovornik Samita nesvrstanih u Beogradu, 1989. Svi ti predsjednici i premijeri, Rajiv Gandi, Raul Castro, Carlos Menem, pa me pogurkuju i vele – obavezno reci ovo, reci ono.
Krajem januara proslavili ste 65. rođendan: kako izgleda suma ovih šest i po decenija? Jeste li zadovoljni dosadašnjim životom?
– Ma neću biti iznimka, svi će reći da su zadovoljni onim što su učinili u životu. Znate ono kad vam zlatna ribica ponudi ispuniti tri želje, pa svi biraju između zdravlja, novca, ljubavi i karijere, a nitko ne poželi biti pametniji. Svi misle da su dovoljno pametni i da su sve najbolje učinili u životu. A za ono što nisu uspjeli, krivi su drugi. Eto, ja bih želio biti pametniji.
Kakve knjige čitate?
– Gotovo je s beletristikom, posao me od toga udaljio u posljednjih deset godina. Samo čitam publicistiku, memoare, analize. Ali, ranije sam čitao knjige nekih pisaca iz malih zemalja koji su tamo slavni, a nikada nisu dobili šire međunarodno priznanje. Čitao sam Gabriela Garciu Marquesa prije bilo koga u Jugoslaviji, u originalu. Volim Argentinca Josea Hernandeza i ludu priču o gauču Martinu Fieru.
Šta ste maštali da ćete postati kad odrastete?
– Htio sam u djetinjstvu biti zoolog, proučavati divlje životinje. I danas životinje obožavam. I neka se nitko ne ljuti, ali mislim da hajvan i insan mogu biti pod istim krovom.
Koji je najbolji savjet koji ste dobili u životu i od koga?
– Od oca ambasadora kad me vidio kako sam impresioniran kad nas je posjetio jedan inozemni ministar. Odveo me u kupaonicu, okrenuo se, skinuo hlače i rekao: Vidiš li ovu guzicu? Ambasadorska ili ministarska, uvijek je guzica!
Kako se snalazite u kuhinji i kako to izgleda u Sarajevu – planirate li kuhati?
– Ma da ne bih još i kuhao! Sarajevo je prepuno jeftine a i vrhunske hrane po restoranima. A stalno mi se nude sarajevske prijateljice moje žene da mi napune frižider. Kao da izgledam gladan sa svojih 120 kg.
Putopisi, emisije, intervjui
Tokom karijere, započete 1970. na tadašnjoj TV Beograd, Goran Milić snimio je više od 100 dokumentarnih i putopisnih emisija – od SAD-a, preko Južne Amerike do Australije, radio intervjue s Jimmyjem Carterom i Georgeom Bushom starijim u Bijeloj kući, uređivao Yutel, pisao za Mladinu, Panoramu, Slobodni tjednik, a tokom 1997. dolazi na HTV, na kojoj ostaje sve do januara ove godine.
Oproštajne riječi
“Doviđenja, dragi gledatelji. Bila mi je čast raditi za vas. Sve što vam je bilo lijepo zapamtite, a ono manje lijepo zaboravite”, ovim se riječima Goran Milić oprostio od gledatelja HRT-ovog Dnevnika.
Gracija 154., februar 2011.
