Napisala Mersiha Drinjaković
Snimila Imrana Kapetanović
Sve je spremno za premijeru predstave Istina ili izazov, u koprodukciji udruženja Kontakt i SARTR-a. Premijera ovog pozorišnog djela za koji je tekst napisala Zoe Ibrahimović, a režiju potpisuje Alen Šimić planirana je za petak, 23.06. s repriznim izvedbama 24. i 25.06. Zašto je trebamo gledati? Po prvi put u realizaciji pozorišne predstave učestvuju dramaturginja Zoe Ibrahimović, kostimografkinja Ella Bratić, scenografkinja Marina Paštar, dizajnerica Anja Stregar i prve glavne uloge u profesionalnom projektu će ostvariti glumice i glumci Sara Seksan, Merjem Šiljak, Kerim Čutuna i Faruk Hajdarević. Tu su još i asistentica reditelja Ajla Bešić dok je Mirza Rahmanović Indigo autor muzike. Kroz Istinu ili izazov oni progovaraju o sebi i onome što proživljavaju, u okolnostima koje nisu naklonjene nikome ko nije privilegovana, a ponajmanje najmlađim.
Ova predstava namijenjena je svima koji ne žele zatvarati oči pred nekim od suštinskih tema naše današnjice A evo i okosnice priče: u društvu natopljenom transgeneracijskom traumom, maturirala je generacija 2018-2022. Nakon proslave na vikendici okupiće se najbliži prijatelji i prijateljice, međusobno isprepleteni emotivnim nitima, odlučiće igrati igru Istina ili izazov. Iz benigne postmaturalne zabave krenuće na vidjelo izlaziti fragmenti sjećanja na različita, uglavnom traumatična iskustva, poput kostura iz ormara.
Kako je napomenuto u opisu najave predstave tekst Zoe Ibrahimović, osim što svjedoči o neupitnom talentu, pokazuje nam i koliko mlađi ljudi ozbiljno doživljavaju sve slojeve problema kojima ih je društvo, ili život ogrnuo. Ovo nije omladinska predstava, nju „samo“ realizuju mladi ljudi. Iako pripremne radnje ulaze u svoju finalnu fazu te je slobodnog vremena za ekipu sve manje, zamolili smo autoricu teksta Zoe Ibrahimović da nam odgovori na nekoliko pitanja. Našla je vremena i ponudila nam je neke vrlo zanimljive opservacije.
Kako si došla na ideju teksta za predstavu?
– Bila sam prva godina Akademije scenskih umjetnosti i ispitni zadatak mi je bio da napišem dramu. Dugo vremena prije toga sam zapisivala bilješke u jednu svesku. Ranije sam mislila da su potpuno nepovezane. Bile su miks između uspomena, opservacija, citata iz knjiga i poezije… Kada sam sve pročitala opet, shvatila sam da je sve zapravo povezano. Iz toga je onda nastala ova drama.
Šta vidiš kao veliki problem mladih danas?
– Mislim da je faza kapitalizma u kojoj smo se zatekli veoma dehumanizirajuća. Život koji nam se predstavlja kao ideal, nije prirodan ni produktivan za ljudska bića. Iako ne volim diskurs u kojem su za sve krivi tehnologija i mediji, mislim da kroz način na koji ih koristimo su postali najveći alat kapitalizma i konzumerizma. Kroz društvene mreže mladima se danas plasira ideja „idealnog života“ kao nešto što je nadohvat ruke i što svako može imati ako konzumira prave produkte, oblači pravu odjeću, živi u specifično uređenom stanu. Ništa od toga nije novo, televizija je to radila prije Instagrama, magazini prije televizije. Međutim, mi smo danas toliko povezani sa svojim uređajima da se granica između reklamne fantazije i stvarnosti izgubila. Sve je proizvod, pa i naši životi. Seksualnost i ljubav su takođe postali komoditet. Druge smo počeli tretirati kao produkte, a sebe tretiramo kao brend. Problem u tome je što smo mi cjelovita, paradoksalna bića sa manama, potrebama. Danas sve više pokušavamo uvjeriti da nismo nikome ništa dužni, da trebamo prvenstveno (a ponekad i isključivo) gledati samo sebe. Da su emocije znak slabosti. Da posjedujemo i kontrolišemo prirodu. Da je klasna podjela društva stvar zasluge i mjerilo nečijeg rada, a ne sistem unutar kojeg profitira samo 1% svjetskog stanovništva. Mlade danas se sve više gura u hiperindividualizam, te mislim da će nam biti veliki izazov da shvatimo da se on protivi našoj prirodi i da nas čini slabijima i nesretnijima. Ljudi trebaju jedni druge. Individualistički način života hrani naš ego, ali uništava našu suštinu.
Ovo je predstava prvih iskustava – puno tvojih kolega i kolegica je po prvi put u profesionalnom projektu – kako taj proces izgleda?
– Prije početka proba svi smo zajedno išli na vikend u Stolac gdje smo imali prvu čitaću probu. Nekoliko dana smo bili zajedno odvojeni od stvarnosti, što mislim da nas je zbližilo i da smo time od početka stvorili jednu jako dobru atmosferu, i možda najbitnije međusobno povjerenje. Iako je većini nas ovo prvi profesionalni pozorišni proces, mislim da smo sa stečenim povjerenjem uspjeli da otvoreno razgovaramo o tematici teksta, da dijelimo i stvari iz naših privatnih života, da budemo fleksibilni, ranjivi i spremni da slušamo jedni druge bez sujete i predrasuda. Kada smo počeli raditi na sceni, najuzbudljivije je bilo gledati kako se tekst pretvara u pokret, mizanscen, kako se stvari svakim danom mijenjaju i napreduju.
S nekima od njih radiš po prvi put, kakve su ti impresije?
– Mislim da su svi u ovom procesu predivni, kreativni, posvećeni ljudi zbog kojih mi je užitak dolaziti na posao svaki dan. Iako je i meni ovo prvi proces, svjesna sam da je atmosfera u kojoj mi radimo iznimno posebna. Svaki član našeg kolektiva me na svoj način svakodnevno inspiriše. Alen kao režiser je neko ko svima daje priliku da budu svoji, da iznose svoja mišljenja, da probaju sve što misle da treba, a opet ima jasnu viziju i nevjerovatnu količinu kreativnosti. U glumce se svaki put iznova zaljubim dok su na sceni, bez obzira koliko proba imamo i koliko puta vidim iste momente. Oduševio me Mirza Rahmanović Indigo čija muzika u ovoj predstavi svemu daje jedan dublji emotivni sloj. Fantastičan posao su napravile su Marina Paštar i Ella Bratić, naše scenografkinja i kostimografkinja. A sve nas je okupila Narcisa Cvitanović, producentica Kontakta, koja je vjerovala u nas početnike da možemo i koja je uvijek bila tu da nas podrži.
Od koga učiš najviše u ovom procesu?
– Učim mnogo od čitavog kolektiva na različite načine.
Zašto si se odlučila za dramaturgiju?
– Veliki dio života sam htjela biti učiteljica, jer sam mislila da kroz taj posao mogu do kraja života da se igram. Ali i pored toga sam puno čitala, voljela sam pisati, zanimala me psihologija, fotografija i pošto sam svirala klavir – muzika. S vremenom sam samo povezala da je dramaturgija kombinacija svega toga, a da kroz rad u pozorištu i na filmu, mogu opet da se igram cijeli život.
Koliko je važno da mladi danas imaju artikulisan izraz prema svijetu, sistemu, nepravdi?
– Mislim da mladi ljudi danas itekako imaju artikulisane i čvrste stavove o svijetu. Međutim, mislim da su konkretno u BiH mladi odgajani da svoj sistem vrijednosti redaju prilično cinično, ako ne i nihilistički. Nebrojeno puta sam kroz odrastanje i sama od rodbine, učitelja, nastavnika i drugih odraslih ljudi čula rečenice poput: Djeco bježite odavde što prije ili Ovdje se nikada ništa neće promijeniti itd. Sada te iste rečenice čujem od ljudi svojih godina. Uljuljkavanje građana, pogotovo mladih ljudi u stanje beznaždene inercije je pobjeda za korumpirani sistem. Svima nam prelazi u naviku da razmišljamo na isti način. Ali iako je naš sistem daleko od idealnog, mislim da takođe imamo neke divne, pametne i perspektivne ljude svuda oko sebe koji pokušavaju nešto promijeniti.
