FAHRUDIN KUČUK Danas bi Aidi bio 38. rođendan

Svi, ili bar većina nas, zna za priču o prvom ubijenom djetetu u Sarajevu pod opsadom: petogodišnjoj Aidi Kučuk, kćerki pisca za djecu i omladinu Fahrudina Kučuka. Bio je 2. maj 1992., tog dana kad je odbranjen grad, granate su padale sa svih strana. Aida je s tetkom Admirom bila u stanu na Grbavici… Taj je dan, koji joj je zauvijek urezan u sjećanje, ispričala u dokumentarnom filmu Lakonoga, autorice Lejle Zvizdić. A danas? Danas je za omiljenog dječijeg pisca još jedan dan nesagledive težine. Danas bi Aidi bio rođendan. I napravio nam je dirljivi zapis nazvavši ga “Mojoj kćerki Aidi (za svu djecu svijeta koja su ubijena)”.

“Danas bi napunila trideset i osam godina: Aida, kćeri moja, trideset i dvije godine ne mogu ti čestitati rođendan, a tako bih volio. Volio bih da te uzmem za ruku i šetamo, da uživam u razgovoru kako to samo mogu tate i kćerke. Ti da se smiješ, da koračaš kroz život sa ljubavlju samo tebi znanoj. Volio bih da ti čestitam rođendan, i jako zagrlim, da osjetim miris koji samo dijete može imati. Možda bi na ovaj rođendan došla sa svojim malenim, kćerima i sinovima, na ponos tvom tati. Da budem djed, tijelu tvoga tijela, da ih nosim na leđima i govorim stihove decembarske. Velike bijele pahulje da nam krase našu šetnju, prekrivenu mekoćom ljubavi koju mogu osjetiti samo kćerke i tate. Tražio bih u tvom liku ogledalo Tvoje mame, u unucima moj hod i dječju maštu.

Trideset i dvije godine zamišljam, budan sanjam, sve tvoje probleme, prve ljubavi i leptire koji te dodiruju po stomaku. Nisam saznao kako je biti budan, dječije bolesti i temperature zajedno da istrpimo

Da se i ja tebi ponekad izjadam, jer samo kćerka može tatu da razumije. Aida, kćeri moja, trideset i dvije godine se pitam, gdje si, da li ti je hladno, plačeš li, da nisi ljuta na svog tatu što te nije zaštitio. Decembar je i tvoj je rođendan, ne popušta me želja da te sanjam, da mi u san dođeš. Sa mekim pahuljama u rukama, rumena lica i željom da se još jednom sankama spustimo niz strminu moje i tvoje ulice. U sjećanju mi je melodija tvog glasa, glasa koji je poput ptičjeg pjeva uveseljavao tvog tatu. Pitanja i odgovori kao zagonetke tvog odrastanja nije dugo trajala. Poruka: Želim svim srcem, da nikad, više nikad, ni jedno dijete ne zaplače, niti ostane bez prava na život. Volite djecu i živite za njih, roditelji nek ne brinu, djeca u snu ozbiljno rastu.”

Kučuk svoje rane liječi pisanjem, jedan je od najpriznatijih dječjih pisaca, a po njegovim tekstovima se rade dječije predstave. I večeras se izvodi jedna od njih. “Na Aidin rođendan, večeras u 18 sati, poklanjamo djeci Sarajeva, u Vogošći, KSC, premijeru muzičke bajke za djecu “Kome treba pozorište?”. Računajte da je život najljepše što nam može da se desi, a ti si ono što jesi, ostani dijete zauvijek jer tako ima nade za nas”.