Piše Adnan Rondić
“Ako me čujete, recite svijetu…” Skamenile su me ove riječi, mladoga kolege Tarika Ebu Azuma iz Gaze, u toku javljanja uživo. Sve naše traume, tuge, naša, sada već decenijska, skupljanja krhotina sopstvenih nam života razbijenih ratom, izbile su iz mene.
Prekršio sam “pravilo” boravka u studiju i slušajući Tarika, njegove sam riječi prenosio, skoro pa uživo putem Facebooka.
Dobri Vail
A tek Vail, Vail Dahduh, dobri Vail, novinar Al Jazeere, čovjek koji nekoliko sati nakon što su mu ubijeni supruga, sin,kćerka, nakon što mu je u naručju izdahnuo teško ranjeni osmomjesečni unuk….
Nastavlja da izvještava. I znate, samo u jednoj rečenici, osvrće se na sopstvenu tragediju i onda nastavlja da govori na način i u skladu sa najboljim novinarskim praksama.
I ne, ne želim, odveć, govoriti o onome kako se ja osjećam dok gledam i slušam njihova javljanja. Osjećam stid govoriti o sebi.
Dok sam u studiju, u miru….a zapravo u potpunom nemiru. Zbog onoga što oni proživljavaju, zbog spoznaje da nikada ne znaju kakve će ih vijesti dočekati kad završe javljanje, vijesti o njihovim najmilijim.
Zbog pitanja, koja sasvim sigurno sebi svaki puta postave: “Hoće li biti narednog javljanja uživo, hoću li ga doživjeti?”.
A dok ovaj osvrt nastaje, na Međunarodni dan solidarnosti sa Palestincima, palestinski ured za medije objavio je informaciju da je od 07.oktobra, ubijeno 70 medijskih djelatnika. Šest novinarki je među njima.
Kolegice i kolege koji izvještavaju iz Gaze, nisam nikada sreo uživo. Rado sam ih pratio i ranije. No, sada su postali moji. I tako odahnem kad vidim da su na broju. i molim se da tako i ostane.
Izvještaji bez mržnje
I znate šta: Maštam i tražim načina kako da maštu pretvorim u stvarnost: Želim da im pošaljem pakete. Personalizirane. Sa svim onim stvarima, sitnicama, koje će na trenutak skrenuti misli. Vratiti ih u vrijeme – koliko god je Gaza uvijek izazovna – kada ove siline od bombi nije bilo.
Jer, znam koliko su meni takvi paketi značili u vrijeme opsade Sarajeva. I koliko su bili važni za kratke, no prijeko potrebne bijegove od stvarnosti.
I da: Dok ih gledam i slušam, uz svu nemoć koju osjećam jer skoro ništa konkretnoga ne mogu učiniti za njih, osjećam silan ponos: Kako maestralno ti ljudi rade svoj posao! Kako čuvaju, u razarajućim vremenima, najviše novinarske standarde. Standarde, od kojih su u slučaju Gaze, nažalost, odustali mnogi. U raljama politika sopstvenih vlada, a vjerujem i zbog još nekih razloga, oni u čiju smo se novinarsku etiku zaklinjali, zakazali su.
U njihovim pričama, jedva su vidljiva lica Palestinaca.
U njihovim pričama, primat su preuzeli eufemizmi, umjesto istine.
A s druge strane, u Gazi, uz novinare profesionalce, preko noći je stasala, odrasla plejada djevojaka i mladića, koja je svojim javljanjima putem društvenih mreža, u svijet slala glasove onih, kojima je oduzeto pravo da govore.
Probijali su se ti glasovi kroz prašumu prepreka i polako ali sigurno, počeli stizati do ljudskih srca.
I opet, lekcija o novinarstvu. Lekcija koju drže ljudi u ranim dvadesetim.
Riječi u kojima nema mržnje.
Riječi i slike, koje su dotakle mnoge.
Riječi, slike i poruke jednoga naroda.
Riječi, slike, poruke i lekcije.
O novinarstvu. O dostojanstvu. O životu.
