Piše Kristina Ljevak Bajramović
Konobar se nije snalazio sa vinskom ponudom. Kao ni sa zanimanjem u kojem se zatekao. U jednom trenutku postalo je tragikomično. Muž i ja smo se samo smješkali kada bi on, ko zna koji put, otišao da konsultuje šankera. Nismo htjeli ni pred njim pokazati koliko je evidentna njegova zalutalost u posao. Koji mjesec kasnije, meni će pasti klapna i sama ću malo oštrije reagovati na njegovu, sad već kontinuiranu neprofesionalnost. Taj prvi susret s čovjekom izgubljenim u profesiji desio se u društvu bračnog para s kojim smo se takođe prvi put sreli, u poluposlovnim okolnostima. Kada je muški predstavnik njihovog tandema odmah izgubio živce zbog konobarove nesnađenosti, supruga ga je uhvatila za ruku, s uvježbanom, najčešće ženskom disciplinom umirivanja “druge strane”. Bilo je iz neverbalne komunikacije jasno da njegov gubitak strpljenja jednim povodom može da se multiplicira, svima nam pokvari veče, a njoj bez sumnje noć i dane koji dolaze. Zato preventivno reaguje, instinktivno.
Posjedujem nesvakidašnju vještinu ponašanja slona u porculanskoj radnji. Prilikom posjete ljudima koje takođe ranije nismo znali, uradila sam nešto što nije za smrtnu osudu, ali što načelno nije po volji domaćinu. Njegova partnerica šapatom mi je sugerisala da prilagodim korake očekivanju.
Njen ton sugerisao je mnogo veći problem od onog koji trapava gošća pravi. To je ton kojim se upozorava na potencijalnu promjenu raspoloženja domaćina. Ton kojim je navikla javljati da se nešto u “njegovom feng shui” poretku može poremetiti. A nakon toga remeti se svima. Najprije njoj.
Put do prvog udarca žene, a potom do femicida kao završnog čina kontinuiranog nasilja nad ženom, vodi preko ovakvih “išareta”. To što žene, žrtve rodno uslovljenog nasilja, nisu nikome rekle, ne znači da ne govore, samo zato što istovremeno nisu skuhale domaću kafu i razlile je po šoljicama i fildžanima iz porodične sehare. Ne mora se nacrtati. Može se vidjeti i kada se ne govori. Ako želimo da vidimo. Ali šta da radimo sa onim što smo vidjeli_e? Koliko imamo ljudi dovoljno bliskih u vlastitom okruženju kojima možemo reći da nije dobro to što vidimo, da smo tu i da ćemo pomoći? Šta možemo bilo kojoj ženi sugerisati ako znamo, da će, onda kada iskorači iz užasa nasilja koji živi, ostatak života najčešće morati da objašnjava zbog čega je živjela sa nasilnikom? Šta činimo kada kažemo, odnosno usudimo se kazati, idi – znajući koji su talozi institucionalne nebrige koja će je sačekati?
“Možda joj možemo spasiti život”, rekao je moj muž nakon što smo procijenili da je osoba koju smo slučajno sreli žrtva partnerskog nasilja. Rekla sam da znam kako se on sigurno pita zbog čega ta žena ostaje u tim okolnostima. Uprkos činjenici da može otići. Uprkos uslovima koji joj to omogućuju. Ostaje, pokušala sam objasniti, zbog iracionalnih strahova. Zbog toga što misli da će, ako ona ode, on nauditi njenoj porodici. Zbog toga što se iracionalni strahovi žene žrtve nasilja najčešće pokažu racionalnim. Ostaje zato što je osvijestila da živi sa psihopatom i da, u svom racionalno-neracionalnom balonu vjeruje da će njeno prisustvo omogućiti manje žrtava u konačnici, makar njena bila najveća.
Nisam odrasla sa Žaranom Papić, nego sa ženama rođenim tridesetih godina prošlog stoljeća, bakom i njenim jetrvama – ženama rođaka mog dede, njenog muža. Sve su bile domaćice, sa nekoliko skromnih fragmenata školovanja. Dani su nam počinjali tako što bi baka Anđa došla kod moje rekavši da je “pristavila ručak”, što je značilo da ima dovoljno vremena za kafu. Ne zbog potencijalne torture muža ako ručak ne bude gotov na vrijeme, nego zbog dnevne dinamike, sijaset obaveza, unutar kojih se mali trenuci dokolice nisu propuštali. Nastavak dana ja bih provela po familijarnoj ophodnji, u našoj maloj komuni. Bila sam od one djece kojoj se ništa nije moglo sakriti. Nikada nisam svjedočila nijednom šapatu žena mog odrastanja. Niti padu klapni njihovih muževa. Izostanak šapata u godinama mog odrastanja ključni je dio onoga što sam postala. Hvala im.
Odlazi se zahvaljujući odluci. Šta god joj prethodilo, neovisno o uslovima odlučivanja. Odlazi se zbog svijesti o vlastitom integritetu i o spoznaji da se ne treba živjeti život između dva šapata. Odlazi se kad se odluči. Do tada i poslije toga pogotovo, možemo i smijemo samo biti podrška.
