Nedavno objavljeno

Vedrana Rudan: Sve manje žalim žene

“Putovala sam, radila zanimljive poslove, mijenjala muškarce, rađala djecu, pisala knjige, nikad nisam bila nesretno zaljubljena, nikad me ni jedan muškarac nije ostavio. Malo ima sretnica poput mene”, kaže jedna, jedina i neponovljiva Vedrana Rudan

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Miloš Samardžić i privatna arhiva

Nekada su neprijatelji, prepreke i osporavanja ono najbolje što može da vam se desi, a to dokazuju život i stvaralaštvo hrvatske književnice Vedrane Rudan, koja je počela da piše knjige onda kada su joj oduzeli pravo na riječ od straha da ih ne ubije njena prejaka riječ. Osim što je dovoljno pametna da prepozna skrivenu istinu, dovoljno je hrabra da je napiše britkim jezikom, bez uobičajene političke korektnosti koja često maskira probleme, koristeći pritom psovku kao jezičku ekspresiju. Otvoreno i provokativno zadire u najbolnije tačke društva – političke, religijske, socijalne i druge osjetljive teme s fokusom na rodno zasnovano nasilje. Čitaju je oni koji je vole baš kao i oni koji je ne vole, što dokazuju milionski pregledi na njenom sajtu, njene knjige se prodaju u više stotina hiljada tiraža i Vedrana Rudan je jedna od najčitanijih književnica u regionu. Napisala je 16 knjiga, a neke od njih su Dabogda te majka rodila, Puding od vanile, Doživotna robija, Muškarac u grlu, Ples oko sunca, Kosturi okruga Medison, Zašto psujem; mnoge su dramatizovane i igrane na pozorišnim scenama u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Budimpešti, Varšavi Londonu… Kad se desi da takne u neke moćnike, onda postaje nevidljiv tekst njenog bloga Avanture slijepe kurve koji godinama piše, no Vedrana opet nađe način da kaže ono što misli.

Knjiga Doživotna robija bila je samo povod da se govori o savremenom odnosu djece i roditelja koja je bila samo jedna od vrućih tema Ćakula s Vedranom. Šta je uslovilo doživotnu robiju, sami roditelji ili savremena psihologija vaspitanja djece?
– Doživotna robija nije knjiga o odgoju djece, iako je mnogi tako tumače. To je knjiga o ljubavi, jednom prohujalom vremenu i životu danas. Kad smo već kod “danas”, meni smeta što moderni roditelji svojoj djeci oduzimaju djetinjstvo. Neki zato jer ih djeca ne zanimaju, doživljavaju ih kao modni dodatak, drugi zato da bi bili u trendu. Vuku ih kao mačka mlade od sata gimnastike do sata nogometa, tenisa, baleta… Svi misle da su njihova djeca posebna i da će postati đokovići, ako se roditelji potrude. Naravno, Đoković je samo jedan, a milioni đokovića, umjesto da svoje djetinjstvo provedu igrajući se, gube vrijeme u vožnji od tačke A, B, C…Tužno.
Jedan od savremenih trendova protiv kojih dižete glas je i prijateljski odnos na relaciji majka – djeca, babe – unuci. Gubi li se takvim pristupom neophodna hijerarhija u porodici?
– U porodici više nema poštovanja jer roditelji svoju djecu doživljavaju poput božanstava. Mali “prinčevi” i “princeze” su roditeljima najveći uspjeh u životu, trofej koji ne žele oštetiti. Krivo. Djeca su bića koja zavise od tebe, trebaš ih izvesti na pravi put – ne obožavanjem, nego govorenjem istine o životu. Kad “prinčevi” i “princeze” odrastu i shvate da su bez titule, njihov će susret sa životom biti bolan. Postoji još nešto. Današnji roditelji se djece boje. Misle da im ne mogu dati dovoljno, sve se gleda kroz lovu, mnogi love nemaju, pa se tate i mame osjećaju krivima. Žao mi je što današnji roditelji nemaju više vjere u sebe i hrabrosti da ukrote krvopije.

Dvadeset prvi vijek pomjerio je i starosne godine s 55 na 75 i time umnogome zbunio ženski dio populacije. U svom blogu Ja sam nona, bavite se odnosom babe, bake ili none prema unucima. Zašto baba ne želi da ima status babe, koji znači toplinu, nježnost, snagu i autoritet?
– Ženama se danas više nego ikad u povijesti nameće teza da moraju i u osamdesetoj imati četrdeset i devet. Neke nasjedaju, neke ne. Zato žene u šezdesetoj odbijaju biti “babe”, one žele biti cure u naponu snage, zato ih unuci moraju zvati po imenu. Teško je oduprijeti se pritisku trendova, to mogu samo najjači i oni koji su sigurni u sebe. Ja s tim nemam problema. Moji me unuci moraju poštovati kao da imam osamdeset, dakle kao nekoga tko je s dvije noge u grobu pa mu moraš ugađati, a ja znam da imam trideset i dvije.
Potencirate otklon od djece zbog koje su roditelji na doživotnoj robiji, no postoji obrnuta situacija u kojoj se roditelji kače na djecu, stavljajući ih na na doživotnu robiju. Žele pažnju, društvo i ne pomišljaju na starački dom?
– Da, ima i toga. I tu čovjek mora znati što hoće. Ja volim da su moja odrasla djeca daleko od mene i sigurna sam da ću, ako budem bila pri sebi, sama sebi skratiti muke kad za to dođe vrijeme. Moja me djeca već jako dugo ne zanimaju kao djeca, užas me hvata pri samoj pomisli da bi mi mogli postati njegovatelji. Rađaš se sam, umri sam.
Napisali ste “Sjećam se, kad sam imala dvadeset, bila sam sigurna da se starost događa drugima”. Onda smo bijesne na sam život jer su nam godine između mladosti i starosti “pojeli skakavci”?
– Kad pišem, ne pišem samo o sebi. Bila sam mlada, sad sam stara, one godine između meni nisu “pojeli skakavci”, uživala sam u njima na milion načina. Putovala sam, radila zanimljive poslove, mijenjala muškarce, rađala djecu, pisala knjige, nikad nisam bila nesretno zaljubljena, nikad me ni jedan muškarac nije ostavio, malo ima sretnica poput mene.
Uprkos ogromnoj snazi i brojnim ženskim organizacijama, žene su u velikom dijelu svijeta žrtve porodičnog nasilja – često sa smrtnim ishodom. Ženama se pokušava osporiti pravo na abortus, na sopstveni izbor. Da li u savremenoj kulturi koja je većinom desničarska, u borbi za ženska prava idemo korak naprijed, a dva nazad?
– Hvatam se za pištolj kad mi neko spomene “desnicu” i “ljevicu”. Kao da danas ima neke razlike. Ljevičari su desničari koji češće peru zube i to bi bilo to. Položaj žena je svugdje u svijetu katastrofalan, jer se žene ne bore da bi bio bolji. Neka dignu glas, nož, neka ubiju neprijatelja, neka žive same, neka ne ratuju do istrebljenja jedna protiv druge pa će im biti bolje. Zašto očekuju da će im muškarci pomoći?
Velika ste borkinja za prava žena, premda Vam po sopstvenom priznanju žene nikada nisu bile ni podrška ni saveznici. Da li je to odraz empatije ili čovjekoljublje koje se ogleda u odbrani slabijih?
– Ja sam zaista uvijek na strani slabijih, ali kod nas postoji narodna izreka Pomogni sirotu na svoju sramotu. Ne možeš ženama pomoći ako one same odbijaju borbu za vlastita prava. Ovo govorim prvi put, sve ih manje žalim.
Iako imate veliki broj čitalaca i pratilaca često Vam zamjeraju britak jezik. Vi nemate problem da kažete ono što mislite i na način na koji želite. Šta im smeta?
– Nekome nešto kod mene smeta? Prvi puta čujem. Šalim se. Pojma nemam što ljudima kod mene smeta, ali me, vjerovali vi to ili ne, uopšte nije briga što ljudi o meni misle. Sigurna sam da oni to osjećaju.
Istovremeno ste jedna ste od najčitanijih i najprevođenijih književnica i u regionu i Evropi, knjige Vam se prodaju u više stotina hiljada tiraža, a pregledi Vašeg bloga Avanture slijepe kurve imaju milionske preglede. U čemu je tajna Vašeg uspjeha?
– U meni. Jednoj, jedinoj, neponovljivoj (smijeh).
Svijet u kome živimo poznaje moć i novac, a ljubav, istina, sloboda i pravda su zagubljene u našem rječniku. I sami dajete prednost novcu, ali ne odustajete od drugih vrijednosti. Šta je po Vašem mišljenju istinski uspjeh?
– Sto puta sam rekla, ponovit ću. Mir u duši.

Gracija CG 211, april 2023.

Latest Posts

Raport

spot_img