Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Velija Hasanbegović
Nihad Kreševljaković imao je i ima mnogo uloga u životu i karijeri: aktuelni je direktor Međunarodnog festivala MESS, jedan od najzaslužnijih za program Modul Memorije, kao jednu od aktivnosti MESS-a, koautor je dokumentarca Sjećaš li se Sarajeva?, osnivač udruženja Videoarhiv, koji je u godinama posvećenog truda skupio obiman materijal o Sarajevu tokom opsade. Nihad ne voli da ga se zove aktivistom, ali mi ćemo sami napraviti slobodnu procjenu pa reći kako u vremenima kad su glasovi iz umjetničkih sfera itekako bitni, naš sugovornik je među najglasnijim, i to nama znači upravo aktivizam i empatiju. MESS nam stiže u oktobru, od 4. do 13., a to je bio najdirektniji, ali ne i jedini povod ovog razgovora.
Kao i svaki put, MESS i ove godine, najavom plakata i činjenicom da ga otvara palestinska predstava, progovara o teškim temama današnjice. Je li to obaveza svih nas?
– Znam da je Festival MESS kroz historiju to smatrao vlastitom obavezom. Nekako mi se čini da živimo u trenutku globalne polarizacije, pa čak i kod nas, gdje je jasno da se kao ljudska zajednica ne identificiramo na isti način. Meni je fascinantno da postoje ljudi koji to ne smatraju obavezom, uključujući i mnoge koji su se upravo u proteklim decenijama, i kao pojedinci i kao institucije, afirmirali kroz taj neki aktivistički imidž. Ove godine to nije kao u slučaju ukrajinske predstave s kojom smo otvorili prošlogodišnji Festival, gdje se to možda nije sviđalo nekim rusofilima iz našeg susjedstva. Ovdje se radi o nekoj neobičnoj šutnji za koju zaista ne razumijem odakle potiče. Sebe ne smatram aktivistom, a pogotovo ne osobom koja zauzima isključive stavove, ali u ovom slučaju gdje zapravo govorimo o tome da li smo obavezni reagirati na brutalno ubijanje 15.000 djece, ne znam kako je moguće to ne smatrati obavezom. U genocidu kojem svjedočimo, više od 70 posto ubijenih su žene i djeca!?
Kako onda objasniti djelomice indiferentan odnos glasova koji bi trebali biti dignuti u konkretnom slučaju – Palestine i ubijanja djece i žena?
– Više nisam ni siguran da li govorimo o temi današnjice ili o temi koja nas prati od samog nastanka kao ljudi, a to je ono pitanje zla u samim nama. S našim iskustvom iz perioda agresije mi znamo da je Adorno pretjerao kada je rekao da je barbarski pisati poeziju nakon Auschwitza, ali to ne znači da ne razumijemo trenutak u kome je moguće izgovoriti takvu rečenicu. To je trenutak u kome osvještavate prisustvo barbarskog na svijetu u kome živite, a, po meni, barbarstvo ovog vremena manifestira se više i jasnije kroz tu zaglušujuću šutnju nego kroz sam čin brutalnosti egzekutora.
Festival otvara koprodukcijska predstava Metro Gaza, kakvu pozadinsku priču ima njen dolazak u Sarajevo?
– U biti, sama priča o dolasku predstave je divna. Njen reditelj je čovjek koji je u Sarajevo dolazio u periodu opsade i ovdje režirao predstavu. U Sarajevo dolazi s predstavom Metro Gaza koja je suradnja švicarskih teatarskih kompanija sa The Freedom Theatre iz Palestine. Predstava se ne bavi trenutnim stanjem i nastala je prije ove posljednje agresije na Gazu. Predstava se temelji na umjetničkoj instalaciji Mohameda Abusala iz 2011. koja prikazuje podzemnu mrežu koja povezuje različite dijelove Pojasa Gaze i Zapadne obale. Hervé Loichemol pozvao je Palestince iz tih područja da pišu priče – istinite ili izmišljene, koje se dešavaju na stanicama imaginarnog metroa i taj materijal je bio tačka iz koje počinje ova predstavu a koju su napisali Herve i Khwale Ibraheem, mlada palestinska autorica. Predstava je premijerno izvedena 8. decembra 2022. u Freedom teatru u izbjegličkom kampu Jenin. Taj dio ekipe Freedom teatra nalazi se van Jenina, gdje su njihove kolege koje žive tamo trenutno izloženi destrukciji, teroru i genocidu, baš kao i oni u Gazi.
I plakat ovogodišnjeg MESS-a je posebna priča. Šta i koga trebamo probuditi fotografijom koja simbolički prikazuje Palestinu? Kako umjetnošću izazvati reakciju?
– Agencija Fabrika, s kojom surađujemo od obnove Festivala, uvijek je jasno detektirala današnjicu. Prijedlog za poster došao je od njih. Kreativni direktor Fabrike Bojan Hadžihalilović mi je još prije nego smo i počeli razgovarati o ovogodišnjem posteru pokazao neke prijedloge. S jedne strane činilo se logičnim, a sa druge bilo mi je toliko drago da Fabrika, za razliku od mnogih, nije izgubila tu svoju posvećenost onome što je najljepše u čovjeku – empatiji. Teško mi je to objasniti. I to što otvaramo Festival predstavom koja je koprodukcija s Palestinom je također nešto što bi se moglo nazvati uobičajenim za MESS. Ipak, čini mi se da ima i nešto drugačije u ovom trenutku. Povremeno mi se učini kao da radimo nešto ilegalno i kao da nas je neko sve preko noći nasilu ugurao u neki Orwellov roman.
Koliko znam, najviše puta u ovo postratno doba je vizuelna rješenja za MESS uglavnom radio upravo Bojan Hadžihalilović, odnosno agencija Fabrika. Postoji li neka posebna energija između Fabrike i MESS-a?
– Poster za prvi poslijeratni MESS radili su Tanja i Stjepan Roš, a od 1998. do danas Festival MESS neprekidno radi sa Fabrikom. Agenciji Fabrika smo prije šest godina dodijelili i nagradu Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra baš zbog toga što su njihovi posteri svih tih godina bili neizostavni dio naše priče koja je uvijek slavila različitosti. Njihovi posteri u našoj kancelariji izgledaju kao neko vizualno putovanje kroz vrijeme i prostor u kome živimo.
Šta nas očekuje u filmu 60 godina MESS-a, kakva vrsta narativa? Veliki je to period za obuhvatiti.
– To je jedna kratka priča o tih 60 godina, što je možda bio i veći izazov, u tridesetak minuta izdvojiti neke ključne trenutke onoga što je MESS učinilo MESS-om. Napravljena je u nekom retro televizijskom duhu i meni se čini jako zanimljivom, a i informativnom, te kao takvu smo je predstavili u okviru press-konferencije kojom smo najavili Festival. Drago mi je da je autorica filma naša uposlenica Hana Bajrović Čardaković, a koja je dosad uradila nekoliko izuzetno važnih projekata poput izložbe i knjige Teatar pod opsadom ili knjige Antiratni teatar u Sarajevu, koja je sigurno najznačajnija knjiga na ovu temu napisana kod nas.
Šta nam donose sadržaji, u kakvim teatarskim poslasticama ćemo moći uživati?
– Prije svega, pored glavnog programa, i ove godine nastavljamo sa programom Mali MESS za djecu, koji nam je izuzetno važan. Nastavljamo i sa programom Dramadžiluk, koji smo prošle godine započeli, a koji vodi Almir Imširević. Realiziramo i jedan izvrstan teatarsko-inkluzivni program “All inclusive” u suradnji sa Goethe Institutom. U sklopu njega ćemo vidjeti neke izuzetne predstave kao što je i predstava Najbolje dijete na svijetu Aline Šerban, koja nam dolazi iz Rumunije, a koja je prva predstva jedne rediteljice romskog porijekla koja je uvrštena u stalni repertoar Narodnog pozorišta u Bukureštu. Davide Stohr u Nevidljivoj igri bavi se nezakonitim vraćanjima migranata koja se dešavaju u pograničnim regijama Evrope. Gledat ćemo I UP and DOWN u režiji Ermina Brave a koju je radio sa Udruženjem Život sa Down sindromom i Sarajevskim ratnim teatrom.
I to je naravno samo početak…
– U glavnom programu, pored Metro Gaza Hervea Loichemola, na Festival dolaze i poznata imena poput ukrajinskog reditelja Andrija Žoldaka s predstavom Edvard II u koprodukciji Sjeverne Makedonije i Bugarske; Allesandro Serra, koji je s Macbetu 2018. osvojio našu publiku, dolazi iz Italije s predstavom TraGùDiA: Pjesma o Edipu. S predstavom Full Moon dolazi nam Josef Nadj, koji nas je već navikao da mu scenska djela najavljujemo kao njegove posljednje predstave. Iz Albanije nam stiže Posjeta, čiji je reditelj veoma zanimljivi Davide Lodice. Iz Libana dolazi Omar Rajeh sa plesnim performansom Ples nije za nas. Kao slovenačko-srbijanska koprodukcija dolazi ekološka predstava Budućnost koju je radio Žiga Divjak, a premijerno će publika imati priliku gledati predstavu Lajle Kaikčije po tekstu Lane Bastašić Uhvati zeca. Gledat ćemo i predstave Tamare Kučinović, izvrsnog Nermina Hamzagića, Paola Magellija… Iz Hrvatske nam dolazi predstava Selme Spahić Kroćenje goropadnice. Čini mi se važnim reći kada spominjemo Selmu Spahić da govorimo o jednoj od najznačajnijih evropskih umjetnica i rediteljica danas i vjerovatno jednoj od najomiljenijih rediteljica naše publike.
Gdje se sve igraju, odnosno na koje teatarske scene se postavljaju predstave?
– Predstave će se igrati na scenama svih sarajevskih pozorišta što znači na sve četiri. I to nisu samo scene na kojima se igraju predstave; ta četiri teatra su naši saradnici u realizaciji Festivala, bez kojih ono čime se mi bavimo ne bi bilo moguće.
“Agenciji Fabrika smo prije šest godina dodijelili i nagradu Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra baš zbog toga što su njihovi posteri svih tih godina bili neizostavni dio naše priče koja je uvijek slavila različitosti”
I Modul memorije ušao je u skoro trodecenijsko djelovanje. Kakvu sve kulturu sjećanja imamo u proteklih 28 godina?
– Mislim da je Modul Meorije kroz djelovanje i programe koji su realizirani u okviru njega izuzetno vrijedna arhiva o nama samim, kao i o svijetu u kome živimo. Prije svega, Modul Memorije je jedan od prvih oblika da se na taj način neko institucionalno bavi kulturom sjećanja. Drugo, istraživanje efekata radikalnih situacija na umjetnost i njihova prezentacija kroz umjetnost je oblik koji pruža prostor da svake godine imamo priliku da kroz izuzetna umjetnička djela upoznajemo svijet u kome živimo.
Koju vrstu poruke umjetnost u teškim, u globalno teškim vremenima, treba imati?
– Iz onoga što sam naučio kroz bavljenje umjetnošću nastalom u periodu opsade, pa i svim drugim stvarima kojima sam se bavio, napokon sam došao do tog odgovora. Uvijek me je zbunjivalo kako je moguće da neki užasno loši ljudi mogu praviti dobre predstave, filmove, napisati izvrsne knjige. To mi je bilo nejasno upravo zbog toga što smatram da je umjetnost sinteza estetskog i etičkog. Onda sam shvatio jednostavnu stvar da vrhunski reditelj ili pisac ne mora nužno biti i umjetnik/umjetnica. Estetsko je često stvar nekog urođenog talenta, etičko je ono što se gradi kroz cijeli život.
Postoje li glasovi u svijetu koji se čuju, slušaju, a progovaraju kroz umjetnost u ovom trenutku?
– Živimo u vremenu gdje postoji izuzetno veliki broj vrhunskih filmadžija, pozorišnih reditelja, glumica glumaca… U odnosu na ovaj prethodni odgovor, mene trenutno zanima ta njihova etička strana i to kako se postavljaju u odnosu na genocid kojem trenutno svjedočimo. Jednostavno, genocid nije stvar za koju možemo reći da nas kao umjetnike i umjetnice ne zanima. Meni lično, kada govorimo u umjetničkoj sceni općenito, i ovdje i u svijetu, bavljenje bilo čim drugim danas se čini, ne samo ignoriranjem genocida, već praktičnim odvlačenjem pažnje sa tog zla. Time, bar po meni, to postaje saučesništvo u tome. Ne postoji opravdanje za to. Bilo da se to čini iz neznanja, bilo da je iz nekog sebičnog ličnog interesa. Ko normalan, bilo gdje, želi biti saučesnikom genocida?
Koliko je glas Sarajeva i njegovih umjetnika važan u trenutku dok se dešava genocid u Gazi?
– Uvijek sam mislio ne da je važan, nego da ćemo zbog našeg iskustva uvijek biti prvi koji dižu svoj glas protiv nepravde. Ovako, realno, ne mogu baš reći da se nešto čujemo izuzimajući pojedince i grupe poput npr. “Feminističkog-antimilitarističkog kolektiva” koji svakog utorka u 20 sati kod Vječne vatre organizira čitanje imena ubijene djece u Gazi. Kada su me zvali s jedne televizije da učestvujem u razgovoru na tu temu, zamolili su me da im predložim neke umjetnike i umjetnice koji su radili u periodu naše opsade. Skoro svi ljudi koje sam predložio bili su nečim zauzeti Odazvala se Minka Muftić. Drugi put o tome je govorila Lana Bastašić iz Berlina. Realno, čini mi se da se taj glas baš i ne čuje. A da je važan – jeste, jer nam o tome govori i naše vlastito iskustvo.
Znam da ste i lično veliki zagovornik aktivističkog djelovanja, a u slučaju Gaze vrlo ste glasni. Jeste li dosad imali nekih problema, limita koje ste osjetili, kad je riječ o poslu, recimo?
– Ne bih rekao da sam zagovornik aktivističkog, ali jesam zagovornik zdravorazumskog djelovanja. U jednoj situaciji, ne u našoj zemlji, imao sam izuzetno neprijatno iskustvo gdje mi je direktno rečeno da ne smijem spominjati Palestinu u svom predavanju jer će organizatori zbog toga biti sankcionirani. Moram reći da se trenutno čovjek u Bosni osjeća slobodnijim nego u bilo kom drugom dijelu Evrope kada je ova tema u pitanju. Ne mogu reći da mi je ikad išta direktno rečeno, izuzimajući poruke nekih agresivnih cio-psihopata koje su mi slali na društvenim mrežama. S druge strane, ne mislim da sam paranoičan kada primijetim da postoji i neka distanca koja se osjeti u pojedinim situacijama kada se govori o ovoj temi.
I naravno da moram pitati ko je uz Nihada, kao prvog među jednakima, u MESS-u ove godine vrijedno radio da nam donese dah svjetskih teatarskih scena u Sarajevo?
– Festival MESS je zapravo istinska armija ljudi, pogotovo kada počne njegova realizacija. Najzaslužniji za ono što taj festival jeste rad je mojih kolegica iz kancelarije Festivala bez kojih ništa ne bi bilo moguće. Radi se o izuzetnim ženama: Lejli, Mirsadi, Hani, Belmi, Sanji, Dajani, Iri, Aidi, Naidi. Bez tih žena ne bi bilo Festivala MESS.
I od koga je MESS dobio podršku u ovoj godini?
– Kao javna ustanova Kanton Sarajevo odnosno Ministartvo kulture i sporta je zaslužno za funkcioniranje Festivala. Postoji i čitav niz institucija i organizacija koje podržavaju i pomažu naš rad, na čemu smo im zahvalni jer rade dobru stvar za kulturu naše zemlje. I premda ne bih da budem negativan, ali spomenut ću kontinuirano umanjenje budžeta od strane Federalnog ministarstva kulture unatoč razgovorima koje smo imali, pa i obećanjima s njihove strane da će se njihov odnos prema Festivalu MESS promijeniti. Jasno je da je politika koja se sprovodi u tom ministarstvu orijentirana prema etničkom kriteriju i na principima zagoravanja etničke podjele ove zemlje, uključujući i etničku podjelu kulture. Po meni, to je nazadan i vrlo problematičan koncept, ali koji očito još uvijek ima jaku političku podršku u našoj zemlji. Stoga, nadamo se da će se to jednog dana promijeniti, a ovi koji danas sprovode tu politiku, nisam siguran da će imati razloga biti ponosni na svoj rad.
