Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Neznanje i strah od nepoznatog, pokazala je historija, uvijek su uzrok još većih problema poput širenja panike, diskriminacije, nedostatka empatije ili čak omalovažavanja i mržnje. Otkako smo se u martu ove godine prvi put uhvatili u koštac sa koronom, pisali smo o svemu: simptomima, načinu liječenja, mentalnom zdravlju i brojnim drugim iskustvima. Uporedo, svjedočili smo različitim oblicima diskriminacije i nedostatka empatije prema osobama koje su oboljele od covida-19. U njih se, nerijetko, pokazuje prstom, od njih se bježi na ulici, djeca se više ne igraju sa djecom onih koji su bili u samoizolaciji, prema njima je upućen govor mržnje. Zovu ih “koronašima” ili “samoizolinašima”… Problem stigmatiziranja zaraženih koronavirusom, nažalost, naša je svakodnevica, a oboljeli se, uz svu brigu za zdravlje, moraju nositi i sa ovakvim predrasudama. Zato, potreba za zdravim okruženjem i stavovima nikada nije bila izraženija.
Iskustva naših sagovornika Azre Berilo (42), PR menadžerice u Mikrokreditnoj fondaciji MI-Bospo, i Armina Redžića (25), novinara i voditelja na BH Radiju 1, koji su covid-19 preboljeli još ljetos, govore o tome kako je, kada se uz svu brigu i strah za zdravlje, osjećate još i “obilježenim”.
AZRA BERILO
Ovo je virus koji prijeti svima
Ovaj august će za našu sagovornicu ostati u ružnom sjećanju. Nakon što je saznala da je zaražena, slijedili su duga borba i neizvjesnost, a brigu za zdravlje narušavao je i neprimjerni stav okoline, pa čak i kantonalnih ustanova prema onome što se svakome od nas može desiti. Srećom, kaže Azra, dobri ljudi uvijek postoje, a i dobro, na kraju, uvijek pobjeđuje.
Kada ste saznali da ste zaraženi koronavirusom i koliko dugo je trajao vaš oporavak?
– Četiri dana nakon kontakta sa prijateljicom, za koju sam dan nakon druženja saznala da je pozitivna, pojavili su mi se prvi simptomi. Dva dana poslije sam testirana i u roku od 24 sata saznala da je test pozitivan. Sve je započelo malaksalošću, temperaturom i bolom u grudima. Upala pluća je ustanovljena isti dan kad je i test bio gotov, dakle, razvila se za dva dana. Temperaturu sam imala trinaest dana. Hvala Bogu, samo jedan dan sam imala probleme sa disanjem, ali nemoć je trajala mnogo duže. Nakon sedamnaest dana sam izašla iz kuće, ali je dugo poslije svaki korak predstavljao veliki napor. Organizam je bio iscrpljen.
Šta vam je, tokom oporavka, osim fizičke slabosti, najteže padalo?
– Pa, imali smo jednu specifičnu situaciju. Naime, moja porodica i ja živimo na osmom spratu, a lift nam je bio isključen. Strašno me je plašilo da će mi se stanje pogoršati, da će mi trebati pomoć hitne službe, a ko će se popeti pješice?! Pozivali smo upravitelja, ali nismo naišli na razumijevanje, pa smo se, kada je u pitanju medicinska skrb, osjećali kao da smo sami na svijetu. Nažalost, vanredne okolnosti našu državu, institucije i kompanije ne tjeraju da i sami vanredno djeluju. Uz rijetke izuzetke, naravno.
Vjerovatno ste se izolirali, ali kako je reagirala vaša okolina kada su saznali da ste bolesni?
– Javili su nam već prvi dan da će se ulaz vanredno dezinficirati, što je okej, u jednu ruku. Ali, ja sam u stanu bila sa suprugom i dva malodobna sina, koji su bili i ostali negativni jer sam se čak i prije simptoma distancirala od njih. Ako se takve radnje i provedu, opravdano, nema potrebe da se to zaraženoj osobi govori. Neobičan je to osjećaj: u vlastitom ste domu, svi nose maske, boravite samo u jednoj prostoriji, djeca vam ne prilaze, zagrljaj je misaona imenica, dezinficirate sve što dotaknete, i, naravno, u takvoj situaciji vi postajete preosjetljivi. A onda do vas dolaze različite priče: da ste na bolničkom liječenju, priključeni na respirator, da se ne zna da li ćete se “izvući”. Sada mi je to smiješno, ali tada nije bilo ni najmanje.
Je li bilo uvredljivih komentara?
– Najteže je bilo po izlasku iz izolacije, odnosno samoizolacije za moga supruga i djecu. Ja sam bila pozitivna na covid početkom augusta; ljeto je, napolju se čuje graja djece, a vaša su zatvorena u stanu. I jedva čekate samo da izađu. Nakon 14 dana meni ponovno rade test, iako to nije praksa više, ali zbog kompromitovanog imunološkog sistema moga sina, mene su testirali. Nalaz je negativan, ističe nam izolacija i mi, sretni, izlazimo vani jedne nedjelje. Prvi šok sam doživjela tog dana na izlazu iz zgrade kada djevojka, naša komšinica, počinje doslovno da vrišti i trči od nas. Zaista razumijem strah, svakodnevno smo bombardovani prestrašnim vijestima o respiratorima, umrlima, izolatorijima, ali nije jednostavno kada neko bježi od vas. Taj dan sam se emotivno slomila. Djeca su se uplašila, pogodilo ih je to, ja sam počela da plačem… Bilo je zaista teško. Nakon toga, nekoliko dana djeca su dolazila kući i prenosili nam kako su im pojedini drugari govorili da se ne smiju družiti s njima, jer im je “mama zaražena”. Ja sam djecu prije izlaska pripremila, ali to su ipak samo djeca, njima je osam i deset godina, ne mogu baš sve najbolje razumjeti. Jednako kao što ne mogu razumjeti ni druga djeca kojima je rečeno da se ne druže s njima. Ne zamjeram nikome, ali protiv neznanja se moramo boriti. Jer, rezultat toga je bio da je moj stariji sin skrivao da kaže da je mama bila “pozitivna” i čak se naljutio na brata što je to rekao učiteljici u školi kada su o tome razgovarali. “Sad će svi od nas bježati”, rekao je.
Ne smijemo dopustiti da to bude tako. Jer ovo je virus koji prijeti svima, i stigmatizacija oboljelih je nepotrebna. Naše društvo se mora educirati. Mi još ne prihvatamo ni osobe sa posebnim potrebama, bojimo se svega što nam je nepoznato.
Jeste li osjetili predrasude na vlastitoj koži zato što ste imali covid-19?
– Rješenje o izolaciji sam dobila skoro 10 dana nakon njenog isteka. Stiglo je poštom – plava koverta na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo: OPREZ! OSOBA ZARAŽENA KORONAVIRUSOM! Moramo li tako? Šta se želi reći tom porukom? To je kršenje osnovnih ljudskih prava. Šta se uopće desilo sa pravima pacijenata?! Ako kršim izolaciju, ima sankcija, ali meni niko nikada nije došao na vrata da provjeri da li je poštujem. I onda, kada je sve prošlo, dobijem plavu kovertu kojom sam “obilježena”.
Koliko vam je psihički bilo teško to što ste se, osim sa bolešću, morali nositi i sa osuđivanjem?
– Od početka pandemije mediji nas plaše: svakodnevno se iznose brojevi oboljelih, ima respiratora, nema respiratora, ko završi na respiratoru neće preživjeti, simptomi su čas ovakvi, čas onakvi, stanje se mijenja iz sata u sat, i onda kad se desi da ste i vi jedan od zaraženih, lako je pasti u zamku panike. Suprug i ja smo analizirali svaki moj novi simptom, pokušavajući racionalno prihvatiti novo stanje, ali htjeli ili ne, kasnije smo to osvijestili, konstantno smo razmišljali šta je sljedeće. Kada sam jedno veče imala težih problema sa disanjem, počela sam da se psihički pripremam da ću možda završiti i u bolnici. Nije bilo jednostavno tako živjeti svih tih sedamnaest dana. Previše je da samo to proživljavate, a vi pored toga slušate priče kako ste se zarazili jer ste bili na kafi. Nisam. I da jesam, to nije zločin, ali nisam! Otišla sam do prijateljice jer su me njena djeca zvala, bile su same s mamom, a mama nije bila dobro. Ona bi isto to uradila za mene. Ja ne živim sama, niti bilo ko od nas. I opet bih uradila isto.
Mislite li da sistem treba poraditi više na razbijanju stigme prema oboljelim od covida?
– To je imperativ svima nama, vama, medijima, ali i obrazovnim institucijama, roditeljima, cjelokupnom društvu. Živimo jedan totalno drugačiji život od onog ranijeg. Kao što mi, starije generacije, dijelimo život na prije i poslije rata, sada će se dijeliti život na prije i poslije korone. Ali, mi moramo prihvatiti novonastale situacije. Danas dijete u školi kihne, automatski se izvodi iz razreda, dolaze direktor i zamjenik, vode ga u odvojenu prostoriju. To su djeca, oni se osjećaju kao da su nešto loše uradili, druga djeca uzvikuju “korona, korona!”. Mi smo tome krivi, ne djeca. Moramo educirati prije svega sebe, a potom i djecu, učenike, kolege, da oni koji su zaraženi u tom momentu trebaju pomoć i podršku, a nikako odbacivanje, osuđivanje.
Je li, s druge strane, bilo svijetlih primjera reakcija na vašu izolaciju i to što ste prolazili?
– Itekako. Sreća pa postoji taj balans, i to DOBRO, ipak, nadjača. Svakodnevno su nam rodbina i prijatelji pred vratima ostavljali hranu, voće, lijekove, čak i kad bismo govorili da nam ništa ne treba. Ta lijepa nota koja živi u bosanskom čovjeku nije, srećom, nestala. Prijatelji vas i ne pitaju treba li šta, njihova želja da vam pomognu dovoljna je za konkretne akcije. Kao porodica smo svima veoma zahvalni na svemu što su za nas činili tih dana i to nam je sasvim sigurno pomoglo da lakše prebrodimo covid-epizodu.
ARMIN REDŽIĆ
Empatija nam je potrebnija više nego ikada
Dvadesetpetogodišnji novinar i radijski voditelj veoma je odgovorno pristupio poštivanju epidemioloških mjera, no virus ga, uprkos tome, nije zaobišao. Svojom novinarskom, ali i ljudskom dužnošću smatrao je obavezu podizanja svijesti o širenju covida, no tada je naišao na negodavanja, pa čak i govor mržnje.
Kada ste saznali da ste pozitivni na koronu i kako je tekao vaš oporavak?
– U posljednjoj trećini sedmog mjeseca. Tokom vikenda sam išao završiti neke obaveze izvan grada i vraćao sam se javnim gradskim prijevozom. Zbog nepoštivanja epidemioloških mjera, prevelikog broja putnika i nekolicine putnika bez maski, shvatio sam da sam izložen velikom riziku, a nisam imao izbora, pa je to u tom momentu bio jedini način da se vratim u Sarajevo. Od tog momenta sam odlučio ići u samoizolaciju kako ne bih ljude iz okruženja izložio riziku. Ispostavilo se da sam pametno postupio, jer su se simptomi pojavili dva-tri dana nakon tog putovanja. Testiranje sam obavio u covid-ambulanti i nakon 48 sati su me pozvali i rekli da je test pozitivan. Nije bilo najjednostavnije kada sam to saznao, simptomi su se iz dana u dan pogoršavali. Već u nekom petom danu temperatura je prelazila 39 stepeni i to stanje je trajalo naredna četiri dana. To mi je bio možda najteži period u toku 14-dnevnog oporavka. I pored slabosti koja obično prati infekciju koronavirusom, biti visokofebrilan u trajanju puna četiri dana je izuzetno mučno i iscrpljujuće. Nakon toga, simptomi su se počeli povlačiti, da bih se već četrnaestog dana osjećao relativno dobro. Izolaciju smo produžili još tri dana jer sam i dalje imao jake glavobolje i blago otežano disanje. Kada su prošla i ta tri dana, odnosno svih 17, polako sam se počeo vraćati svakodnevnim aktivnostima. Sada, nakon tri mjeseca, osjećam se odlično, ali pamtim te dane.
Jeste li kao neko ko je zaražen imali potrebu da osuđujete onoga od koga ste virus dobili, ili naprotiv…?
– Iskreno, bio sam veoma ljut i razočaran jer spadam u onu grupu građana koji se čuvaju od početka: izbjegavao sam kontakte, držao distancu, nosio masku, u početku pandemije i rukavice, nikad me nećete sresti bez dezinficijensa u ruksaku, nisam koristio javni prijevoz… Bio sam, dakle, maksimalno discipliniran, pa sam iz tog razloga, u tom trenutku, bio baš ljut na sve one koji se ne pridržavaju mjera. Ali, generalno nisam osoba koja osuđuje. Svako život živi po svojim uvjerenjima i svako je za sebe u pravu. Ne osuđujem, ali se trudim razgovorom, primjerom, usmjeriti i pozvati na odgovornije ponašanje jer se u situacijama poput ove ne radi o mom ili nečijem stavu, stilu života, uvjerenjima ili bilo čemu drugom, ovo je zajednička borba za preživljavanje svakog od nas. Volio bih da ljudi to shvate. Empatija, u ovim danima pandemije, bitnija nam je nego ikada ranije.
Kakav je bio stav okoline prema vama kada su saznali da ste zaraženi?
– Zaista imam sreću da sam, kada govorim o bliskom okruženju, okružen divnim ljudima. Imao sam apsolutnu podršku. Mnogo veću nego što sam ikada mogao zamisliti. A što se tiče šire okoline, ili one “digitalne okoline”, tu je priča bila malo drugačija. Bilo je mnogo negativnih komentara, prozivki, pa i govora mržnje.
Koji negativni komentari su vas najviše pogađali?
– Iskreno, nijednim komentarom na personalnom nivou nisam pogođen. To sam davno prerastao. Ali, pogodilo me to na jedan drugi način. U tim trenucima do izražaja dođe spoznaja u kakvom društvu živimo, kako nas te negativke i negativci često opterete da zanemarimo sve ono dobro oko nas. I što je najgore, kako ljudi koji zbog ličnih strahova, nesigurnosti i neupućenosti mogu da ugroze veliki broj drugih. E, to je zabrinjavajuće. Mnogo kolegica i kolega iz medija je bilo raspoloženo za razgovore sa mnom tokom tih dana izolacije – i oni i ja smo imali isti cilj: primjerom i ličnim iskustvom pokazati drugima da virus postoji, da smo mu svi izloženi i da se nikada ne zna ko može biti pogođen, dakle, imali smo cilj samo podići svijest o važnosti prevencije, ali i odgovornosti koju svi moramo imati. No, to je naišlo na neke loše reakcije. Bilo je govora mržnje na društvenim mrežama, ljudi su dijelili fotografije s mog privatnog Facebook profila i nazivali me lažovom i plaćenikom za širenje vijesti o koroni… Bilo je užasno loših komentara, ali meni je to samo razlog da opet, pristojnim dijalogom i promišljenim djelovanjem, malim koracima, mijenjam stvari koje mi se ne dopadaju.
Nažalost, mnogi oboljeli kriju da su bolesni najprije zbog straha od gubitka posla, ali i osude okoline. Koliko vam je u ovim trenucima bilo važno da imate podršku poslodavca?
– Istina je da ljudi kriju i to je, također, jedna od poražavajućih činjenica. Kada poslodavci shvate istinski značaj uposlenica i uposlenika, te kada shvate koliko je, za maksimalan učinak i najpovoljniji poslovni rezultat, važno sam radni proces učiniti prijatnim za uposlenice i uposlenike, onda možemo govoriti o nekim bitnijim promjenama. Znate, danas imate poslodavce koji prijete uposlenicama i uopslenicima da će prekinuti ugovore ukoliko odu na bolovanje jer, navodno, preduzeća si to ne mogu priuštiti. S druge strane, krivim i uposlenice i uposlenike, jer i na to neko mora pristati. I jedni i drugi moraju biti svjesniji svojih prava i obaveza, ali i slabosti i kvaliteta. O svom ličnom iskustvu ne bih govorio kako bih se poštedio pogrešnih tumačenja. A u međuvremenu sam i promijenio poslodavca, pa neka ostane na tome da je prošlo! Uglavnom, poruka ljudima je: ako morate kriti zdravstvene probleme jer biste zbog stava poslodavca mogli izgubiti posao, taj poslodavac ne zaslužuje ni vas kao uposlenika ili uposlenicu niti zaslužuje da nekome bude poslodavac!
