Novinar Aleksandar Hršum, urednik i voditelj Dnevnika na Novoj BH, otkriva kako doživljava novi posao, zbog čega mu je televizija i danas zanimljiva, te ko mu je najveća podrška u životu
Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Zlatan Menković/Spektroom
Aleksandar Hršum (45) zakoračio je u novinarstvo veoma mlad. U njegovoj karijeri dominantni su elektronski mediji, prevashodno televizija. Za 26 godina rada stekao je bogato iskustvo: obavljao je funkcije urednika, televizijskog voditelja, pokazao je na djelu i autorske kompetencije sa emisijom Zabranjeni forum, koja je obilježila jedno razdoblje TV Pink BH. Uz karijeru se stručno usavršavao niz godina: osim što je diplomirao komparativnu književnost, a na Akademiji St. Martins u Londonu stekao zvanje modnog novinara, pohađao je program Voice of America, Fellows program u organizaciji Ambasade Velike Britanije u BiH te Program 100 mladih lidera, za koji je kandidovan ispred EU BiH. Afirmisao se i kao predavač iz oblasti medija, PR krizne komunikacije i strategije medija te edukator za teme javni nastup, verbalna i neverbalna komunikacija. Od prošle godine je urednik i voditelj Dnevnika na televiziji Nova BiH.
Poslije 15 godina rada na Pinku BH, sada ste u medijskoj kući Nova BH. Kako gledate na ovu promjenu?
– Kako je život sastavljen od ciklusa, svjestan sam da je ova promjena još jedna od karika profesionalnog života. Imao sam sreću da postanem dio odličnog profesionalnog tima Informativnog programa Nova BH. Kako lagano gazim prema pedesetim, mogu sa sigurnošću reći da sam zadovoljan onim što mi je život servirao u proteklom periodu. Rad na Novoj me dodatno motiviše i inspiriše da zajedno s kolegama pišemo nove priče za dobrobit gledatelja. Nikad prije nisam bio prezenter Informativnog programa, razmislio sam i sebi rekao: “Zašto ne probaš, nećeš znati da li je za tebe ili ne”. Neko sam ko nema velika očekivanja, volim posao koji radim i brzo smo se dogovorili oko mog trenutnog angažmana na Novoj BH. Ovu promjenu sam shvatio kao novi profesionalni izazov u kome trenutno uživam i vidim sebe.
“Kad sam počinjao, vjerovao sam da ja to mogu raditi. Ohrabrivali su me svi oko mene i govorili da imam taj faktor X za televiziju, iako sa 17 godina nisam znao o čemu pričaju. Učio sam šta znači život uz rad na televiziji. I danas, sa 45, učim i tražim nešto novo u toj čarobnoj kutiji”
U Zabranjenom forumu bili ste jedini voditelj. Kako funkcionišete sada u paru?
– Amina Hodžić, moja partnerica u Dnevniku Nove BH, i ja smo “kliknuli” na prvu. Izgradili smo prijateljski odnos u proteklih godinu dana, upoznao sam divnu osobu, damu, borca i velikog profesionalca. Kako funkcionišem u paru? Iskreno, dobio sam puno pozitivnih komentara kao prezenter, gledaocima se dopalo kako je to Nova BH upakovala, a gledaoci su najvažniji. Nas četvero – Amina, Armina, Vlado i ja, imamo dogovor da bar jednom mjesečno izađemo na večeru i družimo se, što vam dovoljno govori kako funkcionišemo.
Možete li prokomentarisati zašto je Zabranjeni forum ugašen?
– Emisija Zabranjeni forum je zahvaljujući dugom trajanju i otvorenom dijalogu o mnogim temama i različitostima razvijala povjerenje kod gledalaca. Forum je obilježio jedan turbulentan društveni period, pomogao je ljudima da ga lakše prebrode. Emisija se u ovom trenutku ne emituje jer smo se tako dogovorili. Shvatio sam to kao početak nove stranice na televiziji, tako da sam i ovu promjenu shvatio kao novi profesionalni izazov u kome trenutno vidim sebe i uživam.
Uređujući Forum godinama, koje ste profesionalno iskustvo akumulirali?
– Forum je definitivno obilježio moju karijeru. I da se prestanem baviti ovim poslom, to je ono po čemu će me ljudi prepoznavati. Generacije su odrasle uz Forum, hiljade gostiju bilo je u studiju, desetine hiljada gledalaca, otvoren dijalog, brojne teme, sve to je ono što ostaje duboko urezano u meni. Radeći emisiju, konstanto sam učio i trudio se da dobijem informaciju više od gledalaca o određenoj temi. Shvatio sam da je dobra priprema pola posla kad se radi o dijaloškoj emisiji. Emisija me izgradila u jednog ozbiljnog profesionalca, gledaoci su mi dali podršku, bez koje je ovaj posao teško raditi. Zahvalan sam što sam sve vrijeme ostao na zemlji, što me televizija nije pokvarila, zahvalan sam starijim kolegama što su mi davali odlične lekcije, imali snage da me saslušaju i odgovore na nemoguća pitanja nekad.
Jeste li ikad našli u neugodnoj situacija u studiju?
– Dešavalo se da se gosti emisije bukvalno ne podnose međusobno do mjere da ne žele biti zajedno u studiju. Takve situacije su mi bile izuzetno mučne jer ni gledatelji to ne smiju vidjeti, ali izlaz postoji, temelj su uvijek razgovor i miran dijalog. U privatnom životu, za mene nema zabranjenih tema; jedan sam od onih koji uz razgovor s drugima teži spoznati nešto novo, otkriti neku novu dimenziju, i to se, vjerovatno, reflektovalo na emisiju.
Kako ste se opuštali poslije neugodnih sagovornika, koji negativan naboj prenesu i na vas?
– U ovim godinama potrebno mi je opuštanje. Za mene je najbolji način odlazak u teretanu, gdje izbacim sav stres i razbistrim mozak. Volim prirodu, šetnju, putovanja i dobru knjigu.
Između svih ličnosti koje su bile vaši gosti, koga nosite u najljepšem sjećanju?
– Ostao mi je u lijepom sjećanju reditelj Benjamin Filipović, koji nije više s nama, nažalost. Bio je odličan sagovornik, veliki znalac i dobar čovjek.
Šta smatrate manom profesije?
– Žao mi je što se kod nas više ne poštuje novinarska profesija. Biti novinar u BiH je izuzetno teško danas. Jednostavno, ja volim svoj posao, cijeli život vezan sam za televiziju i planiram napisati knjigu o svemu što sam prošao.
Vi ste i profesor komparativne književnosti: imate li iskustvo iz učionice?
– Ne, nisam za to imao priliku. Studij književnosti daje dimenziju vašem vokabularu. Danas sam edukator za teme javni nastup, verbalna i neverbalna komunikacija, i tako kao predavač prenosim znanje koje sam stekao radeći ovaj posao. Moj život je televizija, jednostavno je tako i srećan sam zbog toga.
Koje knjige i pisce čitate?
– Upravo je pored mene knjiga Pokoravanje Michela Houellbecqa, a spreman se čitati Okruženi idiotima Thomasa Eriksona.
Vi ste i diplomirani modni novinar. Gdje se ta diploma u vašem životu izgubila?
– Akademija St. Martins je poštovana u modnom svijetu, ali tu se ne radi o klasičnoj diplomi kakve imamo kod nas. Bila je to edukacija iz modnog novinarstva. Volim modu, naučio sam kako modu definišemo, kako modni novinar pristupa dizajnerskoj kolekciji, kako reviji trikotaže, kako nam boje pomažu da budemo raspoloženi, i mnoge finese. Možda nastavim istraživati svijet mode ponovo.
Bili ste voditelj dječijih emisija na ranom početku karijere. Ko vas je ohrabrio i uveo u novinarstvo?
– Kad sam počinjao, vjerovao sam da ja to mogu raditi. Program za djecu radio sam sa urednicom Vesnom Andree Zaimović i srećan sam zbog toga. Ohrabrivali su me svi oko mene i govorili da imam taj faktor X za televiziju, iako sa 17 godina nisam znao o čemu pričaju. Učio sam šta znači život uz rad na televiziji. I danas, sa 45, učim i tražim nešto novo u toj čarobnoj kutiji.
Kakvo je bilo vaše odrastanje, jeste li kao klinac igrali fudbal, potukli se, maštali šta ćete biti kad porastete…?
– Odrastanje uz mog brata Bojana, oca Rajka i pokonu majku Stojanku bilo je ispunjeno lijepim stvarima. Imao sam srećno djetinjstvo, maštao da radim na televiziji, igrao lopte, potukao se nekoliko puta… Dječački dani bili su ispunjeni ljubavlju, to su mi moji roditelji darovali.
Kako porodica gleda na vaš profesionalni uspon, pogotovo vaš otac, o kome danas, sticajem okolnosti, brinete upravo vi?
– Tata i brat su moj veliki oslonac. Moja mama već trinaest godina nije među živima i mogu reći da je teško kad nemaš koga zvati majkom. Uvijek sam uz oca kad se ne osjeća dobro. Nas trojica muškaraca brinemo jedni o drugima. Za mene nema veće radosti nego provesti zajedničke trenutke sa ocem i bratom. Ponosan sam ja na njih, a znam da su i oni na mene.
Imate karijeru, profesionalni rejting, šta još želite dosegnuti u novinarstvu?
– Želim da ostanem čovjek među ljudima.
