Napisala Sunita Subašić Thomas
Kako je sve počelo? Liljana Delli Carpini je rođena u Makedoniji i nakon srednje škole profesor joj je preporučio da nastavi studij na likovnoj akademiji, smatrajući da je izuzetno nadarena, ali otac je odvraća: “Ne živi se od toga, kćeri moja!” Stoga odlučuje upisati hortikulturu, što je malo bliže onom što je voljela, vjerujući da će jednog dana raditi aranžmane od cvijeća, ukrašavati dvorane i parkove, kreirati pejzaže. Međutim, još kao apsolventica se zaljubila i udala. “Stvari se rijetko dešavaju u životu onako kako priželjkujemo”, kaže. Njen muž se razboli i umre, tako da sa 26 godina ostaje sama s dvoje djece, jedna kćerka je imala četiri, druga samo godinu dana.
Nastoji ipak završiti fakultet, ali mora raditi kako bi izdržavala porodicu. O tom periodu priča ovako: “Život ti daje onoliko kamenja koliko možeš nositi na leđima, zadao mi je puno udaraca, bilo je trenutaka kad sam bila na koljenima, ali uvijek sam uspijevala naći snage da ustanem, otresem prašinu i nastavim dalje sa još više snage.” Primili su je u firmu u kojoj je radio njen muž. Tako je to bilo u ona vremena, kad je postojala istinska solidarnost. Firma je za nekoliko godina bila privatizirana i zatvorena, ali Liljana je već napravila dobre kontakte da hrabro pokrene sopstvenu firmu. Roditelji su opet protiv, ali ona im uzvraća: “Ako sad ne probam, neću nikad.” Osjetila je da može, a ako ne uspije, mislila je, uvijek se može vratiti da radi za 300 eura. “Život žene u ovom muškom svijetu nije nimalo lagan“, kaže, ali može se pohvaliti da je odgojila dvije divne djevojke, koje su završile fakultete, naučile raditi na računaru, voziti, tako da im je mogla reći: sada je sve na vama, o vama ovisi koliko želite postići u životu.
“Vjerujte mi, ne znam kako su godine proletjele, djeca su porasla, osjetila sam se usamljeno kao nikad do tada, kao da sam bila u nekoj mašini sa zadatim parametrima.”
I baš tada se u njenom životu pojavljuje simpatičan Italijan, diplomata, koji je u Skoplju radi posla. Upoznala ih je njena kćer, koja mu je kao diplomirani filolog držala časove makedonskog jezika. Spaja ih ista sudbina, oboje su ostali bez životnih partnera i, malo-pomalo, njihova veza je prerasla u ljubav i brak.
Spoj Italije i Makedonije
Godine su prošle, djeca su odrasla, a makedonsko-italijanski bračni par se posvećuje sebi, sportu, putovanjima, ali prije svega uživanju u zajedničkom životu dvoje zrelih ljudi koji od ljubavi ne očekuju čuda. Sve im je izvor zadovoljstava, posebno gastronomija, u kojoj mogu kombinirati bogato nasljeđe Italije i Makedonije. Obje kuhinje su mediteranske, vole boje, pa se i tu naša Lily pronašla. Da li njen muž voli makedonsku kuhinju? Voli, čemu se nimalo ne čudimo, divna je, puna boja i začina… Uostalom, on je idealan balkanski zet, jer, za razliku od ostalih Italijana u Sarajevu, kojima se kosa diže na glavi od naše narodne muzike, taj otmjeni i odmjereni diplomat odmah ustaje i počinje da pjeva.
Njegov posao ih dovodi u Sarajevo. Lily se prilagođava i pomaže suprugu da se uspješno integriše i upozna našu zemlju i njenu kulturu, a zajedno otkrivaju i mnoge druge. Kontakti sa Italijom, zemljom umjetnosti, dizajna i mode, raspalili su davno zapretenu vatru i potaknuli je da iskaže svoj zaboravljeni talent.
Posjećujući sajmove i izložbe u Italiji, došla je na ideju da izrađuje svileno cvijeće u formi broševa, ukrasa za kosu, buketa cvijeća, zahvaljujući kojima sasvim obične haljine postaju večernje. Lily običava reći da su primjene njenog cvijeća beskrajne, a način na koji govori o tome kako pravi cvijet, o kombinacijama boja i materijala, sa sjajem u očima, pokazuje koliko je taj kreativni rad ispunjava i čini sretnom. Njene kreacije su i na Instagramu pod imenom lily_petals2023, tako da je možete pratiti i uvjeriti se u njen talent. Mogu se kupiti i u malom butiku Đenite Gioelli, koja takođe ručno radi krasan i originalan nakit od keramike, emajla i poludragog kamenja, Gajev trg 4, kod sarajevske Tržnice.
