Razgovarala Elma Zećo
Snimci Irfan Redžović i privatni album
Kada je Edin Džeko (23) bio dijete, sve prilike su govorile da će jednoga dana postati fudbaler, kaže njegova mama Belma, nekadašnja službenica u Klasu. Dovoljno je reći da je on bio dijete koje je prve korake napravilo uz loptu. S danas najsjajnijom fudbalskom zvijezdom iz BiH susreli smo se po njegovom dolasku u Sarajevo, u restoranu Vinoteka, gdje su bili i novinari njemačkog lista Bild: došli su uraditi reportažu o vrsnom fudbaleru koji je prije nekoliko dana sa svojim klubom Wolfsburgom proslavio titulu prvaka države. Bili su tu i njegovi najmlađi fanovi, s kojima je strpljivo pozirao. Razgovor smo započeli s odlučujućom utakmicom, prije koje je, kaže, bio jako nervozan, nije mogao jesti niti spavati, što je inače njegov običaj pred svaki susret. “Previše sam razmišljao, ali je na kraju sve dobro ispalo”, kaže Edin Džeko, koji je, kao i Zvjezdan Misimović, na utakmici nosio znojnicu s obilježjem BiH, a titulu proslavljao ogrnut našom zastavom.
Jeste li mogli spavati te sretne noći?
– Cijelu noć sam slavio, do šest ujutro, a kada sam došao kući, nisam mogao zaspati.
Laska li Vam uspjeh koji ste ostvarili u ovoj sezoni Bundeslige?
– Sigurno da laska, mada bih više volio da sam prvi na listi strijelaca, što je sasvim normalno. Ali, tako je kako je. Najbitnije je bilo da smo osvojili titulu – to mi je bilo na prvom mjestu.
U intervjuu za naš magazin u januaru 2008. rekli ste da Vam je teško što porodica nije tu kad Vam se dešavaju bitne stvari. Je li ovoga puta bilo suprotno?
– Jeste. U zadnjih pola godine moji roditelji su češće bili kod mene: došli bi na mjesec dana, pa se vratili u Sarajevo. Prisustvo moje cijele porodice u najsretnijim trenucima do sada mnogo mi je značilo i pomoglo. Na utakmici su bili i mama, i tata, i sestra, i tetka…
Ko je najvatreniji navijač u porodici?
– Svi su oni moji vatreni navijači. Ne propuštaju nijednu utakmicu. Moj tata, kad je u Njemačkoj, ne propušta niti jedan trening: svako jutro pješači po četiri kilometra i još toliko nazad da bi me gledao.
Bilo Vam je deset godina kada ste počeli igrati fudbal na Grbavici. Kako je došlo do toga da zaigrate na poziciji strijelca?
– Kada sam tek počeo, nisam igrao baš naprijed u napadu, igrao sam više po desnoj strani, i onda, odjednom, ne sjećam se više ni kada ni kako, prebacili su me naprijed. Pokazalo se to ispravnim potezom.
Jeste li fudbal počeli trenirati zato što se nekad njime bavio i Vaš otac Midhat ili je on prepoznao Vašu nadarenost?
– Još kao dijete volio sam šutati loptu, ali tata je bio taj koji me je odveo na trening kada se završio rat. Uz njega sam, mogu reći, napravio prve korake kod kuće. U ratu se i nije nešto posebno moglo napraviti. Igrao sam se najviše ispred kuće i zgrade, pomalo na igralištu, a onda počeo trenirati. Vjerujem da su i geni imali uticaja, ali ja sam prije svega imao želju da počnem trenirati.
Da li su se Vaši uzori u fudbalu mijenjali od malih nogu, i ko Vam je sada uzor?
– Nemam uzor, ali sam veliki navijač Milana i Ševčenko mi je uvijek bio drag, i to je i dan-danas tako. Volio sam ga zbog njegove igre. Bio mi je poseban.
Da li pored redovnih treninga imate i dodatne?
– Nekada znamo ostati i pola sata nakon redovnog treninga, ali inače nemam vremena za dodatne treninge i ne bih ih smio raditi. Mi treniramo pet puta sedmično, šesti je već utakmica, a sedmi pauza.
Koliko kilometara možete trčati bez prekida?
– Teško mi je precizno odgovoriti. Kada su pripreme, na treninzima pretrčimo nekada i preko deset kilometara, ne u cugu, nego s odmorima, ali znali smo trčati i po sat vremena i dvadeset minuta bez prestanka. Ne znam koliko mogu za to vrijeme preći kilometara, ali sam toliko bez prekida mogao trčati. Čovjek se umori, jer nije to sada neki normalni tempo.
Ko Vam je do sada bio najdraži trener?
– Nikada nisam izdvajao nikoga posebno, jer mi je svaki trener pomogao na svoj način i imao uticaja na moju karijeru, počev od prvog trenera, Jusufa Šehovića, pa do Felixa Magatha.
Obraćate li pažnju na fizičku kondiciju i kada u principu to nije potrebno. Recimo, koristite li uvijek automobil ili, naprimjer, lift?
– Lift ne koristim, jer više volim ustrčati uz stepenice. Meni je to brže i jednostavnije, malo se zadišem i ispušem. Kako je Wolfsburg manji grad, obaveze završavam pješke, a na duže relacije idem autom.
Živite li isključivo zdravim stilom?
– Može se tako reći. No, iako se trudim da živim zdravo, nekada čovjek mora pojesti i određene stvari koje ne bi smio, kao, naprimjer, hamburger, pa ponekad odem u McDonald’s. To su male stvari koje vas čine zadovoljnim, ali, u suštini, nastojim da živim zdravo. Nema cigareta, a alkohol može doći u obzir na odmoru ili kada se proslavlja.
Kako Vi slavite: uz čašicu ili…?
– Nikada ne idem do kraja, u smislu da se napijem i ne znam za sebe. Poznajem svoje granice i znam kada mi je dovoljno. Dakle, u granicama normale, da mi bude dobro i da se opustim.
Kakvu hranu jedete kod kuće?
– Malo jedem kod kuće. Izuzetak je bio kada su kod mene bile mama i tetka, i kada sam jeo svaki dan kuhanu hranu. Inače, kada sam sâm, hranim se u restoranima. Nisam neki kuhar.
Jeste li se potrudili da naučite nešto skuhati otkako živite sami?
– Iskreno, nisam, mada me mama tjera da naučim. Ali, ne vidim se nekako u tome, više volim negdje otići.
Kako se snalazite u ostalim kućanskim poslovima?
– Ostale kućne aktivnosti mi ne padaju uopće teško. Nije mi mrsko pospremiti, složiti, usisati, jedino ne volim prati suđe – nekada se ne mogu nakaniti, pa se nagomila. Meni je mama uvijek govorila da naučim pospremati jer će mi trebati u životu. Međutim, na to sam se navikao tek kada sam počeo živjeti sam.
Koliko Vas raduju dolasci u Sarajevo?
– Mjesec dana unaprijed znam kada ću doći u Sarajevo, tako da se radujem i brojim svaki dan. To je moj grad, u njemu se najljepše osjećam, tu su mi porodica i prijatelji. Radujem se dolasku kao malo dijete.
Kako provodite slobodno vrijeme?
– U Njemačkoj mi je svaki dan isprogramiran. Nekad izađem s prijateljima, mada se najviše volim opustiti kod kuće uz internet ili dobar film.
Održavate li kontakt s prijateljima putem Facebooka?
– Nisam svaki dan na Facebooku, ali kada sam kući i nemam obaveza, onda sam online. Ovdje nemam potrebu, tu mi je raja i ne želim da gubim vrijeme na internet.
Imate li djevojku?
– Nisam zaljubljen i nemam djevojku. Da kažem da nemam vremena za ljubav, to nije. Možda je minus to što živim u Njemačkoj, a volio bih imati djevojku iz Bosne.
Kakav Vas tip žena privlači?
– Kod mene ne postoji podjela na plavuše i crnke. Kada vidim nekoga, ili mi se svidi ili mi se ne svidi.
Kako ste savladali njemački?
– Nisam ga naučio perfektno, ali jesam dosta dobro. Na njemačkom dajem intervjue. U početku sam mislio da ga neću nikada naučiti.
Zvjezdan Misimović nije samo Vaš klupski kolega nego i prijatelj. Kako izgledaju Vaša druženja?
– Miske i ja smo i na terenu i van njega pravi prijatelji. On je odličan momak. Družimo se, ali nemamo baš puno vremena jer Miske ima porodicu. Odem nekada kod njih, a ponekad se vidimo napolju. Često se igram s njegovim sinom Lukom, jer volim djecu.
Ukoliko bi došlo do toga da promijenite klub, u koji biste voljeli otići?
– Nisam razmišljao o tome. Stvari će ići svojim tokom, a meni je u životu cilj da igram u najboljem klubu na svijetu. Koji će to biti, vidjet ćemo.
Belma Džeko
Kada cijeli stadion skandira ime vašeg sina, normalno je da vam tijelo treperi
Majka bh. reprezentativca i zvijezde Bundeslige kaže da joj je najteži trenutak u životu bio onaj kada je njen sin napustio porodični dom i otišao u inostranstvo. No, danas je puna ponosa i sreće
Šta ste željeli da Vaš sin jednoga dana postane?
– Čovjek! To je želja svake majke: da dijete bude pošteno, dobro, da završi školu i sve ono što ide u životu, a šta će on biti kasnije, Bože moj. Moj suprug mi je uvijek govorio da bi naš sin mogao biti fudbaler.
Kada je Edin trebao napustiti porodični dom u Sarajevu i otići u inostranstvo, šta ste mu savjetovali?
– Moram da kažem da je to bio najteži momenat u mom životu. Savjetovala sam mu da vodi računa o sebi, da slučajno ne dođe u iskušenje s alkoholom, da će biti ljudi koji će ga navoditi i obećavati kule i vile, ali da nikada ne uradi ništa prije nego što se posavjetuje s nama. Naglašavala sam da je mnogo onih koji su se okrenuli kocki i potrošili sve što su u životu stekli, te da on treba ostati uzoran do kraja. Uspjeh će ili doći ili ne, no meni je bilo najvažnije da vodi računa o sebi i svom ponašanju.
Kako danas gledate na njegov uspjeh?
– Prvenstveno sam ponosna, ali ja bih to isto bila i da nije njegovog sadašnjeg uspjeha. Ponosna sam što je izrastao u poštenog i finog čovjeka. Prema meni i svom ocu nikada nije uputio drzak pogled, a ne da je nešto uradio čime bi nas razočarao. Zato kažem da je on moj ponos. Sretna sam što radi ono što voli i što je uspješan u tome. Sada je fenomenalno, ali čovjek ne zna šta donosi sutra. Lopta je okrugla, može biti i ovako i onako.
Jeste li napeti za vrijeme utakmice?
– Bila sam napeta na samom početku. Kada je sa 17 godina igrao u Želji, dešavalo se da bude povika i psovki s tribina, što je mene jako boljelo. Ne što ću se ja uvrijediti, utakmice su takve, nego zato što će to doći do njegovog uha, a on se tek izgrađuje. Razmišljala sam da li će ga to deprimirati, da li će napraviti neki pogrešan potez zbog kojeg će biti razočaran. Tada sam bila napeta, ali iz godine u godinu, sa svakim njegovim uspjehom, ta napetost se smanjuje. Edin je sada profesionalac, obavlja svoj posao odlično i, također, predstavlja svoju državu na najbolji mogući način.
Kako se osjećate dok sjedite u publici?
– Koliko god se čovjek trudio da ostane miran, ne može. Kada cijeli stadion skandira ime vašeg sina, kada znate da je usrećio jednu naciju, kada znate da ono što radi, radi dobro, za sve, za nas, za ljude okolo, normalno je da vaše tijelo treperi.
Kakav je Edin bio kao dijete?
– Edin je i kao beba uvijek bio nasmijan i plijenio pažnju svih oko sebe. Bio je drag i pozitivan, kao što je sada kada je odrastao.
Na koga Edin najviše liči, ima li i Vaših osobina?
– Mišljenja su podijeljena. Likom je jednim dijelom na mene, a drugim na oca. Kada je u pitanju njegov karakter, od oca je naslijedio mirnoću, a od mene emotivnost. Osjećajan je, što ne pokazuje, osim, vjerovatno, kada je sam među četir
zida.
Kako reagirate kada ga na terenu udare ili povrijede?
– Sve je to dio posla, ali nije nimalo prijatno, pogotovo kada sam kod kuće ispred ekrana, a on igra u Njemačkoj. Desi se nešto, vidite da vam dijete leži na travi, a ne znate šta se dešava i koliko je ozbiljno. Obično stojim napeta, uplašim se, i čekam kako će se situacija razviti.
