Nevini sveci Milomira Kovačevića

Projekat Udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti i dizajnera BiH i Galerije ULUPUBIH,”UMJETNOST U IZLOGU” započet lani nastavlja svoj život u online prostoru

Piše: Semezdin Mehmedinović

Na svojim fotografijama Milomir Kovačević istražuje zaborav.

Seriju Nevini sveci započeo je negdje početkom rata, svjedočeći o masovnoj pojavi izbacivanja Titovih fotografija na ulicu, snimajući grobove bez imena, a nakon toga snimio je i serijuradova koji će biti izloženi na Obali u proljeće 1993. godine, pod naslovom Ase leži. Ta invokacija sa bosanskih stećaka, efektno se referirala na nadgrobnike sa sarajevskih grobalja, na fotografije na spomenicima koje su iščezle, što zbog učinka vremena, što zbog fizičkih oštećenja. Nestanak fotografije umrlog tako se pokazuje kao druga smrt.

Izložba na Obali je bila u vrijeme kad nije bilo struje u gradu, prostorija u kojoj su fotografije izložene bila je osvijetljena svijećama, a na otvaranju izložbe Milomir je priredio performans u kojem je razvio fotke čiji se sadržaj onda zahvaljujući svjetlu svijeća postupno pojavljivao na papiru, kao simbolički ritual oživljavanja.

Izložbi je tada prisustvovala – i nije krila svoje oduševljenje onim što je vidjela – Susan Sontag. “Snimiti fotografiju to znači učestvovati u smrtnosti, ranjivosti i promjenjivosti neke druge osobe ili stvari,” kaže Sontag u svojoj kultnoj knjizi O fotografiji, a to je rečenica koja kao da se doslovno referira na spomenutu Milomirovu izložbu.

I nakon rata, kad se iz Sarajeva preselio u Pariz, nastavio je snimati na grobljima, najviše na Pere Lachaise. Skupljene za ovu izložbu s naslovom Nevini sveci, te fotografije idu dalje od snimanja konkretnih nadgrobnika, pokušavaju otvoriti jednu novu, metafizičku dimenziju. Još u ratu Milomir je na svojim slikama nastojao pokazati organsku dimenziju materijala nadgrobnihspomenika, snimajućinadgrobne skulpture, anđele povrijeđene gelerima, slomljenih krila, ili anđele na kojima se nahvatao snijeg u ratnim zimama, proizvodeći na taj način iluziju o ranjivosti mermernih figura. Ali ovo sada su sjene. Milomir voli reći sjene zaboravljenih predaka, pozivajući se na naslov čuvenog filma Sergeja Paradžanova. Na njegovim fotografijama snimljene skulpture izgubile su svoju kamenu formu, dobile su eteričnost sjene. Milomirova slike tu postaju simbolički dijalog s mrtvima.

I gledajući sjene nevinih svetaca na ovim fotkama, stvara se dojam da je Milomir na ovaj način u razgovoru sa svojim mrtvim, a među njih svakako spada i Susan Sontag, ona koja je o fotografiji ispisala najdragocjenije stranice. I koja također leži na pariškom groblju Montparnasseu. Jedna od ovih sjena i njena.

Više informacija o izložbi možete pronaći na zvaničnoj Facebook stranici Udruženja.