Razgovarala Živana Jovančić
Snimci Muhammad Fadli/Spektroom i Službeni arhiv
Rijetki su zvjezdani trenuci u bosanskohercegovačkoj teatarskoj sferi poput onih koje je dosegnula predstava Ay, Carmela proslavljajući 19. marta dvadeseti rođendan. Prije dvije decenije, tog je dana na sceni Sarajevskog ratnog teatra premijerno odigrana predstava koja, nenadano i izvan svih ondašnjih očekivanja, traje sve do danas, sve vrijeme slavi magičnost teatra, glumačko umijeće Selme Alispahić (49) i Dragana Jovičića (65), slavi posvećenost reditelja Roberta Raponje i, treba poentirati, časno i dostojno pronosi ime SARTR-a preko granica naše zemlje. Uzbuđenje koje se u utorak, 19. marta 2019. godine, osjetilo u teatru, u publici, na sceni – prožimalo je podjednako sve prisutne te večeri. Dio slavlja bio je i kratki film, prezentiran uoči predstave, u kome pisac, savremeni španski dramatičar José Sanchis Sinisterra, govori o osobnom doživljaju predstave Ay, Carmela prilikom gostovanja na Sardiniji 2000. godine. Ovim povodom priređena je i izložba fotografija nastalih tokom protekle dvije decenije, a fotografije čine i sadržaj prigodno odštampane afiše u formi albuma. “Da nas ljudi mogu vidjeti i uporediti koliko smo još uvijek mladi i lijepi”, veselo komentariše Carmela, vodeća glumica SARTR-a Selma Alispahić. Komplimente voli i njen vjerni partner, Paulino, glumac i dugogodišnji član Kamernog teatra 55, Dragan Jovičić. Ovaj izuzetan glumački par ovjenčan je 1999. važnim priznanjem na 35. MESS-u: za ulogu Carmele, Selma je dobila Nagradu “Reihan Demirdžić” za najbolju mladu glumicu, dok je, pak, za ulogu Paulina Dragan dobio Zlatni lovorov vijenac. Mi smo sa glumcima Ay, Carmele razgovarali i prisjetili se, riječima i fotografijom, nekih nezaboravnih trenutaka u dosadašnjem izvođenju predstave.
Sa kakvim emocijama proslavljate 20. rođendan predstave Ay, Carmela?
SELMA: Osjećam se prelijepo, ponosno i sretno što smo sada već dio historije bosanskohercegovačkog teatra. Ovo je jedinstven događaj i svjesni smo da smo veoma sretni ljudi što nam se u životu dogodila Ay, Carmela. Mnogo lijepih misli i sjećanja, mnogo ljubavi, poštovanja, radosti i ljepote.
DRAGAN: Itekako nam godi jubilej! Pa to je predstava u najboljim godinama!
Ako se vratite u prošlost, po čemu pamtite premijeru, prvi izlazak pred publiku prije dvije decenije?
SELMA: Po radosti i ushićenju na kraju predstave: publika je bila na nogama, mnogi su plakali i dugo aplaudirali.
DRAGAN: Po zanosu koji je isti kao i danas.
Uz vas je radio tada kreativni tim Sarajevskog ratnog teatra, počevši od direktora Safeta Plakala. Koliko se taj tim promijenio u međuvremenu?
SELMA: Pomijenilo se mnogo toga. Napustio nas je Safet Plakalo, kojeg pominjete, on je bio dobri duh SARTR-a, zatim koreograf predstave Antun Tonči Marinić, majstor scene Ahmed Hadžiahmić, čika Zulfo Džinalija, koji nam je sašio kostime. Promijenili su se i ljudi koji kreiraju svjetlo, brinu o šminki i garderobi. Godinama se o tome brinula legendarna teta Karmela Ćurea, a sada je s nama naša draga Sanela Aličković. Gustaveta je igrala Meida Šupuk nekad, a zadnjih 11 godina igra ga kolega Jasenko Pašić. Normalno je da se mnogo ljudi izmijenjalo, ali, eto, Dragan i ja smo i sad konstanta, dok dišemo i igramo.
DRAGAN: Safet je bio dio duše ove predstave. Naš vozač i majstor scene Ape isto tako. Neki ljudi nisu više fizički s nama, ali će uvijek ostati dio Ay, Carmele. Mnogo je divnih ljudi bilo uz nas, bilo bi bolno za nas da ih nabrajamo dugo. Svi su ostavili trag u našim životima.
Mora se priznati da je Robert Raponja reditelj najuspješnije predstave koju je SARTR ikad lansirao. Prati li vas sve ove godine, jeste li postali prijatelji u međuvremenu?
SELMA: Robert je veoma ponosan što je dio ove priče, prati sve što se dešava, povremeno se sretnemo na gostovanjima, stalno pita za predstavu. Ja sam u SARTR-u uradila s Robertom i predstave Karolina Neuber, U plamenu, Zagrljenici, kao i jednu predstavu u Italiji, a ovog ljeta čeka me nova saradnja s njim u Hrvatskoj. Postali smo istinski prijatelji. Nije šala kada vas nešto poput Ay, Carmele veže 20 godina. To je pola našeg radnog vijeka. Robert je postao moj odani prijatelj i veoma sam sretna što ga imam.
DRAGAN: Raponja je bio i ostao neodvojivi dio predstave.
U čemu je tajna dugog trajanja ove predstave?
SELMA: Tajna je u dobroj priči, dobrim glumcima i režiji, istinskoj posvećenosti glumačkoj umjetnosti i iskrenim ljudskim emocijama. I mnogo, mnogo radosti i vjere u dostojanstvo profesije i neophodnost da se ono očuva.
DRAGAN: Tajna je u ljubavi, poštovanju i posvećenosti glumačkoj igri Carmele i Paulina.
Da li vam se ikad desio neki gaf na sceni, kako ste to prevazišli?
SELMA: Dešavali su se neki mali gafovi, ali nikada nisu bili neprijatni. Naprotiv, uvijek su nam izazivali smijeh. I dan-danas znam se od srca nasmijati nečemu što Dragan uradi. Uživamo da jedno drugo iznenađujemo na sceni nekim sitnim detaljima. Toliko se dobro poznajemo da smo svjesni da nam se više ništa neprijatno ne može desiti na sceni. Ako ja slučajno padnem, nema šansi da me Dragan ne podigne, i obratno.
DRAGAN: Desilo se bezbroj lijepih stvari, ali nikad, baš nikad nikakva neprijatnost, što je pravo čudo.
Ay, Carmela je uvijek izazivala posebne emocije, rasplakivala publiku.
SELMA: Ah, ne mogu se sjetiti gdje sve nismo rasplakali publiku. Sjećam se jednog starog čovjeka u Ferrari, na turneji po Italiji, koji je na kraju, uz pjesmu Ay, Carmela, suznih očiju ustao u publici i podigao lijevu ruku sa stisnutom pesnicom kao da će nas tog trenutka sve povesti u revoluciju. Pritom, igrali smo na bosanskom jeziku, bez titlova s prevodom, povezali smo se kao ljudi, emotivno u zajedničkom osjećanju da pričamo važnu priču o borbi protiv fašizma i da se to svakog čovjeka tiče bez obzira gdje živio i kojim jezikom govorio.
DRAGAN: Nema gdje nije rasplakala publiku: u Bordeauxu, Bosanskoj Krupi, Londonu, u Stocu, Firenci, Živinicama, Pragu, u Sarajevu…
Je li teško održati se glumački na sceni kad Ay, Carmela uzburka sve emocije, od suza do smijeha?
SELMA: Naravno da čovjek poslije ove predstave ne može baš ostati neuzburkan. Svaki put je živimo kao da je nova, kao da je nikada prije nismo igrali i u tome je njena ljepota. Velika je privilegija biti u poziciji pričati priču koja te se tiče i iza koje svim srcem stojiš.
DRAGAN: To se uvijek dešava. Paulino voli i mrzi, plače i smije se…
Carmeli možete zahvaliti što vas upoznala sa mnogim umjetnicima kod nas i u inostranstvu. Uz koga ste se osjećali ponosno, presretno, počašćeno?
SELMA: Mnogo je predivnih ljudi koje smo sreli. Sjećam se pokojnog Bode Kovačevića koji je gledao predstavu u Pragu i kada smo ga vidjeli poslije, rekao je: “Ljudi moji, ovo je čisti rokenrol!” Sjećam se bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića koji je preda mnom naružio ljude iz protokola jer mi nisu kupili veći buket cvijeća od poklonjenog, za koji sam ja smatrala da je sasvim dovoljan. Ponosna sam bila kad nas je pisac prvi put gledao i nije mogao progovoriti, jer su ga suze zagušile. Počašćeni smo prisustvom svakog čovjeka iz publike koji je odlučio da s nama podijeli djelić svog života.
DRAGAN: To je susret i prijateljstvo s piscem Sinisterrom.
S vašom predstavom smjenivale su se generacije u publici. Ko je u publici bio nekad, a ko danas?
SELMA: Publika je uvijek bila izmiješanih godišta. Ovo je i nekad, a i danas predstava za sve generacije.
DRAGAN: I, mogu dodati, u tome je njena velika vrijednost.
Šta smatrate svojim najvećim profesionalnim uspjehom u karijeri?
SELMA: Sreću i privilegiju da igram ovu predstavu sa Draganom Jovičićem i da smo jednu ovako važnu i uzbudljivu priču uspjeli održati 20 godina u životu.
DRAGAN: To je ovaj dvadesetogodišnji život predstave!
Kakvu budućnost proričete Ay, Carmeli?
SELMA I DRAGAN: Svijetlu! Oboje joj to želimo.
