Napisao: Elvedin Nezirović
Snimio: Irfan Redžović
Prošlo je više od sedamdeset godina otkako se Emir Balić (89) prvi put vinuo sa Staroga mosta. Već skoro sedam dugih decenija, njegova lasta lebdi nad Neretvom, istrajava u vremenu i svjedoči o ljepoti čovjekove težnje za visinama. Priča o Emiru Baliću zapravo je priča o čovjeku čiji se život, poput kamenčića, već osamdeset i devet godina kotrlja uzanim mostarskim sokacima i mahalama, o čovjeku koji je skakačkim umijećem zadivio cijeli svijet, ali prije svega, priča je to o čovjeku koji je bio i ostao istinski zaljubljenik u svoj grad, most, rijeku i raju…
Priča je to i o jednom davnom i drukčijem Mostaru koji se iz ljudskog sjećanja polako seli na prašnjave police muzejskih arhiva, ali o Mostaru koji je, po Emirovim riječima, bio mnogo ljepši od ovog današnjeg: “Živjelo se, nekako, drukčije – svi za jednog, jedan za sve. Bilo je mnogo više poštenja i drugarstva. Čak je i Neretva bila čistija i toplija, pretpostavljam, zbog toga što nije bilo hidrocentrala. Nekada su, recimo, na Neretvi od njenog ulaska pa sve do izlaska iz Mostara, bile plaže. Danas više ni pijesak nije ostao… Ipak, meni Mostar znači i previše da ga ne bih volio bez obzira što je takav kakav je.”
“Imao sam šesnaest godina i, vjerujte, tu sam odluku dugo preispitivao. Kada bih se ispeo na most riješen da skočim, raja bi s obale zviždala i govorila mi da se vratim, da se manem ćorava posla. Razuvjeren, krenuo bih natrag, ali ni s mosta ne bih uspio sići a već bi mi s obale viknuli ‘hajde, skoči, gdje si pošao’. Tako vam je to u Mostaru – uvijek liskaluk”
Let u legendu
Iako je bilo davno, Emir se još sjeća prvog skoka. Kaže da je dugo razbijao tremu, peo se na most i vraćao s njega, ali je na kraju, ipak, zažmirio i skočio: “Imao sam šesnaest godina i, vjerujte, tu sam odluku dugo preispitivao. Kada bih se ispeo na most riješen da skočim, raja bi s obale zviždala i govorila mi da se vratim, da se manem ćorava posla. Razuvjeren, krenuo bih natrag, ali ni s mosta ne bih uspio sići a već bi mi s obale viknuli ‘hajde, skoči, gdje si pošao’. Tako vam je to u Mostaru – uvijek liskaluk.”
Prvi skok sa Starog mosta Emir je izveo na noge, a lastu je počeo skakati nekoliko godina kasnije, na nagovor mentora Adila Loce Đukića: “Jedne prilike, nakon skoka, Loca me savjetovao da probam lastu, govoreći mi da imam sve fizičke predispozicije za takav skok. Tako sam, zapravo, krenuo s treninzima na pećinama. Dvije-tri godine skakao sam s manjih pa onda većih pećina, učio se, pekao zanat, da bih u tom nizu skočio i s Titovog mosta, poslije čega je slijedio Stari most kao kruna.” Trinaest je puta Emir bio pobjednik u visinskim skokovima na glavu sa Staroga mosta, ali, kako kaže, čar i užitak prve laste nijedan drugi skok nije mogao izbrisati. “To je bio neopisiv osjećaj. Trenutak u kojem se ostvaruje moj san… Bez sumnje, taj prvi skok na glavu ujedno je i moj najdraži koji sam ikada izveo.”
Emirova lasta
Ubrzo su Emirove laste postale sinonim za Mostar. Ljudi iz svih krajeva svijeta dolazili su da aplaudiraju njegovoj skakačkoj vještini. Gradom i mostom, dolazile su i prolazile mnoge slavne i poznate ličnosti, poput glumaca Jean-Claudea Brialya, Hardyja Krügera ili Jeana Maraisa, u čijim je filmovima Emir bivao i kaskader. No, jedna osoba nikada nije uživo vidjela njegov skok: “Majka Safija me nikada nije gledala kako skačem. Istina, gledala je na televiziji, no uživo to nikada nije mogla. Da sam, kojim slučajem, tražio njeno dopuštenje da skočim, to se, sasvim sigurno, nikada ne bi dogodilo.”
Posljednji put Emir je s Mosta skočio 1996. godine. O tome zašto s ovog novog nikada nije skočio, kaže: “Ja pripadam vremenu i ljudima koji su zauvijek otišli s onim pravim Starim mostom. S ovog novog neka skaču mlađi, oni koji onaj most samo pamte.”
Knjiga sjećanja
Godine 2008. objavio je knjigu koja nosi naziv Sjećanja. Emir kaže da ju je pisao punih deset godina, te da ga je na takav zadatak uputio njegov prijatelj Predrag Matvejević. “Sjećanja u knjizi obuhvataju period od 1941. godine, od moje prve fotografije na kojoj se, sa sestrom Mirzijom, nalazim pod Starim mostom… Otprilike od tada sam se počeo družiti s Neretvom, dakle, negdje od svoje šeste godine. Moje bitisanje je bilo puno burnih događaja, i lijepih i ružnih rekao bih, o kojima govorim u knjizi.”
Inače, knjiga Sjećanja sadrži preko 600 fotografija, a uz knjigu, Emir je kupcima odlučio pokloniti i DVD koji je, ustvari, retrospektiva svih igranih i dokumentarnih filmova u kojima se pojavljuje ili kao kaskader ili kao realan lik. “Taj DVD mi je uradila firma Red Bul, a za njega sam dobio saglasnost i bh. filmskih kuća. Budući da sam film dobio besplatno, kao poklon, tako ga i darujem onima koji odluče kupiti knjigu.”
Nervoza uoči promocije
Emir kaže kako se, usprkos svemu, uspješno snašao u ulozi pisca, te nam otkriva kako je bio nervozan uoči same promocije: “Deset noći prije promocije nisam spavao, toliku sam tremu imao. Pitao sam se kako će to sve prihvatiti moji Mostarci. Hvala Bogu, sve je ispalo dobro. Vrpca je presječena, sada idemo dalje, slijedi Sarajevo, potom Tuzla, Ljubljana, pa Zagreb, gdje bi u Klubu novinara knjigu trebali promovisati Predrag Matvejević i Željko Malnar, a očekujem da knjigu promoviram u Beču i Americi.” Radeći na knjizi, Emir je sarađivao i s Abdulahom Sidranom, Svjetlanom Broz, Gojkom Berićem i mnogim drugima. Kaže da to nije knjiga samo o njemu i njegovom životu: “Prije svega, to je pokušaj da se ovjekovječi i dokumentuje jedno vrijeme i ljudi u njemu, oni kojima je bilo zajedničko to što su voljeli isti grad, most i rijeku… Zuko Džumhur, Ico Voljevica, Meho Sefić samo su neka od poznatih imena iz tadašnjeg javnog života koja se spominju u knjizi i o kojima pišem.”
U knjizi, Emir mnogo prostora posvećuje i svojim korijenima. Potiče od stare mostarske loze Balića. Njegov otac je bio trgovac, čovjek koji se, kako i sam kaže, družio i s intelektualcima i s hamalima. “Za sebe uvijek kažem da potičem iz trgovačke, patrijarhalne antifašističke familije. Otac mi je u Mostaru imao dućan, a na početku Drugog svjetskog rata opredijelio se kao antifašista. Svojedobno je s grupom Mostaraca potpisao deklaraciju o slobodi štampe, s Aleksom Šantićem, biskupom Buconjićem i ostalim znamenitim Mostarcima tog doba. Iako se s njima i družio, znao je često sjesti i razgovoriti se sa svojim nosačem, hamalom Husom Kolobrzom, kojeg je jako volio i cijenio kao čovjeka.”
Porodična priča
Događaji s početka četrdesetih godina prošloga vijeka neizbrisivo su se utisnuli u Emirovo pamćenje. Vrlo rano je izgubio dva brata, a otac mu je umro kada je imao dvanaest godina. “Kada sam počeo zarađivati hljeb sebi i majci, imao sam šesnaest godina. Bila su to teška vremena. Moja mati je odgajala djecu od četiri majke. Očeva braća su umirala, a pošto prije nije bilo domova za nezbrinutu djecu, moja majka ih je odgajala. Ja sam, poslije, u Beogradu završio školu i stekao zvanje visokokvalifikovanog kinooperatera. Kina su mi oduvijek bila draga, kao i snimanje filmova. Pored toga što sam radio kao kinooperater, bio sam i član Udruženja kaskadera Jugoslavije. Dublirao sam u mnogim filmovima kao što su Bitka na Neretvi, Sutjeska…”
Legenda o Emini
O svojoj supruzi Dženani kaže: “Jednom sam rekao da sam sretan čovjek jer imam najbolju suprugu na svijetu. Moja žena je s mojom majkom živjela 42 godine i poštivala je kao svoju, a sa mnom je u braku od svoje osamnaeste godine. To je, danas, velika stvar. Usto, u najtežim životnim trenucima uvijek mi je bila podrška, razlog zbog kojeg živim. Podarila mi je jednu predivnu kćer, moju Snježanu, i zbog toga sam joj zahvalan. Snježana danas živi u Norveškoj sa suprugom Narcisom i djecom Asjom i Miranom.”
Dženana i Emir upoznali su se na jednoj plaži na Neretvi. Emir se s nostalgijom prisjeća tih dana: “Dženana pripada lozi Ibrahimbegovića iz Banje Luke. Sreli smo se na Neretvi, pošto je Dženanina majka rodom Mostarka, pa je često dolazila u Mostar, kod rodbine. Tu, na plaži smo dogovorili sastanak i tako je krenulo… Uskoro je ona otišla u Banju Luku, a ja sam došao za njom, u nekom starom odijelu i cipelama koje su me strašno zbijale. Sjećam se, tada je još vozio ćiro. Otišao sam i zaprosio je. Pristala je i uskoro smo oboje krenuli za Mostar.”
STARI I NOVI MOST: “Ja pripadam vremenu i ljudima koji su zauvijek otišli s onim pravim Starim mostom. S ovog novog neka skaču mlađi, oni koji onaj most samo pamte”
Ni u najozbiljnijoj priči Emir ne može bez liskaluka, pa nam uz osmijeh prepričava anegdotu s tog putovanja: “Sjedimo tako u vozu, ona plače, žao joj što odlazi, a ja čerupam kokoš koju joj je majka ispekla i spremila za put. Kaže ona meni, kako ti sada može pasti na pamet da jedeš, a ja joj odgovorim: zašto mi ne bi padalo na pamet, vodim kući djevojku koju volim, sretan sam, pa mi se otvorio apetit…”
“Sjedimo tako u vozu, ona plače, žao joj što odlazi, a ja čerupam kokoš koju joj je majka ispekla i spremila za put. Kaže ona meni, kako ti sada može pasti na pamet da jedeš, a ja joj odgovorim: zašto mi ne bi padalo na pamet, vodim kući djevojku koju volim, sretan sam, pa mi se otvorio apetit…”
Priču o Emiru Baliću bilo bi nemoguće ispričati a da ne spomenemo i Eminu, ženu čiju je ljepotu opjevao čuveni mostarski pjesnik Aleksa Šantić. Emir pripada grupi sretnika koji su poznavali ovu ženu izuzetne ljepote. Iako se Emine sjeća kao starije žene, njena ljepota ni njega nije ostavila ravnodušnim. “Emina je prije svega bila prijateljica moje majke, koja je prijateljevala i s Emininom kćerkom. Poznavao sam je lično i to kao ženu u poznim godinama. Bila je lijepa na jedan poseban, produhovljen način. Iz nje su isijavali neka blagost i unutarnja ljepota. Poznavao sam i njenog muža, Avdagu Koludera, trgovca. U vrijeme kad je Šantić pisao pjesmu o Emini, ona je bila tek djevojčica. Pošto su blizu stanovali, Aleksa je često prolazio pored njene kuće i, pretpostavljam, da se tako javio motiv za glasovitu pjesmu.”