Nedavno objavljeno

ISMETA DERVOZ: Biti dama štiti vas od stvari u svijetu u kojem živite

Neprikosnovena dama bh. estrade Ismeta Dervoz za Graciju je svojevremeno govorila o tome šta znači imati zvjezdani status, o svojim ritualima, te zašto se voli voziti sama u automobilu

Razgovarala: Vedrana Božinović
Snimio: Jasmin Fazlagić

Kaže kako je bila ozbiljno dijete, koje je željelo pjevati. Djevojčica koja je svirala klavir, lijepo pjevala i išla na balet sa četrnaest i po godina, dospjela je na estradu. I postala jedno od imena bh. pop muzike koje je obilježilo dvije decenije – od šezdesetih do osamdesetih. Ismetu Dervoz i danas vežu za Ambasadore i pjesmu Zemljo moja, koja je proglašena nezvaničnom himnom bivše države, te za bh. Eurosong, na čijem je čelu bila nekoliko godina. 

Žena koja brižljivo čuva privatnost, koja rado nestane iz javnih tokova kako bi sakupila energiju za poslove koji je čekaju, koja zna kako je pjevati pred prepunim stadionima, našla se prije deceniju i po u središtu pažnje zbog šoua u kojem su se tražile nove pjevačke zvijezde. Kao članica žirija šoua Operacija Trijumf, svake sedmice je prije 15-ak godina savjetovala mlade ljude koji imaju jednaku želju s kojom je na stari radio u sarajevskoj ulici Danijela Ozme došla i ona – pjevati.

Da li zaista mislite da je moguće postati zvijezda kraticom?
– Danas se lako postaje zvijezda, ali se isto tako pleše samo jedno ljeto. To je ono što je za moju generaciju, u našim karijerama, bilo ono čega smo se najviše bojali: da kratko trajemo. Operacija Trijumf je, na moju žalost, poprimila oblik koji sam se nadala da neće – skrenula je u sferu reality programa, što smatram i teškim i pogrešnim. Ljudi ih gledaju kao nekoga ko je nervozan, stalno plače, svađa se, tako da im se lako može desiti da nakon izlaska shvate da je o njima stvorena slika s kojom se ne mogu nositi.
Koja je razlika između njihovih početaka i onoga što su bili počeci Vaše karijere?
– Ogromna. Meni je čudno kada danas neko kaže “želim da budem zvijezda”. Ja sam željela pjevati. To da li sam ikada bila zvijezda, nešto je o čemu ni danas ne razmišljam. Ta generacija kojoj pripadam, koja je željela samo pjevati, imala je sreću da ih dočekaju Esad Arnautalić, Ranko Rihtman, Milan Stupar, Nikša Dabović… Oni su nas prihvatili kao djecu i za nas stvarali neke naše svjetove.
Kako se opstaje?
– Morate biti psihofizički vrlo snažna osoba. Izlazeći na scenu, izlazite na kontinuiranu ocjenu i procjenu ljudima koji će nemilosrdno, od gladijatorskih dana do danas, dignuti palac gore ili dolje, od čega zavisi čime ćete se baviti u nekom narednom periodu u životu, možda čak i lična sreća, doživljaj vlastitog kvaliteta. Morate biti vrlo snažni i jaki i naći uporište. Najčešće u onom dijelu života u kojem nema šljokica, visokih peta i šminke.
Kako gledate na to da su pjevači danas proizvod producenata, stilista, agenata…?
– Postajete proizvod ako pristanete na to. I mene su nagovarali da nosim dekoltirane haljine i da operišem nos, da budem malo glamuroznija, ali je, u suštini, jednostavno na to ne pristati. Sasvim je nešto drugo ako se u tome dobro osjećate. A neki se osjećaju jako dobro. To je njihov maksimalni domet, očigledno su uvjerljivi u tome i uspjeli su u to uvjeriti i sve druge koji žele biti kao i oni, što me nekada ražalosti.
Zašto ste prestali pjevati nakon 26 godina karijere?
– Mislila sam kako unutar svega toga ne mogu više kvalitativno napraviti i dati nešto drugačije. Znam i dan kada sam odlučila da ću prestati pjevati: osmog marta 1988. godine u Tuzli. Bio je ogroman koncert u Mejdanu povodom Dana žena, na kojem su nastupale dvadest i dvije pjevačice; samo smo gospođa Kesovija i ja pjevale, ostale su bile playback. To je bio početak playbacka, silikonskih ljepotica, šatora, lepih brena… Odjedanput sam bila zbunjena. Nisam željela odustati od lijepog života koji sam živjela kao pjevač – veliki orkestri, turneje, koncerti, mnogo ploča… Rekla sam sebi da ću napraviti pauzu da vidim hoću li sebe uspjeti staviti u neki drugi oblik, pjevati u klubovima, snimiti neku ploču u pet godina koja se meni sviđa, ako to bude neko želio izdati… A onda je počeo rat i prestalo se razmišljati o karijerama. Naši su životi počeli teći drugim tokovima.

OD GLADIJATORA DO NAŠIH DANA “Izlazeći na scenu, izlazite na kontinuiranu ocjenu i procjenu ljudima koji će nemilosrdno, od gladijatorskih dana do danas, dignuti palac gore ili dolje. Od toga zavisi čime ćete se baviti u nekom narednom periodu, možda čak i lična sreća, doživljaj vlastitog kvaliteta. Morate biti vrlo snažni i jaki i naći uporište”

Sada Vas je televizija opet vratila pred oči javnosti. Koliko Vi gledate televiziju?
– Malo i vrlo selektivno. Volim talijanske programe jer imaju ono što većina ljudi očekuje od televizije: fina šarena laža, dobro upakovana, s malo kiča i puno glamura. Volim francuske govorne programe, dokumentarne programe kanala Arte… Kod nas su televizije postale “svega za hiljadu”, a to na mene djeluje depresivno. Ako to što se emitira imam iza prvog ćoška, onda ne želim to i u čarobnoj kutiji.

“Petogodišnji unuk moje sestre najljepše mi je društvo za kino”

Niste od onih žena koje imaju problem otići same na kafu, pozorište, kino?
– Ne. Imam problem biti sama s nekim. To je jedini problem koji me u životu mogao mučiti i koji me mučio. Sama sa sobom nikada nisam sama.
Koji su Vaši rituali?
– Nemam ih. Svaki moj dan izgleda onako kako mora da izgleda. Ako imam vremena za jutarnju kafu u kući, onda je pijem, ako ne, pijem je negdje drugdje. Kada bih imala rituale, morali bi biti vezani za neka određena mjesta. Strašno volim more i čini mi se da bih čitav život voljela raditi isto: ustati ujutro, otvoriti vrata od nekog balkona i pogledati bonacu, a onda dovući stolicu, knjigu i šolju čaja. To bi bio dobar ritual.
Koje knjige bi bile dio tog rituala?
– Otkrila sam nekoliko knjiga kojima se vraćam, posebno me raduje što se radi o domaćim autorima. Svim svojim prijateljima u svijetu i Evropi odnijela sam Sahiba Nenada Veličkovića i knjige Nure Bazdulj-Hubijar. Zna mi se desiti i to da “zaglavim” s jednim autorom. Tako sam nedavno pročitala Lovca na zmajeve pa i Hiljadu zlatnih sunaca Haleda Hoseinija, po čemu spadam u tipične konzumente. Moj apsolutno omiljeni pisac je Hesse. U mladosti ga nisam dovoljno razumijevala, ali sam, na sreću, to shvatila pa mu se kasnije vratila. Kad su knjige u pitanju, neselektivna sam i gutam sve, pa tek kada pročitam knjigu odlučim da li to ostavlja traga ili ne.

“Meni je čudno kada danas neko kaže ‘želim da budem zvijezda’. Ja sam željela pjevati. To da li sam ikada bila zvijezda, nešto je o čemu ni danas ne razmišljam”

Volite li da vozite ili da Vas voze?
– Da vozim. Pošto imam lošu naviku da kada sam u autu na dugim relacijama pjevam ono što svira na radiju, onda je bolje da sam sama. Hvatam terce – gornje, donje, pa ako nije sa mnom muzičar koji to može da podnese, onda bolje da sam sama.
Da li ste od onih koji bi mogli živjeti u hotelima?
– Ne. Volim dobar hotel i on je nekada nužan, ali uživam u svom prostoru i on mi je nezamjenjiv.
Šta prostor mora imati kako bi bio Vaš?
– Prije svega, spavaću sobu s krevetom čija se posteljina ne mora sklanjati, pa kad god vam padne na pamet i poželite da nestanete na pola sata, samo dignete jorgan. I dobru kuhinju. Volim kuhati i dobro jesti.
Jeste li sakupljač?
– Jesam. Imam vitrinicu strašnih kičerica koje su, kada ih pogledate na jednom mjestu, nešto za šta bi me svako zamolio da odmah sklonim. Ali svaka ima toliku emotivnu vrijednost da ih se ne mogu odreći. I uživam u tome.
Slažete li se s tim da, kako godine odmiču, čovjek ima sve manje prijatelja?
– Da. Postanemo selektivni. Kriteriji se izoštravaju, ponestaje nam snage za puno stvari, smanjuje nam se prag tolerancije. Ne možete uvijek biti u tolerantnoj fazi i imati razumijevanja za sve. Počinjete birati samo one ljude za koje znate da nećete imati previše situacija da provjeravate da li jesmo ili nismo prijatelji, koji nemaju potrebu da kontinuirano stavljaju prijateljstvo na kušnju. A takvi se broje na prste jedne ruke.

“Nisam domaćica zbog trpeze ili kuhinje, nego zato što volim ljude u svojoj kući”

Da li radije idete u goste ili priređujete sjedeljke?
– Domaćica sam i to najtipičnija na svijetu. To moji prijatelji znaju. I drago mi je da su se na to navikli pa sada ni ne pokušavaju da mi uskrate moja zadovoljstva, nego uvijek dolaze na moj poziv. Nisam domaćica zbog trpeze ili kuhinje, nego zato što volim ljude u svojoj kući.
Spadate u red rijetkih dama na javnoj sceni. Da li biti dama danas više nije in?
– Biti dama, kako kažete, nešto je što vas štiti od stvari koje se dešavaju u svijetu u kojem živite, ali vas na neki način može distancirati i odvojiti od nečega što biste možda mogli doživjeti. A da li je ili nije in i da li sam ja in ili ne – to za mene nikada nije bilo nešto primarno. Nikada nisam nosila haljine zato jer su moderne. Recimo, ne bih obukla ljubičasto da mi date milion, a to je danas nešto što svi rade i što je in. Biti in je tako teška situacija, postaje obaveza. Ne mogu ni da zamislim da moram razmišljati i brinuti o tome da li sam kontinuirano nešto što svi od mene očekuju. Meni je lakše da sam ja – ja.


Pravim se da ne primjećujem loš dan i on prođe

Po čemu Vas ljudi prepoznaju?
– Uglavnom kao nekoga ko je pjevao Zemljo moja. To se nekako generacijski prenosi, i meni to ne smeta. Čini mi se da je to, u principu, i želja svih onih koji se bave ovim poslom kojim sam se ja bavila, da to dožive: da kada prestanete da se bavite nečim, ostane neka Zemljo moja.
Šta radite u danima kada Vam “ništa ne stoji”?
– Napravim šiške: one uvijek stoje gdje jesu. Pravim se da ne primjećujem loš dan i on prođe.
Koje su Vaše boje?
– Crno, bež, smeđe, golubije sivo… Ali imam ispade koji se zovu narandžasto, zeleno, crveno, i to znači nešto u mom životu: ili da me one moraju spasiti od nekih mojih perioda u kojima se ne osjećam jako dobro, ili da se osjećam jako dobro pa to želim i pokazati.
Postoji li nešto što apsolutno morate imati?
– Ne postoji ništa bez čega se ne može. Mi smo to svi tako dobro vidjeli.
Čime se tješite kad stvari krenu krivo?
– Crnom čokoladom. Bila sam dijete koje nije voljelo čokoladu, ali sad moram imati jednu čokoladu samo za tješenje.
Jeste li selektivni kada je u pitanju muzika?
– Ne. Za mene je muzika sve što se čuje oko mene. A ako biram ono što slušam, onda to zavisi od raspoloženja, godišnjeg doba, od toga da li sam sama… Jedino što kontinuirano svira u mom životu je radio.

Gracija 97, 26.12.2008.

Latest Posts

Raport

spot_img