Napisala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom i privatni album
Tuzlanka sa zagrebačkom adresom, Dunja Tadić vlasnica je firme i autorica popularnog planera Ženski rokovnik, koji je stekao veliku naklonost žena. Njena firma, koja već petnaest godina djeluje uprkos ekonomskim izazovima našeg kriznog vremena, lansira i dalje nove vrste privlačnih planera na koje je Dunja veoma ponosna. Ipak, Ženski rokovnik, koji je lansirala 2009. godine, osvojio je ženska srca diljem Hrvatske i ni danas nema konkurenciju koja bi zasjenila njegovu popularnost. Potpuno je razumijemo što voli istaći da je Ženski rokovnik produkt njenih ličnih potreba, a veseli je i to što je postao pomoć ženama i stvarna potreba koju im ona strastveno ispunjava – evo, već punih deset godina.
Privatno, Dunja Tadić je majka: ima sina Igora, koji je od rođenja osoba iz spektra autizma. Priču s njom smo radili netom nakon što je njezin sin proslavio 21. rođendan sa majkom i društvom. Za ovu priliku prisjetila se prvih dana kad je dobila sina Igora, a puno je razloga i zašto ih pamti.
“Samo nekoliko dana po rođenju, Igor je dobio konvulzije. Bili su to mali, gotovo neprimjetni trzaji ručicama; događali su se rijetko i doktori mi baš nisu vjerovali kad sam na to ukazivala. Moja mama i Igorov tata rade u zdravstvu, ali liječnici su nam govorili da previše gledamo u bebu zato što nam je prvo dijete.”
Početne godine Igorovog života protekle su uglavnom u bolnicama: ljekari su ih upućivali u Ljubljanu, Beograd i Zagreb. Upravo tu, u Zagrebu, Igoru je tek u sedmoj godini dijagnosticiran poremećaj iz spektra autizma. Kad se danas prisjeti svega, Igorova mama žali što je, sticajem objektivnih okolnosti, kasno shvatila važnost rane intervencije, koja je posebno bitna kod djece iz spektra autističnih poremećaja. “Žao mi je što smo izgubili vrijeme pokušavajući doći do bilo kakave dijagnoze, tako je i rana intervencija u Igorovom slučaju izostala. To vrijeme se ne može nadoknaditi, i to je jedna od prvih stvari koju kažem svim mladim roditeljima koji se danas nađu u sličnoj situaciji.”
Igor je samostalan, ali uz podršku
Dunjin sin je neverbalan, apstraktno mišljenje nije najbolje razvijeno, ali jeste razumijevanje. Ima puno stereotipija, recimo, opsjednut je jednom te istom igračkom od druge godine i još uvijek se igra s njom. Hiperaktivan je, a vožnja automobilom i šetnje su mu najomiljenija aktivnost. Iako je neverbalan, jako dobro zna pokazati ono što želi, ima svoj način da ukućane nasmijava, da im iskazuje ljubav.
“Fascinira me koliko toga je u stanju izreći i pokazati pogledom, pokretom ili poljupcem, a svakako zna dati do znanja i kad mu se nešto ne sviđa. Ponekad me iznenadi nekim emotivnim postupkom, recimo, priđe mi i poljubi me bez povoda, ili ako osjeti da sam napeta, nervozna. Kada to uradi, svi moji problemi su kao rukom odneseni”, opisuje Dunja svog sina i otkriva kako se i sama mijenjala pod uticajem specifičnih životnih okolnosti.
“Igor je u jednom periodu proizvodio neki zvuk, za mene jako iritantan. Studentica defektologije koja ga je tada čuvala objasnila mi je da djeca iz autističnog spektra proizvode zvukove kad imaju neku jaku emociju ili senzaciju u tijelu, a ne znaju kako da to ispolje. Tog momenta me taj zvuk prestao živcirati. Nikada mi više nije zasmetao. Eto, koliko je potrebno samo da ih razumijemo. Meni je otkriće bilo sve to što sam kod sina uspjela razumjeti, i to me uvijek veseli i smatram velikim uspjehom kad shvatim neku njegovu reakciju ili ponašanje.”
Zahvaljujući fizijatrici Maji, Igor je uspio, uz svakodnevnu terapiju, prohodati i razviti grubu motoriku. Danas je samostalan, ali uz izvjesnu podršku, jer mu je za neke radnje potrebna pomoć: može obuti cipele, ali treba pomoć da zaveže pertle; sam jede, ali jelo se mora staviti ispred njega. Takođe, potrebna mu je pomoć pri obavljanju higijene. Nema razvijen osjećaj za opasnost, pa je uvijek potrebna povećana mjera opreza i sigurnosti. Urađen je i test intolerancije na hranu, veli Dunja, tako da je Igorova ishrana u skladu sa rezultatima: ne jede slatkiše i ne pije ništa gazirano.
“Prestala sam žaliti samu sebe”
Dunja se u početku teško nosila sa problemom koji je zatekao porodicu, prije svega njenog sina. Sporo je prihvatila činjenicu da se dijagnoza autizam odnosi na cijeli život i da lijek definitivno ne postoji. Ponekad se pitala zašto se sve to dogodilo baš njenoj porodici i Igoru. Ponekad je osjećala da njen optimizam gubi snagu. “Bilo je potrebno puno rada na sebi, razgovora sa psihijatrima i terapeutima, razgovora sa prijateljima i roditeljima koji su bili u sličnim situacijama. I, jednog dana kockice se jednostavno poslože. Neću zaboraviti davno popodne u tuzlanskom stanu kada sam slušajući Igora kako plače i odbija flašicu shvatila ono što mi je promijenilo pogled na novonastalu situaciju i na moj život općenito. Shvatila sam – autizam se dogodio nama, mi ćemo učiniti sve što možemo da Igor ima što kvalitetniji i bolji život. Nećemo sažaljevati ni sami sebe niti njega; dogodilo se i idemo vidjeti šta se može najbolje napraviti. Kad prestanete žaliti sami sebe, tako vas i ljudi prihvate, prihvate i vaše dijete jer ste ga prvenstveno vi prihvatili.”
Od malih nogu pa sve do danas, Igor je svakodnevno u Centru za autizam, od osam sati ujutro do četiri poslijepodne. Takođe, roditelji djece iz spektra autizma uključeni su u razna udruženja, pa je i Dunja Tadić član Udruge za autizam Zagreb. Usto, roditelji imaju podršku države, koja je veoma bitna i važna za sve. Recimo, Igor ima invalidninu koja iznosi oko 200 eura, ima dječiji doplatak od 100 eura i pomoć Grada Zagreba od tridesetak eura. Roditelj ima pravo i na plaćeno puno radno vrijeme uz rad od četiri sata.
Tokom narednog perioda Igor je uključen u program stanovanja u jednoj od tri životne zajednice koje vodi Udruga za autizam Zagreb. Životna zajednica je dosad najprihvatljiviji oblik vaninstitucionalnog stanovanja za odrasle osobe iz autističnog spektra. Kvalitet života u zajednicama je na visokom nivou, po svemu je veoma blizak atmosferi porodičnog doma. Za Igora je važno da se počne pripremati za život bez roditeljske pomoći, jer i roditelji polako stare, smatra Dunja i poručuje: “Nije lako živjeti sa autizmom, ima teških dana, ali moj sin je i mene i sve nas oko sebe učinio boljim ljudima. Uz njega sam postala senzibilnija, spremnija da prihvatim različitosti.”
Gracija 362, 22.2.2019.
