spot_img

MONA MURATOVIĆ I DANKO DELIBAŠIĆ: Djeca su naši veliki učitelji života

Prije osam godina, glumica Mona Muratović i televizijski voditelj Danko Delibašić imali su u šest mjeseci dvije Gracijine naslovnice: na jednoj su najavili rođenje djeteta, a na drugoj predstavili kćerkicu Liviju. Livia je već imala starijeg brata Akina, a prije pet godina rodio se i Vigo. Ovu prekrasnu peteročlanu porodicu pozvali smo da nam uljepšaju slavljeničko izdanje, ali i da s Monom i Dankom porazgovaramo o radostima i izazovima roditeljstva

spot_img

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom

Ovako je to bilo 2015. godine: glumica Mona Muratović i TV voditelj Danko Delibašić postali su roditelji djevojčice Livije, koja im je produbila ljubav te donijela beskrajnu radost bratu Akinu, Moninom sinu iz prvog braka. Samo za Graciju, ponosni roditelji govorili su tad o crnokosoj kćerkici plavih očiju. I prohujale su godine: Akin je već ozbiljan momak od 15 godina, Liviji će osam u augustu, a krajem 2018. godine rodio se i maleni Vigo, koji na poseban način uveseljava cijelu porodicu. Za ovu veselu i kreativnu družinu imali smo poseban plan – otvoriti karte i detaljno pričati o svim izazovima roditeljstva, o tome šta znači biti zaposlen bez tipičnog radnog vremena, što su oboje: Danko kao voditelj jutarnjeg programa na BHT1 i Mona kao glumica koja je često na pozorišnim probama u različita doba dana, a odsustvuje od kuće i navečer kad ima predstave. Ovaj divni par i njihovo troje djece su nam zaista uveličali i obasjali posebni broj Gracije, a njihove odgovore o životu punom radosti uza sve obaveze i zadatke koje pred njih stavlja roditeljstvo, pročitajte u nastavku.

Kako biste vas dvoje sumirali ovih osam godina od one priče u Graciji kojom smo dočekali Liviju?
MONA: Luuuudih osam godina! Čini mi se da niti jedan dan nije bio dosadan. A ja čeznem za dosadnim danom. I snom! Naša djeca su intenzivna i podizati ih je izazov. Nastojimo ih ohrabriti da budu svoji, autentični, slobodni, a odgojiti ih da su funkcionalna, pristojna socijalna bića, empatična i dobronamjerna. Jako izazovno. Ako se još uzme u obzir da Danko i ja nemamo unajmljene pomoći, kućnih pomoćnica, dadilja…

Kako funkcionirate kao petočlana porodica?
DANKO: Kad je takvo brojčano stanje, da bismo bili funkcionalni, moramo biti dobro organizovani, imati rutinu. Mislim da smo u tome uspjeli i da se kvalitetno prilagodimo i kada su neke vanredne okolnosti.
Kako to izgleda u jednom danu, kad je Danko na poslu od ranog jutra, a Mona ima cjelodnevne probe?
DANKO: Kad sam u studiju, na poslu sam u 5 ujutro. Mona djecu rasporedi po školama i vrtiću, pa produži u pozorište. Inače, malo spavam, nikad po danu, pa mi nije neki problem niti umor biti s njima koliko god je potrebno.
MONA: Dani su dugi i puni obaveza. Ali za to smo se borili, zar ne? (smijeh) Svjesno smo ušli u ovo sve i ne bježimo od odgovornosti. Što je najvažnije, u istom smjeru gledamo kao roditelji i do istih principa držimo. Na prvom mjestu je provoditi vrijeme zajedno koliko god je to moguće. Sve u svemu, mislim da Danko i ja natprosječno puno vremena provodimo s djecom. To da nam se rasporedi razilaze, zapravo je vrlo dobro za djecu. Danko, naprimjer, ustaje u 4:30 kad ima emisiju, ali i ja imam duge predstave. Djeca su uvijek sa nekim od nas.
Ko vam uskače kao pomoć?
MONA: Dankova mama. Nju djeca vole i ona je praktično produžetak nas. Iskreno, i Danko i ja smo vrlo osjetljivi na to kako nam djeca provode vrijeme i nije nam svejedno šta od sadržaja i društva konzumiraju. Zaista smo se polomili godinama u nastojanju da uvijek jedno od nas bude malo više kod kuće kada ono drugo radi da ne bismo morali uzimati dadilje. Ja nemam roditelje. Neko vrijeme smo zajedno brinuli o mojoj bolesnoj mami; nje više nema, nažalost. Često kažemo Dankovoj mami Slavici: ti si nam jedini predstavnik roditelja. Pri tom je Slavica nevjerovatno darovita kuharica i uredno biće, te svaki put kad “uleti” sretni smo i zahvalni. Sretna sam što moja djeca imaju nju i njenu veselu narav i posebnost kao uticaj u životu.

“Djecu vaspitavamo na način da shvate da čovjeka određuju vrijednosti koje gaji i emituje, bez obzira čime se bavio. Shvataju da smo malo poznatiji od drugih ljudi, ali da nas popularnost ne klasifikuje u neku bolju odabranu grupu sama zbog sebe”

Koliki je izazov prilagođavati se svakom od uzrasta kojem pripadaju i interesovanjima koja bujaju?
DANKO: Vigo i Livia još uvijek mogu pronaći neko zajedničko interesovanje i jako puno su skupa. Uvijek zajedno, u izlascima, igri… Akin ima, razumljivo, druga interesovanja, ali i više vannastavnih aktivnosti. On je već ozbiljan momak.
Pitanje svih pitanja je koliko i da li djeci dozvoljavate gledanje televizije odnosno korištenje mobitela i svih pratećih sadržaja?
MONA: Zaista smo tu radikalni: minimalno! Naravno, pogledaju ponešto, posebno najstariji kojem je to važno, jer ne želimo ni dijete da izopćimo iz socijalnog konteksta tokova koji su duh vremena u kojem on odrasta. Maleni zaista minimalno. Jako mi je važno to da i Danko i ja zaista smatramo očajno lošim roditeljima ljude koji puštaju djecu da im mozgovi truhnu na raznim ekranima. Pri tom su spremni da kažu kako je to dobro za djecu. Strahota.
Akin je jedno vrijeme bio zainteresiran za glumu, u kojoj je sad fazi?
MONA: Akin je sada za glavu veći od mene! Nikad ga nisam gurala u glumu, ali postoji jedna činjenica neovisno o mojoj rezerviranosti: on je vanserijski talentovan za glumu. Ono što me zgražava su nerealizirani roditelji koji neostvarene ambicije liječe preko uglavnom netalentovane i nemotivirane djece. To mi je oduvijek bilo bolno za gledati i zarekla sam se da ja neću biti takav roditelj. Moja djeca će izabrati šta žele, i ako je njihova želja dovoljno velika, vodit će ih prema njihovoj strasti. Ja sam tu da ih podržim. Akin je takođe jako talentovan za muziku, i tu malo discipline ipak zahtijevam. Šteta bi bilo protraćiti taj dar. Takođe trenira košarku u klubu Gen. Ako gluma bude ono što on želi, pokušat ću ga odgovoriti! Hahaha!

“Jako mi je važno to da i Danko i ja zaista smatramo očajno lošim roditeljima ljude koji puštaju djecu da im mozgovi truhnu na raznim ekranima”

Imaju li djeca osjećaj da ste vi javne ličnosti, kako to doživljavaju?
DANKO: Vaspitavamo ih na način da shvate da čovjeka određuju vrijednosti koje gaji i emituje, bez obzira čime se bavio. Shvataju da smo malo poznatiji od drugih ljudi, ali da nas popularnost ne klasifikuje u neku bolju odabranu grupu sama zbog sebe.
Kakvi su izazovi koje sistem odnosno društvo stavlja pred vas jer ste roditelji troje djece, a šta su prednosti te brojčane nadmoći?
MONA: Jako dobro pitanje. Često se pitam ima li smisla držati djecu u ovoj tamnici. Jer bit će sve gore. Sistem je napravljen tako da normalnom, poštenom, pristojnom čovjeku postaje gotovo nemoguće živjeti. A to su vrednote koje kod svoje djece nastojim uzgojiti. E, sad… s druge strane, preko djece smo promjena koju želimo vidjeti. Meni je divno to što me često neko nazove da mi kaže koliko je Akin, naprimjer, pristojan.
Godinama pričamo o natalitetu, o tome kako je sve manje djece koja se rađaju u BiH, i glorifikujemo porodice s troje i više djece, sasvim logično. Ali, šta je druga strana medalje, kako to izgleda u praksi: vođenje na treninge i vannastavne aktivnosti, praćenje i pomaganje u školskim aktivnostima, pa virusi, zdravstveni sistem…? I tako puta tri.
DANKO: Iz tog ugla gledanja, komplikovano je i izazovno. Ali, ako djecu praviš, moraš pretpostaviti šta te čeka. I, preuzeti odgovornost, posvetiti se. Nemam nimalo poštovanja za nemarne roditelje. Djeci treba dati ljubav i vrijeme. Nije roditeljstvo biti s djecom u autu između škole i sekcije ili treninga.
Koliko ste i sami o sebi otkrivali kroz roditeljstvo?
MONA: To bi zahtijevalo barem knjigu. Puno je toga što nas djeca mogu naučiti ako otvorimo svoj um. Meni je naprimjer fascinantno kako se danas roditelje gura u loše roditeljske izvore pod krinkom selfcare i raznih budalaština. Kao: mama treba na uređivanje noktiju, a dijete ni mjesec nema. To je kao slava mami. Meni su to besmislice, jer zaista smatram da onog trena kad se odlučiš biti roditelj moraš odrasti i biti u stanju staviti interese drugog ispred vlastitih. Poznato je da malo dijete najbolje raste i razvija se u blizini roditelja, mame uglavnom – kad je sasvim malo. Nekom moji stavovi zvuče radikalno, ali ja često kažem da je bolje ne biti roditelj nego to olako uzimati. Dovoljno je oštećenih ljudi na planeti. Djeca su veliki učitelji života. S njima se i mi ponovo obrazujemo. I to suštinski, emotivno. Ako nemamo kapacitet da spoznamo mogućnost razvoja preko svoje djece, nefer smo i neetični.
DANKO: U smislu razigranosti, osjećaja za druge oko sebe, radosti u igri i empatije, ja vidim malo sebe kako kod Livije tako i kod Viga.
Koliko podjetinjite s njih troje, kako izgledaju vaša druženja?
DANKO: Obožavam s njima provoditi vrijeme. Teško je držati tempo koji nametnu, ali sretan sam što imam dovoljno snage odgovoriti na razne igre koje su im zanimljive. I Mona i ja smo im uvijek za takve stvari dostupni.
Kako su vas vaši roditelji opisivali u djetinjstvu, kakvi ste bili kao djeca?
MONA: Mislim da moja mama ne bi imala moju braću da sam joj ja bila prvo dijete. Bila sam divlja, radoznala, ljubopitljiva, kao Pipi Duga Čarapa, sve sa pjegicama.
Koju uspomenu iz djetinjstva ćete zauvijek pamtiti?
MONA: Igrali smo se žmire u kući i brat me je izbacio na krov kroz krovni prozor kako bi me “dobro” sakrio drugom bratu.
Kakav vam je društveni život, gdje stignete otići mimo posla?
MONA: Nažalost, uglavnom izlazimo odvojeno. Danko pogleda utakmicu sa drugarima, ja uglavnom gledam predstave i koncerte.
Na šta ste najviše ponosni kad su njih troje u pitanju?
DANKO: Na toplinu kojom zrače, ljubav koju nesumnjivo dijele i pokazuju. Altruizam koji posjeduju. Oni su dobro ovog svijeta. Čine me toliko sretnim i ponosnim.
Mona, kakvi su trenutno kreativni procesi u profesionalnom smislu? 
MONA: Trenutno radim na predstavi Orestija sa Slobodanom Unkovskim u mom matičnom Narodnom pozorištu Sarajevo. Očekuje me premijera igranog filma u kojem igram glavnu ulogu, trenutno je u kinima Najsretniji čovjek na svijetu u kojem igram, a nedavno smo imali premijeru Idiota u NPS-u koji je podigao priličnu prašinu.
Kako se pripremaš kad je posao u pitanju?
MONA: Volim čitati i gledati filmove. Ne mainstream, nego malo umjetničkije, da tako kažem, filmove. Autorske, onako za sladokusce. I slušam muziku, klasičnu uglavnom. To mi je, vjerovatno, najveća ljubav.
Danko, šta ti na najličnijem nivou znači to što si napravio film Shooting for Mirza o svom tati, legendarnom košarkašu Mirzi Delibašiću?
DANKO: Za očuvanje uspomene na mog oca, film koji sam radio i producirao, među najvrednim je mojim uspjesima. Prikazan je na mnogim festivalima, osvojili smo nagradu za najbolji dokumentarac na Filmskom festivalu u Gijónu, u Španiji. Imali smo premijeru u Madridu. Trenutno se prikazuje u kinima u Barceloni, Malagi, Sevilli. Uskoro će ponovo i u BiH. Iznimno sam sretan i ispunjen zbog toga. Kroz film će Mirza ostati upamćen, a za takvo nešto bit će upamćene i zasluge njegove porodice i potomaka.

Gracija 433, maj 2023.

Možda vas zanima

Stay Connected

108,936LikesLikes
4,887SljedbeniciPratite

Nedavno objavljeno

spot_img