Napisala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimio Amer Beganović / Spektroom
Koliko poznajete osoba kojima je u trećoj životnoj dobi sudbina podarila mladalačka iskustva, putovanja, avanture, nova prijateljstva, pa čak i popularnost? Ne baš mnogo, zar ne? Odstupanja, srećom, postoje, a najbolji dokaz ovoj tvrdnji je grupa baka iz Ljubuškog, javnosti poznatijih kao Dream Team Babe. Najstarija među njima je Franjka, rođena 1936. godine, a najmlađa Nada, u čiji je rodni list upisana 1954. godina.
Zbog Nade Lauc (66), Anice Škorput (78), Franjke Šunjić (84), Blagice Skoko (76), Kate Mihaljević (77) i Jagode Lauc (71), koje svojim glasom već godinama na jugu naše zemlje gangu i bećarac čuvaju od zaborava, na starost i sve ono što nas čeka više nikada nećete gledati sa strahom ili zebnjom. Njihovi ispunjeni životi najbolja su lekcija da i starost ima svoje zlatno doba.
A svoje životne priče, one sretne i one tužne, ispričale su u dokumentarcu Dream Team Babe, autorice Lejle Zividić, kojim je zatvoren ovogodišnji AJB Film Doc festival dokumentarnog filma. Bio je to odličan povod da babe spakiraju svoje kofere i iz Ljubuškog se zapute u Sarajevo, te se uživo predstave skromnijoj publici koja je, usljed poštivanja epidemioloških mjera, mogla prisustvovati prikazivanju u Memorijalnom centru “ Kovači”. Dan kasnije, sa autoricom filma Lejlom Zvizdić, čekale su nas u kafeu na obali Miljacke, spremne da s nama podijele nove doživljaje i utiske.
“A, šta da vam kažemo, sinoć je bilo vrhunski. Već smo navikle na pojavljivanje u javnosti, ali ovo je bio šlag na tortu. Gledatelja i publike nije smjelo biti više od sto, ali ovih sto su baš bili kvalitetni”, kazale su nam kroz smijeh Nada i Anica, dodajući kako do samog kraja snimanja dokumentarca nisu vjerovale da će neko htjeti gledati film o babama.
“Pa, kome smo mi zanimljive, mislila sam. Bila sam sumnjičava, evo, istinu vam govorim. Ali, kad se u Ljubuškom desila pretpremijera, pa kad sam vidjela reakcije, pomislila sam da od nas možda nešto i bude”, iskrena je Anica, koju u društvu od milja zovu i “tetka”. Uvijek je spremna za šalu na svoj račun, a i nadala se da će u Sarajevu možda sresti dedu s kojim bi provela ostatak života. “Tražim nekog mlađeg dedu s pozamašnom penzijom, da se fino možemo provoditi”, šali se Anica i dodaje da je čak i svadbu, ako treba, spremna organizirati u Sarajevu, jer je bi, s obzirom na brojne hercegovačke svadbe i koronu, bio rizik održati je u Hercegovini.
Osvojena srca
Dokumentarac Dream Team Babe nije osvojio nagradu na AJB Film Doc festivalu, ali reakcije publike, ovacije i aplauzi, pokazale su da su babe osvojile ono što je danas najteže – srca ljudi.
“Znala sam da će osvojiti srca svih onih koji film pogledaju, ali nisam očekivala reakcije tokom prikazivanja filma. To ne viđaš svaki dan, kao što ni babe nisu žene kakve svaki dan susrećeš. Obično od žena njihove generacije i godina očekuješ da se smiruju i sve svoje aktivnosti svode na minimum, a one su pojačale taj ritam na maksimum i nemoguće ih je pratiti. Voze motore, idu na fitnes, rade na plantaži, pletu, idu na nastupe, takmiče se na Supertalentu, a sada žele ići i na Eurosong”, kazala je za naš magazin Lejla Zvizdić, prisjećajući se, za nju, najupečatljivijeg trenutka u dokumentarcu.
“Žao mi je ako to nije neko prepoznao, a to je kad Ljubušanke, odnosno Hercegovke, pjevaju Sarajlijama i Bosni. Izvode tradicionalnu bosansku pjesmu –sevdalinku – melodikom tradicionalne hercegovačke pjesme – bećarcem. Zapravo taj trenutak u filmu govori o neraskidivosti naroda na ovim prostorima, vezama među nama koje nijedna politika ne može uništiti.”
Lejla je za energične babe iz Ljubuškog čula iz hrvatskih medija. A sve je počelo sa Nadinim tekstom za pjesmu Afrička šljiva: jedan od snimaka na kojem babe pjevaju osvanuo je na YouTubeu i nije trebalo proći puno vremena da postanu prava internet-senzacija. Uskoro im je na vrata zakucala i TV ekipa. “Zove mene jednog dana Nada, a ja otišla iz Ljubuškog. Kaže mi da se vraćam kako znam i umijem: dolazi ekipa iz Provjerenog, hoće da nas snimaju. Čuj, mi u Provjerenom?! Pa oni snimaju samo neke teške teme, šta ćemo im? A Nada mi kaže: hoće da se uvjere da zaista postojimo”, priča nam Anica.
No, televizijski prilozi i YouTube snimci nisu bili dovoljni da se ove snažne žene, kojima je život ponajmanje darovao bezbrižnost, predstave onakvim kakve one zaista jesu.
“Ukazale su mi veliko povjerenje. Željela sam pokazati da su babe puno više od onoga kako ih se na prvi pogled doživljava ili kako su ih prikazivali u medijima. A snimajući ovaj film više sam naučila o svima nama nego o njima. One su najbolji pokazatelj kako treba da živimo. Nekako smo svi skloni tražiti probleme i dramatizirati. A bake to rješavaju, nije da nemaju problema, imaju itekakvih. Dijele brige, male su mirovine, većina ih je usamljena. Od njih šest samo Nada ima supruga, a pet je udovica. Da bi dodatno zaradile, idu brati jagode na plantažama. Djeca im žive i rade u inozemstvu. Otišli su trbuhom za kruhom. Radeći s njima, naučila sam da svi trebamo živjeti jednostavnije. Babe na svaki trenutak gledaju s vedrije strane. Možda je u tome cijela filozofija života”, iskreno će Lejla, koja je film odlučila završiti nastupom baba na Supertalentu u Hrvatskoj na kojem su osvojile “Zlatni gumb”.
“Film je uveliko bio u procesu snimanja kada su me nazvale i rekle da mi moraju nešto reći. Šta je sad, pomislila sam, a one će meni: ‘Mi ti idemo na Supertalent’. I zaista su otišle. Za njih prepreke ne postoje. Desilo se to što jeste, a meni su potpuno neplanirano podarile sjajan kraj filma.”
Pjesma i veselje
Baš tako su i festival dokumentarnog filma u Sarajevu završile onim što najbolje znaju raditi: pjesmom i veseljem. Samo za ovu priliku Nada je napisala pjesmu Ej Dži Bi Dok, te su se danima pripremale za sarajevski nastup: “Pjeva Ljubuški, Sarajevo ga čuje, ono Lejla pjesmom svoje babe dočekuje.”
Njihova druženja nerijetko završe prepirkom i svađom. Ipak, pomire se već nakon pola sata, a ne mogu proći niti dva dana a da se ne vide.
“Možda nas je spojila usamljenost, ali puno više od samoće, spaja nas pjesma, druženje, smijeh, društvo i veselje. Pjevamo još otkako smo bile djeca. Kuda god da idemo, pjevamo. Najsretnije smo kada nas neko pozove da mu svojom pjesmom uljepšamo dan. Tada sve ima više smisla. Imale smo veliku želju da ljubav prema gangi i bećarcu prenesemo omladini. Čak smo objavljivale oglas i pozivale ko god želi da ga naučimo, ali omladinu to ne zanima. Zato ćemo mi pjevati dok smo žive i dok nas grlo služi”, poručuju nam na kraju naše Dream Team Babe.
