Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Edin Tuzlak
To koliko je smijeha odjekivalo tog dana, samo sedmicu prije 11. jula, kad smo se u Potočarima našli sa dvoje mladih Srebreničana, Ahmom Mehmedovićem i Dženanom Salihović, moglo je slučajnom prolazniku djelovati kao skrnavljenje tišine svetog mjesta, ali sam sigurna da nam duše onih što ovdje počivaju to nisu zamjerile, da im je, nekako, bilo drago što čuju zvonke glasove i da ih raduje život ispunjen tim glasovima. Kiša je dobovala po krovu natkrivenog dijela Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari dok smo slušali Ahmine i Dženanine riječi.
Plavokosi i plavooki mladić, govorljiv i uvijek spreman na šalu, i, na prvu, stidljiva i samozatajna djevojka duge, guste smeđe kose i tužnih očiju koje kad se smije obasjava neka unutrašnja svjetlost. Dženani je 25 godina, Ahmo će isto toliko napuniti u oktobru, baš koliko ima ljeta i od strašnog jula 1995. i tame koja je obavila Srebrenicu tog mjeseca, najtežeg u godini svakom preživjelom Srebreničanu i Srebreničanki.
Bez uspomena
Dženana je imala mjesec dana u julu 1995. Ahmo je bio u stomaku svoje majke, koja se porodila 1. oktobra iste godine. Nakon genocida. Oni se ne sjećaju, ali nose sjećanja svojih najbližih, njihove patnje. Nemaju uspomene, ali osjećaju gorku bol jer nema onih koje nisu nikad stigli ni vidjeti, ni čuti, ni zavoljeti, a koje znaju s nekoliko spašenih fotografija. Pamte priče onih koji su preživjeli i jako ih boli to što nemaju svoje uspomene na Srebrenicu. Drage i lijepe, koje svako dijete mora imati.
“Rat mi je promijenio život. I to kao jednomjesečnoj bebi, kad nisam bila ni svjesna svog postojanja. Rat mi je oduzeo pravo na porodicu, pravo na djetinjstvo. Nisam imala priliku da imam oca, djeda, daidžu, nenu, amidže, amidžiće, tetiće, strinu… Oduzeli su mi 12 članova uže porodice, i nikad mi neće biti jasno s kojim pravom”, govori Dženana.
Njezin se otac zvao Dževad; imao je 38 godina kad je ubijen. On i Dženanina majka Ramiza su se zadnji put vidjeli kod pošte u Srebrenici, tamo gdje je bio UNPROFOR. “Dao joj je tad vrećicu petit keksa, negdje ga je uspio pronaći. I rekao: Evo da imaš ovaj keks, bar da im ‘vodiš’ dušu dok ne pređete na slobodnu teritoriju. I čuvajte malu, ja odoh preko šume.”
Nikad se više nisu vidjeli.
Bez hrane i vode
Sa četiri kćerke, noseći “malu”, Dženanu, u naručju, Ramiza kreće prema Potočarima, do UN baze. Tamo odvajaju žene i djecu, i uvode ih u fabriku. Tu su provele dva ili tri dana. Tamne Dženanine oči postaju još tamnije dok nastavlja priču… “Ne zna više ni sama tačno koliko. Pričala nam je da smo zadnje izašle iz Potočara, poslije nas niko nije ostao, osim ranjenika i bolničara, a jedan od bolničara je bio i naš rođak – koji je ubijen. Nije bilo ni hrane ni vode. Imale smo samo taj keks. Dok smo bile u fabrici, došla je informacija da je stigla cisterna i mama je otišla da nam donese vode. Kad je izašla, srpski vojnici nisu joj dali da se vrati. Molila ih je, govorila da su joj ostala djeca, a jedan je rekao: Neka stoje, ako ne budemo pohvatali po šumi ove koji su otišli, vi ćete svakako biti pobijeni.”
“Put od izbjeglice, preko povratnika, i danas do osobe koja govori o genocidu je težak. Mnogo puta sam htio odustati, ali znao sam, ako odustanem, to će samo biti u korist negatorima genocida”
Kroz gužvu koja se stvorila u tom momentu, Ramiza je uspjela da se vrati kćerkama u fabriku. Više nije ni izlazila dok ih nisu smjestili u autobuse. Usput su promicali strašni prizori… Ramiza pamti ostavljene torbe, razbacane po cesti od Bratunca do Konjević Polja. Na putu do Vlasenice gledala je užasne scene: obješene ljude, ubijene i žive muškarce koje su u kamionima odvozili prema Bratuncu…
Bez hrane
“Pao je mrak kad su stigli u Luke. Jedna žena, kako mi je mama pričala, nije htjela izaći iz autobusa. Plakala je i govorila da neće da ide, da joj je ostalo njeno zlato, dijete.”
Pješke su stigli u Ravne, i tu se prvi put nakon tri dana napili vode. Hrane nisu imali. Nastavili su pječačiti prema Živnicama. Dženana je bila sva u plikovima: dok ju je mama u naručju nosila iz Srebrenice prema Potočarima, beba je od sunca izgorjela, a plikovi izbili po obrazima i nožicama. Kako je Ramiza sa djevojčicama od 15, 14 i 11 godina te s bebom od mjesec dana uspjela sve prebroditi, ni sama ne zna.
Život izbjeglice
Prvih godina života i odrastanja u izbjeglištvu sa majkom i sestrama Dževadom, Nihadom i Nevzetom, Dženana se ne sjeća. U prvo vrijeme su stanovale u jednoj školi u Živinicama, a potom sele u mjesto Šeriće, u okolini Živinica. Tačnije, sele u jednu sobu. “Nas pet u jednoj sobi, koja nam služi i za spavanje, i sestrama za učenje, mami za pravljenje ručka ako bi imala šta napraviti. Kupatilo smo dijelile s drugom porodicom, koja je takođe bila prognana iz svog doma.”
Od tog perioda, kad je imala četiri-pet godina, datiraju Dženanina prva sjećanja. Priča nam kako je njena mama vrijeme provodila po bolnicama sa sestrom koja je imala problema sa stopalima, ali se prisjeća i drugih, tad njoj kao maloj nejasnih detalja. “Kao dijete nisam mogla shvatiti zašto moja sestra kad dođe iz škole, iz prve smjene, cipele, jaknu i ruksak odmah da drugoj sestri – koja ide u drugu smjenu, i to radi bez pogovora.”
“Rat mi je promijenio život. I to kao jednomjesečnoj bebi, kad nisam bila ni svjesna svog postojanja. Rat mi je oduzeo pravo na porodicu, pravo na djetinjstvo”
Život poslije genocida
Majka i kćerke nakon Šerića sele u Kladanj, gdje Dženana završava prvi razred osnovne škole, a 2003. godine vraćaju se u Srebrenicu. Tamo je završila osnovnu i srednju školu, a potom sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Sestre su se udale i rodile djecu. Dženana s mamom, domaćicom, živi u Srebrenici, odnosno u selu Sase, gdje je porodica Salihović stanovala prije rata. Otac je radio u rudniku, po kojem je to mjesto bilo i poznato, a starije kćerke išle u školu. Bilo je to selo koje je nekad imalo dom zdravlja, kino, restoran, školu. “Sad je to pust kraj, u kojem većinom žive stariji ljudi”, kaže Dženana.
Govori nam koliko joj je bilo teško zbog etikete koju su ona, sestre i majka dobile u prvim poratnim godinama: izbjeglice. “Mrzila sam pitanja odakle si? i čija si? Prvo, jer tim mjestima gdje sam živjela nisam pripadala, pa bih morala da objašnjavam odakle ja tu, da bi me onda ljudi ‘žalili’, a nisam željela da me bilo ko žali. Drugo, sva bi djeca govorila imena očeva, a ja bih rekla ime majke; kad bi me pitali za oca, rekla bih da ga nemam. I opet taj teški osjećaj žaljenja, moje izbjegavanje pogleda u sagovornika jer nisam željela da gledam u taj njihov izraz lica.”
Očev brijač
Ahmo je genocid preživio u majčinom stomaku, a svijet ugledao u Modracu, kod Lukavca, gdje je porodica Mehmedović izbjegla nakon 11. jula. Od njegovih su preživjeli majka, braća i sestra, i to prisilnom deportacijom iz Potočara prema Tuzli. Otac Salih je put slobode našao preko šume i došao na slobodnu teritoriju.
Majka mu je pričala o tome šta se dešavalo u julu 1995. u Potočarima, gdje su ona i suprug krenuli sa djecom. “Imali su jednu vreću hrane i odjeće. Otac je nosio mog brata Murata, a mama vodila sestru Mejru i brata Salima. Rastali su se u Bukoviku, otac ih je poljubio i majci dao svoj brijač. Mislio je, ako bude ubijen da nam ostane uspomena na njega…” Ahmo zastaje, hvata dah, pa nastavlja: “Otišao je preko šume i nikad mi poslije nije ispričao svoj put. Nosi traumu i ne može o tome razgovarati.”
Najteža noć
Mirsada je s troje djece i četvrtim na putu nastavila prema Potočarima. Nije mogla ući u UN bazu pa je ostala ispred. Svom najmlađem sinu je pričala da joj je noć 11. jula bila najteža u životu. “Čula je mnogo vriske, plača, pucnjave, odvođene su djevojke, muškarci… Tad je moj brat Murat, koji je imao godinu dana, plakao od gladi. U momentu kada su naišli četnici prestao je plakati i pukom srećom ih nisu primijetili. Da jesu, uzeli bi ga ili ubili, ili bi majci naudili. Tako su radili drugim ženama.”
Ujutro su autobusima krenuli iz Srebrenice; Ahmina majka je nosila Murata, a dvije tetke Salima i Mejru. Autobusi krcati ženama i djecom stalno su zaustavljani na putu prema Kladnju. Žene su verbalno zlostavljali, psovali, tražili nakit, provjeravali ima li odraslih muškaraca… Sva trauma koju je tada 35-godišnja Mirsada proživjela, ostavila je posljedice i na dijete u njenoj utrobi. “Kad sam se rodio, sat-dva nisam pokazivao znakove života. Sve što je majka proživjela je uticalo na mene.” Od uže familije, Ahmo je ostao bez djeda po očevoj strani te amidžića Almedina, koji je imao 17 godina. “Po djedu sam dobio ime, i bio sam vezan za moju nenu Fatu, koja mi je puno pričala o njemu.”
Rano odrastanje
Nesvjestan tragedije kojom je započeo njegov život, Ahmo je odrastao uz braću Salima (30) i Murata (26) i sestru Mejru (28). “Kao izbjeglice stalno selimo od mjesta do mjesta. Konačno, malo duži period smo proveli u Sižju kod Lukavca. Jedva sam čekao da krenem u školu i tu sam završio prvi razred.”
Prvi put u Srebrenicu, odnosno mjesto u kojem su prije rata živjeli njegovi roditelji – selo Bostahovine, mjesna zajednica Sućeska, stigao je kao petogodišnjak, 2000. godine. “Bio sam s ocem i amidžom, i kad sam ugledao selo, tad kao dijete sam se baš razočarao. Vidio sam porušene kuće i šatore i mnogo u korov zaraslih imanja.” Tri godine kasnije, Mehmedovići se vraćaju u svoje Bostahovine. Novi početak, gradnja kuće, polazak u novu školu, a roditelji se trude da djeci osiguraju što bolje djetinjstvo.
Uzgoj stoke
U Srebrenici je Ahmo završio osnovnu i srednju školu. A onda počeo da uzgaja stoku. “Kad smo se vratili u naše selo, većina komšija imala je ovce ili krave. Jako sam želio da i ja imam, jer su svi moji drugovi poslije škole išli čuvati ih, a ja bih išao kući. I skupim tako određenu sumu novca i kupim ovcu, a komšinica mi pokloni još jednu. Danas imamo oko 60 ovaca. Brinuo sam o njima sve dok nisam otišao na fakultet. Hoću da kažem da smo mi kao djeca mnogo ranije odrasli i počeli da razmišljamo o svim tim životno važnim stvarima.”
Očevo rodno selo, Bostahovine, zavolio je najviše na svijetu. Tamo je najsretniji, pa danas kad ima vremena čuva stoku i pomaže roditeljima oko poljoprivrednih radova.
“Imali su jednu vreću hrane i odjeće. Otac je nosio mog brata Murata, a mama vodila sestru Mejru i brata Salima. Rastali su se u Bukoviku, otac ih je poljubio i majci dao svoj brijač. Mislio je, ako bude ubijen da nam ostane uspomena na njega”
Studij historije
Ahmo je četiri godine proveo u Tuzli, gdje je studirao historiju na Filozofskom fakultetu. Zašto baš historija? “Puno sam razmišljao o Srebrenici, o djedu, o genocidu. Želio sam dati svoj doprinos i shvatio sam da je to najbolje kroz nauku, a historiju stvarno volim. Put od izbjeglice, preko povratnika, i danas do osobe koja govori o genocidu je težak. Mnogo puta sam htio odustati, ali znao sam, ako odustanem, to će samo biti u korist negatorima genocida. Nakon završenog prvog ciklusa studija imam želju da nastavim baviti se naukom i kroz nju dam doprinos sjećanju na genocid u Srebrenici, da budem čuvar istine, da istražujem, dokazujem, dokumentujem.”
Njegov posao u Memorijalnom centru, gdje, kao i Dženana, radi kao pripravnik na stručnom osposobljavanju, predstavlja nastavak misije započete na fakultetu. I, on to ne smatra poslom, već privilegijom.
Živjeti danas u Srebrenici
Ahmo i Dženana poznaju se od 2004. godine. I od tada se bore, kako kažu, za sebe, za Srebrenicu, za sveopšte dobro… “Nama ovdje ne treba suživot, već život! Suživot znači da živimo jedini pored drugih, a život da živimo zajedno.”
Realno, ali opet vedro, gledaju na svoj život u Srebrenici. Ahmo kaže: “Ako živite danas u Srebrenici znači da ste ili veliki optimista, ili lokalpatriota, ili starija osoba. Iskreno, ja svoj život ne vidim nigdje van Srebrenice jer smatram da sam uložio u sebe i svoje znanje te da mogu dati zajednici bar nešto od toga. Srebrenica danas izgleda kao grad duhova, svaki dan sve manje mladih je tu. Ma, sve je manje ljudi, bez obzira na godine.”
Govore nam ono što danas, u najvećoj mjeri, predstavlja sliku cijele BiH. Mladi kad odu da studiraju u veće gradove, većinom tamo i ostaju, samo rijetki se vraćaju. Jednostavno, ne vide perspektivu. “Ja pokušavam da se motivišem, tražim razloge za ostanak i trudim se. Želim da ovaj grad bude onakav kakav je bio kroz historiju, da se iskoriste prirodni potencijali, ojača ekonomija, turizam da se iskoristi u maksimalnom kapacitetu”, govori Ahmo.
Prepolovljeni grad
Dženana dodaje: “Srebrenica je grad o kojem svi pričaju i o kojem svi ‘brinu’ dok ona propada pred našim očima. To je grad koji je prepolovljen. I evo, 25 godina se opravlja i nikako da se oporavi. Grad koji je iza 15 sati pust, grad u kojem sve što se otvori, odmah se i zatvori. Gdje nema elementarnih stvari, poput pekare.”
Na svakom koraku, na svakom licu, u svakoj ulici se i danas vide posljedice genocida i agresije.
I 25 godina poslije, Srebrenica se suočava sa raznim izazovima: ekonomskim, političkim, društvenim. “Mladi su najviše pogođeni. Sela u Srebrenici su pusta, mlade je podijelila politika, osjećaju se nesigurno u BiH, što je i razumljivo, s obzirom na to u kakvim su uslovima odrasli – ovdje gdje se ratni zločinci nazivaju herojima. Svake sedmice nam osvane po jedan mural posvećen ratnom zločincu, studentske domove nazivamo po njima… Kakve mi to generacije odgajamo? Jesu li išta naučili iz prošlosti? Da bismo gradili budućnost i u BiH i u Srebrenici, prije svega se moramo suočiti sa prošlošću. Samo kritički odnos prema tom teškom periodu može doprinijeti međusobnom uvažavanju i poštivanju, a to je prvenstveno u rukama mladih, jer oni svojom željom za promjenama mogu doprinijeti izgradnji mira i budućnosti u Srebrenici”, odlučna je Dženana.
“Želimo da čuvamo sjećanja na žrtve genocida”, kaže Ahmo. “Želimo biti u Srebrenici, želimo da Srebrenica bude grad budućnosti, pomirenja, turizma i prirodnog potencijala. Želimo da budemo u ovom gradu, da ovdje gradimo porodice. Ne želimo da idemo odavde.”
