Napisala Mersiha Drinjaković
Za početak, da bude jasno: novinari u BiH djelovali su i radili svoj posao i prije maja samo, paradoksalno – jer rade u najvidljivijoj profesiji, nisu bili toliko vidljivi široj publici. Godinama već uposlenici Centra za istraživačko novinarstvo, BIRN-a, Žurnala i sličnih mini-utočišta nezavisnog novinarstva djeluju i ukazuju, podastiru dokaze o raznim aferama, zloupotrebama, korupciji, kriminalu… Najčešće bez odjeka i adekvatnog odgovora institucija na dokaze koje podastru.
Ipak, ovaj maj je bio baš poseban. Da li zbog gustoće afera po kvadratu i broju stanovnika, da li zbog prenaglašene bahatosti kojom su obilovale izjave zvaničnika a koja se jednostavno više nije mogla tolerisati među poslovično trpećem bh. življu, pritisak javnosti je postao važna komponenta. A novinari su bili tkivo koje je taj pritisak povezivao.
Krenimo od početka maja: treći dan ovog mjeseca obilježen je kao Međunarodni dan slobode medija, u BiH su, kao i u ostatku svijeta, na adrese novinara stizale čestitke, slavila se važnost profesije koja, kad se shvati na pravi način, služi kao korektiv, u prvom redu vlasti i institucija, ali u svih nas. Nije da nismo navikli na deklarativno licemjerje – čestitke su skoro u pravilu kurtoaznog karaktera, među onima koji su ih upućivali tog trećeg maja puno ih je šutke prelazilo preko brojnih uvreda, prijetnji, napada na poslenike sedme sile u godinama iza nas.
Ovaj maj je stvarno bio posebno licemjeran: u njemu su se skoro kao na traci smjenjivale uvrede i osude na račun novinarskog djelovanja. Novinarka portala Fokus Semira Degirmendžić prva je objavila priču o spornoj nabavci respiratora preko Srebrene maline (bilo je to 28. aprila), što je, posljedično, navelo pomoćnicu direktora Federalne uprave civilne zaštite da pri javnom istupu novinarima izgovori sljedeću rečenicu: “Ja bih na to odgovorila na način da ja najviše osuđujem novinare koji su počeli da rade poslove institucija koje su nadležne za svoje poslove”.
Njezin šef Fahrudin Solak potom je u pisanom aktu kojeg je medijima dostavio Federalni štab civilne zaštite naveo kako se u posljednjih nekoliko dana u medijima iznose neistine i vodi neprimjerena medijska hajka protiv Vlade FBiH, Federalnog štaba civilne zaštite, a vezano za nabavku respiratora za potrebe medicinskih ustanova zbog pandemije koronavirusa.
Dok sam gledala 18. maja novinarku Arijanu Saračević Helać kako gostujući na televiziji N1 obznanjuje dokument prema kojem je advokat Kadrija Kolić (inače angažovan na predmetu nabavke respiratora kao branilac suspendovanog direktora Federalne uprave civilne zaštite Fahrudina Solaka) bio na putu da proda milion KM vrijedno višenamjensko vozilo MUP-u Kantona Sarajevo, sjetila sam se intervjua s Arijanom koji smo u novembru prošle godine objavili u Graciji: “Država BiH je izdala svoje građane, skoro ubila, uzela im vrijednosti i dovela ih do siromaštva. Prestali smo se ubijati, ali ništa nismo uradili za našu djecu kako bi njima bilo bolje. Samo da odu što prije ovi koji ne razumiju da moramo razgovarati, praviti kompromise i biti socijalno osjetljivi”. Arijanu je dan poslije lažovom i varalicom nazvao gospodin Kolić jer je javno obznanila vezu kompanije u kojoj je suvlasnik – sa nabavkom posebnog vozila za MUP KS. Gnjev gospodina Kadrije Kolića bio je usmjeren na činjenicu da je novinarka Helać istakla njegovo ime u prvi plan informacije o nabavci vozila, što je, prema njegovom mišljenju nedopustivo. On je samo suvlasnik. Gostujući na televiziji N1 kazao je, između ostalog, novinarki Emeli Burdžović da treba da se stidi kad spomene kompaniju PTG ( Pobjeda Technology Goražde) kad ga je upitala da li je jedan od suvlasnika te kompanije.
Novi slučaj prezrivog odnosa prema sedmoj sili podastrla nam je parlamentarka Sanja Vulić, članica SNSD-a, nasmijavši se novinarki Adisi Imamović kad ju je ova upitala da li zaslužuje platu od 5000 KM te joj uzvratila: “Ja sam birala svoj posao, gospođo. Ja vama nisam kriva što ste vi novinar i što ste možda nezadovoljni svojom platom.”
Onda se na udaru našla Vanja Stokić, novinarka iz Banjaluke, urednica portala E-trafika. Njezin aktivizam i pomaganje ljudima u pokretu donio joj je prijetnje smrću i to nakon što je fotografiju s migrantima u bihaćkom kampu postavila na Facebook. “Ubrzo sam dobila prijetnje smrću od meni nepoznatog muškarca koji je napisao da bi odsjekao glave meni, ljudima u pokretu, ali i svim dušebrižnicima, odnosno, svim koji imaju bilo kakvu empatiju prema tim ljudima.”
Vanja je prijetnje prijavila banjalučkoj policiji koja je nije ozbiljno shvatila, te su joj rekli da se vrati za dva dana. “Ako je potrebno potezati veze da se prijave prijetnje smrću, ja ne vidim uopšte smisao postojanja policije”.
Majski udar na novinare nastavio se sa slučajem novinara Nikole Vučića. Komentarišući vijest da se Zapadnohercegovački kanton proglasio “korona-free zonom”, Vučić se na Twitteru zapitao hoće li “uskoro proglašenje “’fascism-free’ zone”. Nakon toga su uslijedile prijetnje, pozivanje na nasilje uz opaske kako treba s njim “u Neretvu ili na kolac”, nazvan je “halal Srbinom”, te se nastavio niz uvredljivih poruka na Nikolin i račun njegove porodice.
Na kraju, izvinjavam se svim kolegama, vidljivim i nevidljivim, koje nisam nabrojala u ovom tekstu, a koji svojim profesionalnim i predanim radom pokušavaju od ove zemlje učiniti bolje mjesto za život.
