FAHRUDIN KUČUK I LEJLA ZVIZDIĆ, AKTER I AUTORICA FILMA “LAKONOGA”: Kad ostanete željni svog djeteta…

Svi, ili bar većina nas, zna za priču o prvom ubijenom djetetu u Sarajevu pod opsadom: petogodišnjoj Aidi Kučuk, kćerki pisca Fahrudina Kučuka (61). Aidu je rodila Nermina, Fahrudinova voljena supruga, a onda se nakon tri mjeseca porodične idile sve okrenulo: Nermini je konstatovana urođena srčana mana, a trudnoćom se stanje pogoršalo. “Ležala je na Trećoj internoj i ja sam imao običaj da joj zviznem ispod prozora, a Nermina bi se pojavila odmah… Taj dan kad sam došao, zviždao sam, ali uzalud…”, prisjeća se Fahrudin. Nakon čekanja u ljekarskoj sobi koje mu je izgledalo beskonačno, tih pola sata ili sat, na vratima se ukazao doktor. Uslijedilo je ono što niko nikad ne želi: “Primite moje saučešće, Nermina je upravo umrla.”
Svijet je stao. Aidi je bilo pet mjeseci kad je ostala bez mame, a Fahrudinu se život pretvorio u niz istih dana u kojima, kako kaže, nije raspoznavao ni svjetlo ni tamu. Nerminini roditelji su ga zamolili da preuzmu brigu o Aidi, a on nije želio da im uskrati bar to – način da se lakše nose sa smrću svoje kćerke. “Samim tim sam ubio sebe, jer ponovno sam bio sam… U tom periodu sam postao nešto što ne bih poželio nikad nikome da postane. Izgubio sam kompas, skrivao sam se, počeo sam čak i piti, misleći kako je to neka vrsta odbrane.”

I dalje je puno vremena provodio s Aidom, odlazili su u prirodu, u cirkus kad je malo odrasla… “Ljudi su me sretali, a znam kakvim su me očima gledali. Ja sam za njih bio jadnik.” Dani su prolazili, godine se nizale, a onda je stigao rat. Brutalan. Bio je 2. maj 1992., tog dana kad je odbranjen grad, granate su padale sa svih strana. Aida je s tetkom Admirom bila u stanu na Grbavici… Taj je dan, koji joj je zauvijek urezan u sjećanje, ispričala u dokumentranom filmu Lakonoga. “Muž je legao sa sinom, a ja sa Aidom na drugi ležaj. Počelo je granatiranje, jedna granata je pala ispred zgrade… Zgrabila sam Aidu u naručje i osjetila toplu tečnost po sebi, mislila sam da se od straha upiškila.” Aidina glava je klonulo ležala na tetkinom ramenu… Uspjeli su izaći iz stana i preći kod komšinice. Tad su vidjeli kako su obje oblivene krvlju… 
Fahrudin je bio na liniji tog drugog maja, došla je smjena, pa je imao priliku malo odmoriti; u deset navečer opet nazad, na liniju. Na radiju su išle vijesti… “U jednom momentu se prekidaju vijesti, ide apel da se puste kola Hitne pomoći u Lenjinovu ulicu, broj 68, gdje je teško povrijeđen dječak od pet godina. Ja to čujem, i govorim sebi, pa ja znam sve tamo, nema dječaka, ali kako se sve ovo zakuhalo, možda je neko došao… Ali kroz glavu, kao iskrica, misao: bogami je to moja Aida.”
Bila je Aida.
Više od dvije decenije kasnije ova je priča u TV novinarki Lejli Zvizdić pobudila želju da je dokumentuje. Vođena samo emocijama, našla se sa Fahrudinom Kučukom, kazavši mu upravo to – da u priču o snimanju filma ulazi samo srcem. “Nekoliko naših medija je napisalo priču početkom maja prošle godine i sama sam se sebi čudila kako ne znam te detalje, a posebno zato što znam Fahrudina, jer sarađujemo godinama. I shvatila sam da ta priča ne smije ostati nezabilježena jer je bitna svima nama koji smo preživjeli rat u opkoljenom Sarajevu. Od spoznaje da je taj 2. maj važan datum u historiji grada i države, nekako mi je mnogo važnija spoznaja da smo tog dana izgubili Aidu Kučuk… I Aida nije brojka, a nekako smo se sveli na brojke. Bilo mi je važno da prikažemo to dijete: kakvo je bilo, šta je voljelo, kako je izgledalo, da dobije ljudski lik.”

Razgovor ovdje prestaje, Lejlu su savladale emocije jer se prisjeća trenutaka kad je gledala djevojčicu na VHS kaseti, punu života i dječije radosti. Kad je krenula u snimanje dokumentarca, nije znala da je Aida kao beba ostala bez majke, to ju je dodatno potreslo, ali i ojačalo u želji da ispriča emotivnu priču o ocu, o Fahrudinu Kučuku, koji je svoj spisateljski talenat usmjerio na dječiju književnost. Bila je to njegova svjesna odluka da nakon tragedije koju je preživio pokuša, i uspije, u živote druge djece unijeti magiju pisane riječi i radost. Svoju bol je pretočio u jedan potpuno drugi kontekst i odlučio da drugoj djeci svojim pripovijetkama i bajkama uljepšava djetinjstvo.
Lejla je brižljivo izbjegla da njezin dokumentarac pobuđuje sažaljenje, te nije upala u zamku da poruka filma probudi ratne duhove. “Kroz priču jednog čovjeka, a koliko je takvih roditelja u Sarajevu, u državi, širom planete, htjela sam pokazati kako se život nastavlja te kako je Fahrudin pronašao svoj smisao u životu. Željela sam napraviti dostojanstven film koji će na krilima boli i tragedije odaslati isključivo poruke ljubavi, nade i snage.” 
Znala je, kad je Fahrudin pristao, da će to za njega biti vrlo bolno putovanje, a ona je morala postavljati teška pitanja. “Dosad je tu ličnu tragediju vrlo škrto dijelio sa javnošću. Štitio se nekakvom distancom, ne idući nikad do kraja u otkrivanju emocija… Radni naslov filma je bio Aida, ali neke od početnih scena u filmu su iz predstave Lakonoga u čarobnoj šumi, predstave koja je urađena po Fahrudinovom tekstu, i onda kad smo gledali malenu, punu života, kako na VHS snimci pleše na taktove pjesme koju pjeva Tajči, shvatili smo da je ona Lakonoga. Bio je to jedan od posljednjih snimaka na kojem je zabilježena Aida.”
Cijeli proces nastajanja Lakonoge je trajao skoro godinu i po, a Fahrudin je tokom prvog razgovora s autoricom i sam spoznao da je došlo vrijeme da ispriča priču o Aidi. Da će to zaista imati smisla. “Moja priča je možda nedovoljna, ljudi su danas spremni da licitiraju, da pojeftine nečiju bol, a to nisam želio. Kad mi je Lejla rekla šta želi, shvatio sam kako je to jedna vrsta misije: da ljudima kao što sam ja pošaljemo poruku, da postoji svjetlo, da život može zaista biti lijep. Svaki život je dat da ga živite, da ga proživite lijepo, da lijepe stvari dijelite s drugima. Ja ne vidim drugog načina da na to gledam.”