Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević
Sa bh. glumicom Majom Izetbegović vodili smo razgovor netom nakon što je u julu 2019. dobila nagradu za najbolju glumicu na festivalu Novi tvrđava teatar, koji se održava u Čortanovcima pored Novog Sada. Radi se o ulozi u Brechtovoj predstavi Kavkaski krug kredom, reditelja Paola Magellija, jednog od najznačajnijih u regiji i šire, a koju su producirali Narodno pozorište Sarajevo i Festival MESS. Predstava je trijumfovala na ovom ambijentalnom pozorišnom festivalu, osvojivši nagradu za najbolju predstavu, za reditelja, za najboljeg glumca – Ermina Bravu, i najbolju glumicu – Maju Izetbegović. “Maja i Ermin su dva snažna, pokretačka i inspirativna motora predstave”, navodi žiri u zvaničnom obrazloženju.
Dobili ste još jednu nagradu za najbolju glumicu, ovog puta na festivalu Novi tvrđava teatar. Kako doživljavate nagrade?
– Kao još jedan povod za slavlje sa porodicom i prijateljima, povod da proslavim ljepotu svog poziva koji me usrećuje. Profesionalno, nagrade mi uvijek donose dodatnu dozu odgovornosti i motivacije. Neke od njih su mi došle u bitnim momentima mog profesionalnog života i na neki određen način su mi drage.
Imali ste ulogu Gruše u predstavi Kavkaski krug kredom. Je li Gruša isprovocirala neki vaš drugačiji glumački izraz?
– Na prvom razgovoru, reditelj Paolo Magelli rekao mi je da je stvaranje uloge Gruše naše zajedničko kreativno putovanje. To putovanje je zaista bilo jedno od izazovnijih i ljepših iskustava koje sam doživjela. Motivaciju za ulogu Gruše tražila sam u liku Majke Hrabrost, u tom Brechtovom fenomenalno napisanom ženskom liku, također. Hrabrost, srčanost i bezuslovna ljubav su osobine koje krase Grušu; predala sam se tome lično i sa zadovoljstvom. Paolo je od nas tražio ekspresionistički glumački izraz i bio mi je veliki izazov istraživati i prepustiti se svemu što se od mene tražilo ili do čega smo zajednički dolazili.
“Mantra o nezadovoljstvu i tome da nema ulaganja u kulturu, koju umjetnici i kulturni radnici ponavljaju, nešto je sa čime se susrećem otkako sam ušla u svijet umjetnosti i ništa se ne mijenja, samo je gore i gore”
Pretpostavljam da je za sve glumce, pa tako i za vas, čast i zadovoljstvo biti u timu koji vodi reditelj Paolo Magelli. U odnosu na lično iskustvo, šta čini velikim ovog pozorišnog reditelja?
– Presretna sam da je Paolo pozvan u Sarajevo da režira i da sam imala priliku sarađivati sa jednim od najznačajnijih pozorišnih reditelja u Evropi. Putovanje kroz predstavu koje sam prošla zajedno sa Paolom i ostatkom ansambla je sigurno nešto što ću pamtiti i što mi je privatno i profesionalno otvorilo novu perspektivu. Velikim rediteljem čine ga njegova beskrajno zanimljiva ličnost, dobrota i duhovitost koji isijavaju iz njegovog bića i ogromno teatarsko znanje i iskustvo.
Kad smo telefonski razgovarali, bili ste u Dubrovniku, gdje ste otišli da gledate Magellijevog Hamleta. Je li Hamlet na Lovrijencu magičan više nego na nekoj drugoj sceni, kako to smatra reditelj? Kakav je vaš utisak?
– Magellijevog Hamleta na Lovrijencu gledala sam tri puta. Mislim da ova činjenica govori mnogo o mom mišljenju o predstavi. Pored sjajne i inteligentne Paolove režije, odlične dramaturgije, fantastičnog vizuelnog identiteta predstave i odličnog ansambla, Lovrijenac je zaista doprinio magičnosti cijele predstave.
Koja vam je replika iz Hamleta najdraža? Zbog čega je pamtite?
– “Kakvo je remek-djelo čovjek.” Pamtim je jer se u potpunosti slažem s njom.
Po čemu se najviše razlikuju pozorišne sredine koje poznajete u regiji u odnosu na našu?
– Mislim da se razlikujemo jedino po sumi novca koja se izdvaja za pozorišnu produkciju. Mi smo u velikom zaostatku za regijom, kad se govori o tome. U Hrvatskoj i Srbiji dese se najmanje četiri premijere u sezoni i to u jednom pozorištu, a kod nas, nažalost, samo dvije. Povećanjem produkcije osigurale bi se prilike za mlade ljude, koji tek ulaze u teatarski svijet, da razvijaju i što kvalitetnije grade budućnost teatra koji je, po mom mišljenju, neophodna društveno-duhovna pojava.
Hoće li i ovog ljeta (2019. op.ur.) Antigona, s vama u naslovnoj ulozi, oživjeti na Brijunima?
– Da, krajem augusta se ponovo okupljamo na Brijunima radi predstave. Ovo je već peta godina da je igramo i cijela ekipa je veoma ponosna na taj uspjeh. Nedavno smo gostovali i u Beogradu, gdje smo doživjeli divan prijem publike. Imamo zakazana gostovanja u septembru, tako da predstava ima lijep put i nadam se da ćemo je igrati još dugo.
Gledamo vas i na velikom ekranu 25. SFF-a, u filmu Sin, rediteljice Ines Tanović. Šta je prevagnulo da prihvatite ulogu?
– Jako sam se obradovala kada sam saznala da će film Sin otvoriti ovogodišnji SFF. Nažalost, jako se malo snima kod nas, izađe prosječno jedan film godišnje, što je za svjetski uspjeh koji naša kinematografija ima, zaista, porazno. Bojim se da mit o našem mentalitetu – da si ne priznajemo uspjeh i da smo sami sebi najveći neprijatelj, postaje stvarnost. Mantra o nezadovoljstvu i tome da nema ulaganja u kulturu, koju umjetnici i kulturni radnici ponavljaju, nešto je sa čime se susrećem otkako sam ušla u svijet umjetnosti, i ništa se ne mijenja, samo je gore i gore, kao da se apeli za kulturu i uspjesi događaju u prazno.
Čega vas je strah?
– Samo me strah da ljudi iz kulture ne zašute, to bi značilo kraj ideje o Sarajevu sa kosmopolitskim duhom, a za Bosnu i Hercegovinu gubitak pozicije na svjetskoj mapi kulture, gdje smo ionako jedva isplivali zahvaljujući upornim i hrabrim pojedincima. Da se vratim na ulogu: prihvatila sam je jer volim da radim sa Ines Tanović. Veličina uloge mi nikad nije bitan faktor za donošenje odluke. Također, imala sam lijepo iskustvo rada i na njenom prvom filmu Naša svakodnevna priča. Mislim da je to presudilo ovog puta.
Koje biste svojstvo rediteljice Tanović izdvojili i zašto?
– Uloga Lejle u Našoj svakodnevnoj priči je, ujedno, i moja prva uloga u dugometražnom igranom filmu; to je razlog zbog kojeg mi je posebno draga. Ines i ja smo međusobno dijelile veliko povjerenje tokom priprema i rada na filmu. Njena svojstva koja bih izdvojila, pored mnogih kvaliteta koje zaslužuje kao ličnost i rediteljica, jesu sigurnost i povjerenje spram glumaca. Vjeruje u vlastiti izbor do kraja, time i u vas kao svoj izbor, što stvara ogroman prostor za kreiranje.
MESS ima posebno mjesto na našoj pozorišnoj i kulturnoj sceni. Zašto mu se vi radujete?
– MESS je festival uz koji sam profesionalno odrastala. Predstave svjetskih reditelja poput Oskarasa Koršunovasa, Jürgena Goscha, Roberta Boba Wilsona i mnogih drugih koje sam imala priliku gledati na festivalu još kao studentica, odredile su moju pozorišnu estetiku. Vrijeme MESS-a za mene je praznik i prilika da ocijenim gdje se mi nalazimo trenutno na svjetskoj pozorišnoj sceni. U široj slici kulturnog života BiH, festivali poput MESS-a, SFF-a i Jazza, festivali su najprepoznatljivijeg kulturnog identiteta u koje je neophodno ulagati i koje moramo njegovati i očuvati, jer BiH stavljaju na svjetsku mapu kulture.
Gracija 374, 9.8.2019.
