Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Nekoliko godina imam zadovoljstvo učestvovanja u snimanju emisija religijskog programa BHT1 In medias res koju naizmjenično vode i uređuju moj višedecenijski prijatelj Haris Bilalović i beskrajno draga kolegica Neda Tadić.
Tema nedavnog snimanja bila je usamljenost. Nastojim biti što manje anegdotalna u ozbiljnim televizijskim formatima, iako mi to teško polazi za rukom, pa sam ipak široki auditorij poštedjela bisera iz mojih godina odrastanja i činjenice da sam promijenila srednjih škola koliko je i razreda unutar srednjoškolskog obrazovanja i tri osnovne škole, i da, na temelju tog iskustva, mogu društvo naći prilikom spontanog izlaska na ulicu. Naravno, svjesna sam privilegija koje mi je dala moja ekstrovertnost. Nekoga bi ta dinamika mijenjanja okruženja pretvorila u nedostupnu osobu koja život provodi strahujući od iščekivanja promjena.
Protuteža nedaćama
Društvo, blagoslovljena karakterom i temperamentom, lako pronalazim. Prijatelje stičem pažljivo. I zahvaljujući onima koje sam stekla, često pomislim kako su oni i one protuteža svim nedaćama koje su me u životu stigle.
Upravo sam u pomenutoj emisiji rekla kako sam možda najviše u prošloj godini u svojim kolumnama pisala o prijateljima i prijateljicama. I opet ću.
Zahvaljujući poslu upoznala sam J. I sama sam tada bila premlada, a on znatno mlađi od mene. Bilo mi je jako zanimljivo ono što je napravio i što je bio povod našeg susreta, ali nisam očekivala da ću sresti čudo od mladića. U očima se uvijek sve vidi, iz njegovih je isijavalo znanje, volja i energija.
Nekoliko godina poslije, stvorio je nešto što svojim dometima visoko nadilazi okvire ove nesretne zemlje, u kojoj je, s puno ljubavi prema toj istoj zemlji, projekat pokrenuo. Nema mi ništa gore nego ljudsku posvećenost imenovati projektom, ali koristim taj neutralni termin kako ne bi bilo preočigledno o kome je riječ. Jer sve što radni nije rezultat vlastitog pozerstva i želje za aplauzom. On je na uspjehe naviknut od najranijeg doba. Ozbiljne prihode je počeo ostvarivati dok je još uvijek bio u srednjoj školi i sve ono što je imanentno sujetnim, njemu nije svojstveno.
Koncert majstor
Zbog generacijske razlike nismo dijelili ista mjesta izlazaka niti smo se viđali na dnevnim kafama. Naši susreti bili su isključivo poslovne prirode.
U trenutku kada je sve izgledalo beznadežno u mom životu, jednim potezom, poput koncert majstora, riješio je moj problem, koji mi je tada bio od životne važnosti. I taj problem bi svakome, u svakom životu i u svakoj situaciji, bio od životne važnosti.
Sjećam se kako sam nakon tog susreta i nakon njegovog rješavanja problema u maniru vrhunskog koncert majstora, išla sarajevskim Velikim parkom, misleći da lebdim, i usput drugim prijateljima i prijateljicama slala poruke kako još uvijek sve ima smisla, i kako ništa nije izgubljeno, dok postoje nesebični ljudi.
Bez spektakla
Tada je pomoć ponudio sam. Zbog toga mi je bilo dodatno teško obratiti mu se za pomoć naredni put, samoinicijativno. Za vrstu pomoći koju rijetko zatražim i koja mi predstavlja ogroman teret. Reagovao je onako kako je svojstveno širokim ljudima, onima koji nas ostavljaju u uvjerenju da i sami moramo bolji biti, neovisno o okolnostima u kojima živimo.
Dobri ljudi nikada od vlastite velikodušnosti neće praviti spektakl. U ovom nepravednom svijetu ponekad se dogodi i kosmička pravda, pa im sve dobro ide. Dok sam mu se obraćala za pomoć, izvijestio me je o razvoju njegove poslovne vizije. Neću je više zvati projektom.
Svaki njegov uspjeh doživljavam kao vlastiti, zbog lične kapacitiranosti da prepoznam iskru u oku onih koji su je imali dok su odrastali. Takvi ljudi zaista mogu promijeniti svijet. A žive među nama. Možda su za vašim susjednim stolom dok pijete jutarnju kafu. Zato se dobro osmjehnuti bez povoda, jer ste možda u blizini pokretača promjena, a oni mogu pomisliti da ste upravo njih zagrlili osmijehom. I povjerovati da sve što rade, nije uzalud.
