LJUDI KOJE VOLIM  Martin Scorsese

Napisao: Emir Imamović

Igor Mandić, jedna od najosebujnijih autorskih pojava ovog dijela Evrope, nagrađen je na posljednjem Sajmu knjiga u Puli Kiklopom za najbolju publicističku knjigu u 2006. godini. Mandić je, nakon što je objavljeno ono što se i očekivalo, prvo odbio doći na binu, pa se onda ljutito popeo i rekao da “najobjektivnija književna nagrada u Hrvatskoj” nije nikakva nagrada, nego priznanje i da… Bilo je to pet ljutih minuta u kojima je pola prisutnih skupljalo obrve od huje, a pola uživalo u bezobrazluku. I jedni i drugi su, međutim, znali da Mandić nije nagrađen samo zato što je napisao dobru knjigu, nego i zato što ga se, nakon godina izolacije i desničarskog proganjanja, više, jednostavno, nije moglo zaobići. 

Borba za nagrade

Umjetnost nije sport i svaka je borba za trofeje zapravo pristajanje na to da je sud određene grupe ljudi relevantan samo zato što oni na osnovu različitih interesa – poslovnih, PR-ovskih, pa i ličnih – čine žiri. S druge strane, nagrade obično umjetnicima olakšavaju nekoliko godina stvaranja i života. A što je nagrada uglednija, to su njene posljedice bolje. I tako se krug zatvara: nagrada nije garant da je nagrađeno djelo i najvrjednije, ali garantira da će autor, ako ne umre, napraviti još barem jedno djelo. Pa se umjetnici takmiče, htjeli – ne htjeli.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by The Late Show (@colbertlateshow)

Dakle, Martin je pet puta oblačio smoking i vezao leptir mašnu, da bi otišao aplaudirati drugima. Iz šestog je uspio: dobio je četiri Oscara, među njima i one za najbolji film i režiju.

Priča, međutim, ima rok trajanja. Veliko priznanje je kao diploma dobrog fakulteta: ako se dobije do tridesetih, super, a ako ne, može poslužiti da se zadovolji forma ili za pranje savjesti. Živi dokaz ove tvrdnje jeste jedan od najvažnijih američkih reditelja, umjetnik koji je 30 godina čekao da mu tamošnja Akademija potvrdi raskošno znanje, tvorac kultnih filmova, Martin Scorsese. 

Kušnja gledanja vlastitog poraza

U vrijeme kada je za Oscara bila nominirana Ničija zemlja Danisa Tanovića i kada se noć dodjele čekala sa strašću kakva se neće dugo ponoviti, bosanski reditelj Srđan Vuletić je rekao, parafraziram, da je za film važnije to što ga svaka nova generacija filmofila smatra bitnim nego hoće li ili neće negdje biti proglašen pobjednikom. Vuletić je naveo primjer Scorseseovog Taksiste, kojem je Oscare pokupio Sylvester Stallone sa Rockyjem!

Nakon te, 1977. godine, Scorsese je još četiri puta morao proći kroz kušnju gledanja vlastitog poraza. Prije nego se kamere upale i krene prenos, svi nominirani znaju kako su prošli. Ono što skaču, vrište i plaču je, naime, gluma! Dakle, Martin je pet puta oblačio smoking i vezao leptir mašnu, da bi otišao aplaudirati drugima. Iz šestog je uspio: dobio je četiri Oscara, među njima i one za najbolji film i režiju. Desilo se to, kao što je sjajno primijetio pisac Muharem Bazdulj, u vrijeme kada je Scorsese potrebniji Oscaru nego Oscar njemu. 

Čuvar umjetnosti

Scorsese je jedan od posljednjih čuvara umjetnosti u Hollywoodu i primjer da se ipak isplati baviti pričama u kojima opstanak civilizacije ne ovisi o spremnosti agenta CIA-e da za devedeset minuta zavede 18 brineta, slupa tri pontiaca i ubije dvije mjesne zajednice neprijatelja. Što se, inače, može gledati ako režira Tony Scott il’ ako neki hongkonški čudak hoće zaraditi za vilu i bazen u Americi. Uostalom, Pokojni, film koji je Scorseseu donio Oscara, i i nastao je po predlošku Paklenih poslova, akcijskog hita proizvedenog u Hong Kongu…

Zasluženo priznanje

Ponovimo još jednom, ako već nije jasno: nije nimalo sporno to što je Scorsese dobio Oscara, ali jeste to što ga je dobio tek sada, a zaslužio ga je davno. Život i karijeru Martina Scorsesea odredila su njegova pluća i stege vjerskih normi. Rođen je 17. novembra 1942., a kako zbog astme nije mogao učestvovati u većini dječijih igara, od rane mladosti obilazi kinodvorane i gleda sve što se daje. No, film nije bio njegov prvi izbor: Scorsese je želio u Božiju službu, među svećenike! Umjetnički nagon za istraživanjem New Yorka, njegova nadzemlja i podzemlja, presudio je da sin smjernih i bogobojaznih roditelja ipak diplomira režiju 1964., a pet godina poslije režira prvijenac Ko kuca na moja vrata, sa tada mladim Harveyem Keitelom. Početkom sedamdesetih radi kao profesor režije i uči, pored ostalih, Olivera Stonea, te trpi odmazdu zbog antiratnog dokumentarca Scene s ulice, nastalog u vrijeme protesta protiv američke intervencije u Kambodži. 

1973. snima Ulice zla, kinohit, favorita kritike u kojem prvi put sarađuje sa glumcem čije će role obilježiti najznačajnija Scorseseova djela – Robertom De Nirom

Taksista, Razjareni bik

Ipak, 1973. snima Ulice zla, kinohit, favorita kritike u kojem prvi put sarađuje sa glumcem čije će role obilježiti najznačajnija Scorseseova djela – Robertom De Nirom. De Niro, uostalom, igra noseću ulogu u Taksisti, obaveznom gradivu za svakoga ko film ne smatra samo zabavom. Taksist Scorseseu donosi Zlatnu palmu u Cannesu, poštovanje van Amerike i prvu nominaciju za Oscara. De Niro i Scorsese briljiraju i 1980. biografskom pričom o bokseru Jakeu La Motti. Razjareni bik dobija osam nominacija za Oscara, ali one za najbolji film i režiju kupi Robert Redford. Nakon 1986. se činilo da Scorsese spada među one reditelje koji od glumaca izvlače najbolje, ali sami nikada neće doživjeti da ih se proglasi najboljim: Oscara za najbolju mušku ulogu u njegovom filmu Boja novca dobija Paul Newman, dok Martin Scorsese džaba oblači frak. 

Posljednjih 20 godina Scorsese kao da se igra. Radi jedan film za potvrdu kultnog statusa, pa jedan za sebe i bez brige zbog reakcija. Posljednjim Kristovim iskušenjem je, recimo, skupio hvalospjeve i zaradio nominaciju za Oscara, pa je sa Dobrim momcima i Casinom oživljavao žanr gangsterske drame, da bi sa Dobom nevinosti izrazio uvijek primjetnu fascinaciju New Yorkom, gradom čiji je nastanak raskošno vizualizirao u Bandama New Yorka. Ima toga još, jer od početka devedesetih on radi film svake dvije ili tri godine u prosjeku, stvarajući, istina ne sa jednakim uspjehom, od Leonarda DiCaprija ono što je napravio od De Nira. 

Klasik i antologija

I tako je 2007. Martin Scorsese dobio Oscara za najbolju režiju, a Pokojni još i za najbolji film, najbolji adaptirani scenarij i montažu. Akademija više nije imala izlaza. Potvrđeno je ono što se svakako znalo: Martin Scorsese je klasik čiji filmovi spadaju u antologiju svjetske kinematografije. Nažalost, dok je jedna nepravda ispravljana, druga je počinjena: Oscar je zaobišao genijalnog Meksikanca Alejandra Gonzaleza Inarritua i njegov sjajni Babel. Al’ dobro, ako je Scorsese čekao tri decenije, može i Inarritu još koju godinu. Samo da se ne otegne.