Nedavno objavljeno

Nepodnošljiva lakoća pisanja

Napisala Mersiha Drinjaković


Najlakše je, čini mi se, pisati o drugima, uvijek nađete najbolje epitete, najslađe riječi da dočarate nečiji uspjeh, da prikažete stvari u najboljem svjetlu, da izazovete emociju, da otmete uzdah nekome dok čita, da mu/joj zamagle oči, pa mora skinuti naočale (kao ja) i trljati rukama da prođe, i magla raziđe, i disanje unormali. I to nekako ide prirodno.
Najteže je pisati o sebi. Ne mislim doslovce o sebi, već o nama u Graciji. O ljudima koji su živo tkivo novine (danas i portala), o nama koji još malo pa dvije decenije obitavamo u istom mediju, malo li je. O tome kako sve odluke donosimo zajedno, uz puno žustrih rasprava, ukopani u vlastite stavove, ali ne tvrdoglavo, već spremni da promijenimo mišljenje ako je sugovornik ponudio jače argumente. I nikad argument silnijeg (takvih nemamo), nego uvijek sila argumenta. Argumenti su presudili i krajem 2023. kad smo donosili odluku o završnom činu našeg djelovanja u njoj – o prednovogodišnjoj zabavi koja je trebala ovjekovječiti naše važne pomake u digitalnom svijetu, pokazati naš nepokolebljivi stav da smo tu uvijek za sve koji nas trebaju, koji nas znaju, cijene i prate, kupuju i čitaju, nadaju se novoj Graciji kao nekom najrođenijem. I nije odluka o Donatorskoj večeri, kojom smo završili godinu, bila neočekivana, ako nas poznajete. Bio je to prirodan proces da, kad smo shvatili da smo kadri i drugačije djelovati, da snagom i upornošću, empatijama i simpatijama koje, u šta se iskreno nadam, uživamo u javnosti, možemo kreirati dovoljno energije da pokrenemo ljude da nam pomognu – skupiti novac za pomoć ženama u Palestini. Jer to je, na koncu, bit našeg koncepta: žene su oduvijek bile najdominantniji sadržaj Gracije, u njima smo vidjeli inspiraciju, njima smo najčešće poklanjali naslovnice, ukazivali na nezahvalan položaj. Nisu nam mogle promaći zamke rodne neravnopravnosti i diskriminacije koje je kreiralo bh. društvo (i većina ostalih) sačinjeno od vladara – u kojem vrlo rijetko ima mjesta za vladarice.
I da, opet ću reći, a rekla sam to u skoro svim gostovanjima kod kolega i kolegica koji su nam (hvala im od srca na tome) ponudili prostor za priču o donatorskoj večeri: na strani smo slabijih, ugnjetavanih, marginaliziranih, diskriminiranih, zaboravljenih – i potpuno je prirodno slijediti tu ideju i u ovom konkretnom slučaju, a to je prikupljanje pomoći za žene Palestine. I srećom, prepoznali ste nas, iako u drugačijoj ulozi. Beskrajno je lijep osjećaj kad jedva stojite na nogama od umora, ali ste u svom djelovanju pronašli smisao koji ima najkonkretniju svrhu – pomoć drugome.
E sad, pitanje tajminga nam je bilo malo problematično. Istovremeno smo pokrenuli sve kapacitete: uredničke, novinarske, produkcijske, marketinške, organizacione, upravljačke, promotivne, i paralelno radili punom parom na poduhvatu koji je vodio ka 22. decembru i Narodnom pozorištu Sarajevo – Donatorskoj večeri, te na proizvodnji našeg kapitalnog broja – novogodišnje Gracije. Jeste zahtjevno, ali činjenica da ovo možete čitati pokazuje da smo uspjeli. I doći do ovakve naslovnice sa sjajnim dječacima – dvojicom Ismaila zbog čijih je osmijeha vrijedila truda svaka sekunda uložena u ovo izdanje. I stati pred sve vas koji su bili u Narodnom pozorištu i poslati poruku koju smo i željeli uputiti upravo iz Sarajeva, iz više jasnih razloga – da neko daleko od Gaze, od Palestine, daleko od užasa rata (nažalost, tako bliskih našem iskustvu), misli na njih, želi im pomoći i spominje ih, želi da njihove muke prestanu. Nismo zaustavili rat, nemamo moći koje imaju drugi koji bi to mogli da hoće, ali mi smo ovu svoju moć iskoristili kako smo znali i umjeli.
I ta moć su naši ljudi: u najužem timu smo Belma, Alma, Mensur i ja. Ta okosnica magazina, koja godinama brižljivo gradi i brani njegov ugled, preživljava sve izazove života na ovim geografskim širinama, postavlja sebi zadatke koji često graniče s nemogućim, jeste najbolje radno okruženje u koje se, srećom, ubrajam. I jedina sam u prilici, po vokaciji zanimanja, a da to mogu i napisati ovako. I da me ne shvate kao da sam pretjerala sa hvalisanjem nas u redakciji. Jer nas najčešće ne spominjem, jer je najteže pisati o sebi, o nama. Jer smo obućareva djeca koja trčkaraju bosa, ali sretna jer radimo ono što volimo. Nismo najbolji, nismo najpametniji, nismo ni najljepši, ali svaki dan radimo na tome da smo dobri ljudi. I ne odustajemo. Sretna nam Nova godina!

Gracija 441, januar 2024.

Latest Posts

spot_img

Raport

spot_img