Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Razgovor sa Antonom Ledererom, istinsko je zadovoljstvo za svakog novinara i novinarku posvećenu kulturi i umjetnosti u našoj zemlji. Radost zbog prepoznavanja temeljnih vrijednosti koju naša zemlja baštini a vide je ljudi „sa strane“ dodatni je razlog za ovu vrstu zadovoljstva.
Sa ovim izuzetnim kustosom koji će u Sarajevu predstaviti zajednički rad sa svojom
suprugom i kokustosicom Margarethe Makovec razgovarali smo povodom Imagine izložbe
„EX-SITU. Umjetničke pozicije o ugroženom biodiverzitetu i koegzistenciji vrsta“. Oni su na
najnekonvencionalniji način započeli svoju kustosku praksu, a ovaj važan projekat predstavit će nam u Sarajevu, 1. februara u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Značajan dio njihovih kustoskih promišljanja posvećen je i ugroženom biodiverzitetu, konkretno bosanskom planinskom tirtronu, čemu je izložba u saradnji sa domaćim umjetnicima_ama i kustosima_cama i posvećena.
Ovaj projekat, koji je razvio – rotor – Centar za savremenu umjetnost iz Graza, naručio je Odjel za kulturu pokrajine Štajerske, a temelji se na inicijativi austrijskog Saveznog ministarstva za evropske i međunarodne poslove. Cijela postavka odvija se pod Imagine Dignity Arts & Ideas Initiative, višemjesečnim
projektom koji u BiH realizira Austrijski kulturni forum Sarajevo. I važno je napomenuti da
nas nakon otvaranja prvog februarskog dana, već narednog očekuje stručni simpozij.
Vaše predstavljanje savremene umjetnosti koje je počelo u stanu lično mi je važno jer me podsjeća na djelovanje nekih bliskih ljudi koji su na sličan način posmatrali prezentaciju umjetnosti. Je li u osnovi takve odluke bio odmak od elitističkog doživljaja umjetnosti i čestog insistiranja na formi, odnosno na galerijskom predstavljanju koje je doživljavano kao jedino relevantno?
Koliko je važno da o umjetničkom djelu govori samo djelo i doživljaj publike, a ne da ono bude legitimirano isključivo kroz značaj galerije u kojoj se predstavlja?
– Margarethe Makovec i ja smo sredinom devdedesetih počeli izlagati umjetnost i organizirati projekte s umjetnicama i umjetnicima. Bili smo mladi i neiskusni i bilo nam je logično da koristimo svoj stan i da ga otvorimo za umjetnost. Ta prva iskustva su bila jako lijepa. I također vrlo intenzivna, posebno kada se živi u istoj prostoriji u kojoj se održavaju izložbe. Tokom godine smo puno toga naučili, bolje upoznavali vlastite interese i sve je raslo. Godine 1999. osnovali smo Umjetnički centar – rotor – u Grazu, a ove godine slavimo 25 godina njegovog postojanja!
A što se tiče drugog pitanja, želim reći da – rotor – izložbe organizira u svojim prostorijama, ali radimo i mnoge projekte izvan izložbenog prostora. I tu onda umjetnost dolazi u dodir s mnogim ljudima koji inače možda i ne idu tako često u galerije ili muzeje. Time se jasno ukazuje na to – kako i koliko intenzivno umjetničko djelo komunicira s ljudima. U konačnici, ovo je srž svake kontemplacije umjetnosti: što mi umjetničko djelo govori, što ono znači u pozadini mojih ličnih životnih iskustava.
Zadatak angažovane umjetnosti, a svaka bi trebala takva biti, je ukazivanje na probleme današnjice. S obzirom na količinu problema kojima je stvarnost opterećena, i čestu nemogućnost njihovog rješavanja, koliko odgovorno umjetničko djelovanje, po vama, može postati demotivirajuće za umjetnike i umjetnice u vremenu kada se malo šta može „popraviti“? Na koji način birate teme kojima ćete se posvetiti?
– Jedna od mnogih lijepih strana umjetničkog bivstvovanja je to da su umjetnici u osnovi
slobodni da izaberu čime se žele baviti. Možda zvuči iznenađujuće, ali ako proučimo
biografije mnogih važnih umjetnika, vidimo da su se neki od njih bavili vrlo poetskim
temama ili temeljnim životnim pitanjima u vrlo teškim vremenima, kao što su ratovi. To je,
takođe, legitimna strana umjetnosti! Govoreći za – rotor – najviše se bavimo aktuelnim
pitanjima sadašnjosti. To mogu biti socijalne, ili političke, ekonomske ili ekološke teme.
Takav je slučaj, primjerice, i s izložbom EX-SITU. Naravno, lako je klonuti duhom kada se suočite s mnogim prioritetnim pitanjima u svijetu. Ali umjetnička produkcija nudi mogućnost da se suočite s “teškim” temama i na kraju ipak stvorite djelo visoke estetske kvalitete. To jeste i uvjet za dobro umjetničko djelo, s jedne strane postoji tema, ali s druge strane je implementacija u djelo koja tehnički i estetski mora biti uspješna, bez obzira na medij u kojem se izvodi.
Izložba EX -SITU posvećena je ugroženom biodiverzitetu i koegzistenciji vrsta.
Pretpostavljam da je izbor teme posljedica nebrige društva prema svijetu kakav ćemo ostaviti. Šta su vam bile ključne tačke od kojih ste pošli i kakva su vam bila očekivanja od umjetnika i umjetnica, odnosno kako ste ih birali i na koji način dolazili do adekvatnih umjetničkih odgovora posvećenih ovoj temi?
– Margarethe Makovec i ja poznajemo Bosnu i umjetničku scenu od kasnih devedesetih. Kada se ukazala prilika da još jednom nešto uradimo u Sarajevu, došli smo prošle godine ovdje i najprije smo samo slušali. Slušali smo šta su nam pričali umjetnice i umjetnici i kulturni radnici i radnice. A jedan od njih, direktor Mirsad Sijarić, kojeg smo prvi put upoznali u Grazu prije mnogo godina kao pisca, ispričao nam je da je Zemaljski muzej pokrenuo projekt s namjerom spašavanja ugroženog bosanskog planinskog tritona. To nas je jako dirnulo. Da muzej preuzima taj zadatak i ne izlaže samo mrtve životinje, nego se posvećuje i vrsti kojoj prijeti izumiranje. Tu je i vodeći biolog Adnan Zimić, stručnjak za vodozemce i gmizavce, koji se u potpunosti posvetio brizi i očuvanju tritona.
Živimo u vremenu izumiranja vrsta. Mnogi naučnici i naučnice se slažu da se može govoriti o 6. velikom masovnom izumiranju. Mnogo više vrsta neprestano nestaje sa Zemlje – i to od životinja do najmanjih organizama – nego što nastaje novih. Razvoj je dramatičan i utjecat će na cjelokupan život na Zemlji. Pomislite samo na smanjenje broja insekata; njihov gubitak opasno ugrožava i mnoge druge oblike života. Na umjetnike se često gleda kao na seizmografe društvenih zbivanja. S tim se mogu složiti u mnogim slučajevima. Sada postoje brojni umjetnici koji svoj rad stavljaju u službu borbe protiv uništenja planete Zemlje uzrokovanog ljudskim djelovanjem. Jedan od umjetnika koji živi u Austriji i bavi se ovom temom već dugi niz godina je Oliver Ressler. Njegov rad na izložbi u Zemaljskom muzeju ukazuje na to da je jedan od centralnih problema u borbi protiv
globalnog zatopljenja i izumiranja vrsta: imovina. Nažalost, imovina prečesto prvenstveno
slijedi ekonomske interese, bez obzira na cijenu. Za izložbu EX-SITU istraživali smo po srednjoj i jugoistočnoj Evropi. Nakon ovog našeg istraživanja i uz dragocjene savjete mnogih kustosa i kustosica od Maribora do Tirane, uspjelo nam je pozvati 18 umjetnika i umjetnica odnosno grupa čiji se svi radovi bave tematskim okvirom o “ugroženom biodiverzitetu i koegzistenciji vrsta”.
Koliko je Zemaljski muzej, kao najstarija naučno-istraživačka institucija u Bosni i
Hercegovini (a koji je svojevremeno zbog nebrige države bio zatvoren) sa svojim zbirkama i arhitektonskom monumentalnošću bio inspirativan ambijent za nastanak ove izložbe i promišljanja problema kojem se posvećujete?
Kao što je već spomenuto, ideja za ovu izložbu nastala je nakon posjete muzeju i
upoznavanja sa programom spašavanja bosanskog planinskog tritona. Ova inicijativa se
zaista ne može dovoljno visoko ocijeniti! Međunarodno poređenje pokazuje da je Zemaljski
muzej u tom pogledu apsolutno aktuelan. Diljem svijeta postoje muzejske ustanove koje
trenutno preispituju svoju ulogu u ovo doba opadanja biološke raznolikosti i doba masovnog izumiranja. To je jako dobra stvar i razlog za malo nade. Takođe, nadu nam daje i to što se može vidjeti da se sve više i više umjetnika posvećuje ovoj temi, posebno iz mlađe generacije. Za neke od pozvanih umjetnika Zemaljski muzej bio je izvrsna konekcija.
Najmanje polovina prikazanih radova su novi, a mnogi od njih su inspirirani upravo
muzejskim fundusom ili izričito programom spašavanja tritona. Ovom prilikom želim
zahvaliti saradnicama i saradnicima muzeja koji su pokazali veliku spremnost da odgovore na pitanja i ideje umjetnika i umjetnica.
Jugoistočna Evropa kao jedna od geografskih i političkih cjelina kojoj je vaše djelovanje posvećeno, ima izuzetne savremene umjetnike i umjetnice, kao i kustose i kustosice. Sa nekima od njih, koji su uključeni u ovu izložbu, i sama sam sarađivala i sarađujem i imam izuzetno mišljenje o njihovom angažmanu. Kakva su bila vaša iskustva tokom procesa priprema za ovu izložbu?
– Kao kulturni radnici koji su u Grazu kod kuće, Margarethe Makovec i ja smo se vrlo rano
zainteresirali za prostor jugoistočne Evrope. Dok smo još bili studenti, došli smo u kontakt sa scenom u Sloveniji i Hrvatskoj, što je bilo nedugo nakon raspada Jugoslavije. Polako smo počeli shvatati da je naš grad Graz već dugo, kako u kulturnom tako i u umjetničkom
pogledu, blisko vezan za ovo geografsko područje. I to na svim umjetničkim razinama, ne
samo u likovnoj umjetnosti, nego i u književnosti, muzici itd. Kroz godine razvili su se mnogi često dugoročni odnosi sa sudionicima i sudionicama, vrlo lijepi kontakti na koje se možemo obostrano osloniti. A neke od njih smo i ovoga puta konsultovali i pitali za mišljenje. I dobili smo izvanredne informacije o umjetničkom stvaralaštvu, a veliki dio toga nismo znali. Iako nismo bili u mogućnosti pozvati sve umjetnice i umjetnike koji su nam preporučeni za ovu izložbu, ipak radimo kontinuirano i pojavit će se dosta toga.
Neki od kolega i kolegica će takođe doći u Sarajevo i na simpoziju izvijestiti o aktuelnim
projektima koje sami realiziraju u kontekstu ekološke problematike, što me veoma raduje.
Tako će Irna Borić iz Maribora 2. februara održati uvodni govor.
Prije više od dvadeset godina sarađivali ste sa Centrom za savremenu umjetnost Sarajevo (SCCA) koji je bio platforma za razvoj postratne savremene umjetnosti u BiH i pod čijim okriljem su stasali neki od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika i umjetnica. Centar u nekadašnjem obliku danas više ne postoji. I sve manje je podrške za razvoj nezavisnih umjetničkih praksi. Koji su načini bavljenja društvenom kritikom ako umjetnička produkcija nema nezavisne izvore finansiranja i ako je finansiranje svedeno na institucionalne okvire, odnosno podršku onih koji upravo generiraju krize i probleme?
– Jako je lijepo što ste spomenuli SCCA, jer želim napomenuti da nas je i ovaj put organizacijski podržala bivša uposlenica Centra, Lejla Hodžić, s kojom smo već realizirali brojne projekte u Sarajevu i Grazu, npr. projekt “Balkanski konzulat” koji je bio dio programa „Graz 2003“ – Evropska prijestolnica kulture. Nedostatak podrške umjetničkim i kulturnim projektima je vrlo loša stvar. Dobro je da se društvo uključi u umjetnost i kulturu i da se na raspolaganje stave resursi i finansije! Nedavno sam bio na otvorenju jedne izložbe u Grazu na kojem je bio i jedan uposlenik albanske ambasade. U svom dirljivom govoru, u kojem se pokazao i kao stručnjak po pitanju kulture, govorio je o sebi kao dijelu intelektualaca i o njihovoj kulturnoj odgovornosti.
Koliko često se mogu naći političari_ke ili diplomati_kinje koji govore o tome?
– Previše rijetko. Još je mnogo važnije da umjetnici preuzimaju inicijativu čak i onda kada se može očekivati mala ili nikakva lokalna podrška. To je osvježavajuće i hrabro, i pri tome na umu imam organizatore Galerije Manifesto kojima želim sve najbolje. Neka ovaj primjer slijede i mnogi drugi i neka se nađu odgovorni koji prepoznaju vrijednost ovakvih nastojanja kako u nezavisnom kulturnom sektoru tako i na razini institucija, jer svakako zaslužuju više političke pažnje i finansijskih davanja od novca poreznih obveznika.
