Napisala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Centar za djecu i omladinu s posebnim potrebama “Los Rosales” (što u prevodu znači Ružičnjak), osnovan 1997. u Mostaru, opremljen je donacijama Vlade Španije, a otkako postoji, njegovi članovi revnosno ostvaruju brojne ciljeve, među kojima susocijalizacija, rehabilitacija, odgoj, obrazovanje i radno osposobljavanje djece i mladih s poteškoćama u razvoju. Potencira se, također, inkluzija osoba s poteškoćama u razvoju kao jednakopravnih članova društva te tako doprinosi izgradnji društva jednakih mogućnosti. Pod krovom centra rade vrtić, osnovna škola, pet radno-rehabilitacionih radionica i rezidentni smještaj u kojem tokom sedmice borave djeca koja žive u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, u mjestima udaljenim od Mostara i “Ružičnjaka“. Centar zapošljava 43 osobe raznih struka, a to su defektolog, psiholog, pedagog, socijalni radnik, logoped, radni terapeut, odgajatelj, profesori predškolskog odgoja, medicinsko osoblje, tehničko osoblje… “Los Rasales“ obrazuje i odgaja, socijalizira i radno osposobljava 130 djece i mladih od dvije do 50 godina starosti s lakšim, umjerenim i kombinovanim teškoćama u psiho-fizičkom razvoju, s cerebralnom paralizom, autizmom, Downovim sindromom, hiperaktivnošću. Također, uključena su djeca romske populacije i djeca bez roditeljskog staranja. Osim iz Mostara, polaznici “Ružičnjaka” dolaze iz Čapljine, Stoca, Čitluka, Međugorja, Jablanice, Konjica, Prozor-Rame i Ljubuškog. “Naš centar uređen je po mjeri djece i mladih s posebnim potrebama. Među uslugama koje pružamo ističem terapiju senzorne integracije za koju imamo, moram se pohvaliti, tri certificirana senzorna terapeuta. Imamo posebnu, snoezelen sobu za stimulaciju osjeta, sticanje iskustva uz pomoć svjetla, mirisa, zvuka i opipa”, navodi Mirna Mezit, direktorica Centra. Korisnicima se pružaju i druge terapije, pritom, stalno se razmišlja, kako kaže, o unapređenju usluga budući da rad baziraju na cjeloživotnom učenju kroz različite usluge i terapije. Kad je riječ o djeci iz autističnog spektra, “Los Rosales” ima četiri odjeljenja, odnosno 20 korisnika. Neki od njih u centru su još od vrtićkog uzrasta, sve do sada, u svojoj odrasloj dobi. “Pitate za razlog. Sve je veći problem to što nemamo adekvatne ustanove za smještaj odraslih osoba s autizmom, kojima je potrebno stanovanje uz podršku.”
Svemir ljubavi i osjećanja
Konkretan rad s djecom iz autističnog spektra približio nam je Kenan Spahić, magistar specijalne edukacije i rehabilitacije, koji je diplomirao na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli. Objašnjava nam da su defektolozi, edukatori i rehabilitatori profesionalno usmjereni na mentalnu retardaciju, autizam, oštečenje vida, motoričke poremećaje i hronične bolesti. Kad je riječ o djeci iz autističnog spektra, rad svakog defektologa, edukatora rehabilitatora je poseban, jer su i djeca iz autističnog spektra posebna u pravom smislu te riječi, veli Spahić. “Upravo to zahtijeva i posebnost u radu, a ona se ogleda u tome da mi trebamo ući u njihov svijet da bismo mogli postići rezultate. U prvom redu procjenjujemo potrebe djece iz autističnog spektra radi kreiranja individualnog edukacijsko-rehabilitacijskog programa, s naglaskom na komunikaciju, socijalne i adaptivne vještine. Takođe, provodimo funkcionalnu analizu nepoželjnog ponašanja, pravimo programe za njihovo sprječavanje. Naš rad se zasniva na metodama koje su prilagođene djeci, a neke od njih su ABA metoda (bihejvioralna analiza ponašanja), zatim programi koji koriste vizuelnu okolinsku podršku TEACCH, PECS, a to su sistemi komunikacije razmjenom slika i jednostavnih manuelnih simbola. Svako dijete iz spektra autizma treba individualan pristup, što je kod nas u BiH teško izvodljivo, jer sistem ne prepoznaje tu potrebu, stoga se rezultati rada očituju u malim pomacima, ali i takvi pomaci veliki su i za nas i roditelje. Rad s djecom iz autističnog spektra veliki je izazov za svakog edukatora-rehabilitatora, ta su djeca za mene poput svemira, neistražena, mistična, a lijepa, topla, puna ljubavi i osjećanja.“
Napredak kod djece, dodaje Spahić, biva vidljiv, ali ipak varira od djeteta do djeteta, u principu prođu i godine kod neke djece na usvajanju sposobnosti. Potrebno je puno truda, rada, strpljivog ponavljanja vježbi i kreativnosti da bi se zadatak prilagodio djetetu i njegovim sposobnostima. S djecom se radi jedan na jedan, odnosno, jedan učenik i jedan edukator-rehabilitator, radni prostor je prilagođen djetetovim potrebama, a uvijek ga prati i adekvatan didaktički mjaterijal. Naš sagovornik ističe da je za Los Rosales jednako važna i saradnja s roditeljima kao i predanost poslu stručnjaka u centru. On osobno postao je istinski prisan s ovom djecom. “U nekim situacijama više sam im roditelj nego nastavnik. Rekao bih da djeca iz spektra autizma mogu procijeniti ljude, tačno je da imaju problem prepoznavanja emocija, teško prihvataju ljude koji ne pokazuju ljubav prema njima, ali ovu djecu je nemoguće ne voljeti. Radeći s njima i ja sam se promijenio, postao sam osjećajniji, sentimentalniji, shvatio sam da sreću čine male stvari”, kaže Kenan Spahić, otac trogodišnje djevojčice koju podiže u ljubavi sa suprugom.
Paralele s Norveškom
Obrazovni proces u Los Rosalesu sadržajno je osmišljen, usmjeren je na otkrivanje i razvoj dječije kreativnosti, sposobnosti, a ovaj centar je pokazao da okuplja prave talente. “Naš obrazovni proces je puno više od table i krede, s našim korisnicima smo na vannastavnim aktivnostima, na izletu, terapiji. S ostalim školama učestvujemo u različitim aktvnostima, idemo na izlete, ekskurzije, vrata našeg centra otvorena su za ljude s dobrim namjerama. A kad dođe vrijeme raspusta, kod nas su svi tužni, niko ne želi da ide kući”, govori direktorica, koja potpisuje i moto Ružičnjaka: “Svi različiti a jednako vrijedni. Zajedno”. Mirna Mezit diplomu je 2007. stekla na Obrazovno-naučnom fakultetu u Oslu, potom kasnije i zvanje magistrice pedagogije. U Norveškoj je bila od 2004. do 2005. nastavnik-pedagog u odjelu za djecu iz autističnog spektra, te uspoređuje njihov i naš sistem obrazovanja. “Ono što Norvešku čini naprednom zemljom jeste obrazovanje i sistemska rješenja za djecu s poteškoćama u razvoju. Djeca iz autističnog spektra idu u školu, u jednoj takvoj i ja sam radila, koja je isključivo namijenjena njima. I njima je sve prilagođeno. Pravo na obrazovanje ima svako dijete, ali ne po principu da svako dijete mora ići u školu, u Norveškoj se obrazovanje prilagođava mogućnostima i sposobnostima svakog djeteta ponaosob.”
S dragocjenim iskustvom na našem tlu i u našoj zemlji, u kome participiraju i godine njenog prethodnog rada u “Ružičnjaku“, naša sagovornica Mirna Mezit priznaje da uspijeva izbalansirati privatni život i profesionalne obaveze. Uz podršku supruga, naravno, jer ima dva sina, stariji je krenuo u šesti razred, a mlađi je prvačić. Emotivna je, puna je razumijevanja, s puno empatije pristupa roditeljima djece iz autističnog spektra i općenito djece s poteškoćama u razvoju. Grad Mostar je osnivač Centra, dijelom ga i finansira, a dobar dojam kvari činjenica da nije riješen njegov status, što se odražava na korisnike različito, remeti njihovu ravnopravnost kod prava na obrok, na prevoz. Inače, direktni partneri i finansijeri centra su Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK i Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne zaštite HNK. Usto, centar pomažu domaći i strani donatori, zatim ambasade Španije, Turske, Velike Britanije, Švicarske, a lani su dobili donaciju i Diplomatskog zimskog bazara. Takođe, priznanje “Most za budućnost” dodijelila im je lani grupa frankofonih ambasada u BiH. Na kraju, direktorica Mirna Mezit i jedan od vodećih u stručnom timu Kenan Spahić, poručuju kako su spremni da centar razvijaju i šire za dobrobit sve djece i mladih koja su svoj mikrosvijet stvorila pod krovovima “Ružičnjaka”.
Gracija 376, 6.9.2019.
